Nemo

(...) I krumpiri / Ispadaju, kotrljaju se ulicom, i zrak leden / Sledio je nepca, zadržao dah, i tijelo se od / Bola vraća u sebe, kao kukac skrutne i / Odmrzne u toploj sobi, dolazi buđenje... ...

Oni koji razabiru estetske vrijednosti, pamte. Pamćenje i sjećanje opisuje i čuva biće. Bez toga ni spoznaje svijeta, ni sebe sama. Bez toga nikada cjelovite osobe. Oni koji osjete i shvate umjetničko djelo, u sebi ga sačuvaju. Oni koji znaju raspoznati vrijedno djelo, oni koji razabiru vrijednost, usvoje je i upamte. Djelo se u takvima ponovo događa i dovršava u njihovoj percepciji, vrednovanju i sjećanju. Zbog takvih, rekao bih, umjetnost postoji. Za takve ona uvijek jest. Takvi je usvajaju i u sebi nose. Takvima svijet umjetnosti pripada. A i sam za takve pišem. ...

Preskočiti sebe samoga, baciti se u bezdan sebstva, eto nerazumna naloga duhovnoga 'suicida' na koji su pozvani svi pozemljari koji koketiraju s rubom. Oni pojedinci što kotiraju u mjeri u kojoj su se uspeli na najvišu kotu. Oni koji su potom preko njezina ruba zakoračili u bezdan, ne odstupivši od nerazumnoga naloga ni za jotu. ...

Ali dostaje li obnova Države Izrael za politički život? I, bila ona i sam život duha, može li u sebi obuhvatiti judaizam? Malena država, koje proturječje! Posuđena kao svjetlost satelita, hoće li njezina suverenost moći uzdignuti duše do potpuna samoposjedovanja? Očito je da se Izrael potvrđuje na drukčiji način. ...

Taj trenutak bio je nalik – po svoj prilici – onome koji prethodi prvome udisaju po rođenju, ili pak onome koji slijedi posljednjem izdahu po smrti. Tajac. Tišinom ispunjeni tjesnac. Nalik onome tjesnacu koji odjeljuje arzu od teze. Nalik majušnome procjepu između udisaja i izdisaja, koji – ma koliko bio uzan – baštini nemjerljivu vrijednost, budući da predstavlja prolaz u bezvremenost. ...

Muza pjeva i daje pjevanje čovjeku, zato što simbolizira nemogućnost govorećeg bića da u potpunosti prisvoji jezik u kojem je načinilo svoje životno boravište. Ta tuđost označava distancu koja razdvaja pjevanje čovjeka od onoga drugih živih bića. Postoji muzika, čovjek se ne ograničava na govorenje i osjeća potrebu za pjesmom zato što jezik nije njegov glas, zato što prebiva u jeziku a da ga ne može učiniti svojim glasom. ...

Kada te je već obuzela zebnja beznađa, tvoja se suvozačica i bolja polovica dosjetljivo okreće i kopcu pokazuje zaslon mobitela, simulirajući dozivanje one službe koja djeluje pod parolom „sigurnost i povjerenje“. Istoga trena prirepak nestaje s vidika. I tada ti konačno sine: ako dotični nevoljnik i jest kojim čudom na vozačkome ispitu prošao ispod radara, ti si se na svom upravo održanome duhovnom testu pokazao kao obična baraba. ...

Gmiži dnom, njuškaj odbačene tjelesne tekućine, / Svoje i naše najrječitije dijelove, / Neka ti dlanovi budu boje neživota / Jer samo tako od tebe imamo koristi. ...

U kasnom razdoblju života Emerson je bio, što ozbiljno, što ironično, na glasu kao "konkordski mudrac" (sage of Concord). Ljudi su dolazili izdaleka kako bi se s njime susreli, čuli ga i vidjeli, kao što je i sam Emerson u mladosti činio, putujući kako bi izbliza vidio svoje "heroje". Nešto prije posljednjeg putovanja u Europu, počele su njegove teškoće s pamćenjem i govorom. Postupno je morao prestati držati predavanja i pojavljivati se u javnosti; posljednjih godina mogao ih je samo čitati, uz pomoć kćeri Ellen koja je pazila da mu se ne pomiješaju listovi s tekstom. ...

Sjetio sam se, preskačući po dvije stepenice odjednom, scene iz nekog filma koja se nasuprot rečenici može ponavljati unedogled iako se nikada ne može sama izmijeniti jer ne nosi vlastito značenje, ali čim je napravio nekoliko koraka, mišići u bedrima grčevito su ga zaboljeli “kao ubodeni nožem” i “kao stegnuti žicom” te u želji da nadvladam bol, pomislio je dosjetiti se sadržaja filma, iako nisam nalazio nikakav razlog za bol, mislio sam, ne mogu se stvarno ničega spomenuti budući da slika ne može ostvariti rečeničnu misao već je samo ublažiti. ...