Nemo

Čovjek je, naime, smrtno biće. Zato što je smrtan, čovjek je tjeskoban. Smrt je čovjeku kob, tjeskoba mu je ćud. Čovjek je tjeskoban zato što ga ništa ne može istinski zadovoljiti, ništa ga ne može istinski ispuniti. Pregolemu prazninu koju u sebi osjeća ispuniti može samo ostvarenje njegove temeljne žudnje: žudnje k neograničenosti, žudnje k besmrtnosti. ...

Pleme se može opisati kao institucija za stvaranje brakova. Sve njegove funkcije mogu se sažeti u toj: ono je obitelj – tvoreća institucija. Pleme je couche, izvor, obiteljî. Obitelji su kao takve prolazne; pleme je vječna, trajna forma. Jedna od najvećih grešaka u mišljenju većine današnjih ljudi je iluzija da je obitelj u kojoj su rođeni zamišljena da traje vječno. ...

Tri daljine, tri iskustva, tri perspektive govore o istoj stvari, neprestanoj mijeni. Voda teče, ledenjak se topi, a pijesak se neprestano premješta. Ništa nije trajno, ali upravo u toj metanoji, transfiguraciji bitka, života, kozmosa, Telećan pronalazi ono duboko i trajno. ...

I on je bio zarobljenik trenutka. Iza ograde odvijala se ljubavna drama.

Rukopis je došao u moje ruke gotovo 'sam od sebe'. Mislila sam da se moram pobrinuti za nj kao za siroče ostavljeno na kućnom pragu, pa sam obećala da ću, kad ga pročitam i možda uspijem nagovoriti njegovog sad već iščezlog autora (izbrisao je sve kontakte, telefonske brojeve i adrese) da ga dovrši, možda i uspjeti pronaći izdavača, iako u takvim stvarima nikad nisam imala uspjeha. Ta zamisao nije bila realna, ali ja sam i inače patila od nerealnih ideja, a u ovom slučaju i od silne želje da pročitam jedino živo i stvarno što je ostalo iza njenog iščezlog supruga. ...

(»Slobodno vi, ja imam samo jedan artikl«)

Samo je njegov bicikl bio nekako nehajno naslonjen na klupu. Gotovo odbačen. Čestice hrđe već su ga preuzele. Radovale su se susretu sa sestricama kapljicama iz dalekih krajeva. Ove će ga godine sigurno naučiti plivati. ...

Thomas Mann filmskog autora Pavela Pavlikowskog mogao je biti netko posve drugi u odnosu na ovu uštogljenu verziju koju nam predočuje povijest, jer željeli smo vidjeti autorsko viđenje, autorsko čitanje te osobnosti i sudbine, ne ono službeno. ...

Svako svoju dušu nosi, i svako je onakav kakva mu je duša. Mi smo riječi, lica, geste, djela duša svojih.

Govorila je: – On ima visoki tlak i ove vrućine njemu dobro dođu. Njemu je to bolje. Znate, žile se šire na vrućini.