Nemo

Svjetlo je za Pogačareva pripovjedača neprijatelj, područje nemogućnosti jasnog razabiranja ili pogleda u „istinu“ teksta, njegovo kontradiktorno srce: „Dnevno svjetlo unese pomutnju“. Za njegova pripovjedača na svjetlu nema čitatelja, zato se redovito obraća „vampirima“ kojima je svjetlo povlačenje u lijes ili smrt: „Vampiri, jeste li sretni?“ ...

U jednom trenutku više nisam mogao izdržati. Staza ispred mene odjednom se činila beskrajno dugom, a prva večernja svjetla grada u daljini emitirala su svoj sirenski zov. Odlučio sam riskirati. ...

No, možda ćete reći, kad populizam dođe na vlast, ne poduzima li on antidemokratske mjere, ne dovodi li u pitanje pravnu državu? To je dakako moguće, i reći da populizam nema nikakve veze s fašizmom ne znači da mu se nema što zamjeriti. Treba uvijek biti pozoran prema specifičnostima određenog slučaja. ...

– Njegova žena je kurva! Njegova žena je kurva! – vikao je Anđelko jutros nasred ulice.

U okviru festivala kínēsis, koji će se održati 12. te 15. i 16. listopada, u Osijeku će nastupiti neki od ključnih glazbenika i sastava međunarodne scene eksperimentalne i improvizirane glazbe: Zu (Luca T. Mai, Massimo Pupillo, Paolo Mongardi), Star Splitter (Rob Mazurek, Gabriele Mitelli) i The Sleep of Reason Produces Monsters (Mariam Rezaei, Mette Rasmussen, Gabriele Mitelli, Lukas König). ...

Nijedna djevojka na svijetu se tako ne zove i zato bi moja uistinu bila posebna. Bili bismo nerazdvojni. Silna bi bila naša ljubav. Vjenčali bismo se, imali djecu i prekrasnu kuću. Znate već?! Bilo bi nam lijepo, ama baš sve bismo dijelili među sobom. ...

Sad je bit će čekao da mu se raspitam za mamu što je voljela mekane rajčice. Međutim bio sam siguran kako mama čovjeka kojeg muče pijetlovi odavno nije među živima i, da budem iskren, mnogo me više zanimalo i zaokupljalo je li zgužvanu koru rajčice, što joj je nakon isisavanja ostala u ruci, pojela ili bacila. Nisam pitao, nije bio trenutak. A usto – trebali bismo spavati, podsjetio sam se. ...

Unatoč konstatiranoj nemoći jezika, Tea Gikić u jednoj priči zaziva „moć preciznog jezika“ i „riječ dovedenu do granica točnosti“, što je ideal kojem teži koliko god je moguće ispisivanjem izbrušenih rečenica i svrhovito vođenom naracijom, bez praznoga hoda, retoričkih viškova i prekomjernih ukrasa, dakle strogo discipliniranim i funkcionalnim izražavanjem na svim instancama teksta, čak i kada se iz deskripcije i naracije uzvisi u pjesničku apstrakciju radi kreiranja poetskoga ugođaja. ...

Ja sad, kolibu spojenu na komunalnu kanalizaciju da mi budzašto podigneš, ne mogu se sjetiti kako je do toga došlo, tj. tko je poslao posljednju poruku, tko je posljednji nazvao, ali sasvim pouzdano znadem da nikakva krimena ni s njegove ni s moje strane bilo nije, to ti mogu odmah reći. ...

Kleo se da su se, taman dok je tonuo u san, u sobi pojavile dvije ljudske prilike. Najprije je pomislio da su to doktori; doduše, prilike su mu se činile abnormalno visokima, možda čak i do stropa. Mraj je iskočio iz kreveta i pohrlio u susret. Posjetitelji su ga primili, svako pod jednu mišicu, i poveli sa sobom. No umjesto prema izlazu, krenuli su ka zidu. ...