Nemo

Nijedna djevojka na svijetu se tako ne zove i zato bi moja uistinu bila posebna. Bili bismo nerazdvojni. Silna bi bila naša ljubav. Vjenčali bismo se, imali djecu i prekrasnu kuću. Znate već?! Bilo bi nam lijepo, ama baš sve bismo dijelili među sobom. ...

Sad je bit će čekao da mu se raspitam za mamu što je voljela mekane rajčice. Međutim bio sam siguran kako mama čovjeka kojeg muče pijetlovi odavno nije među živima i, da budem iskren, mnogo me više zanimalo i zaokupljalo je li zgužvanu koru rajčice, što joj je nakon isisavanja ostala u ruci, pojela ili bacila. Nisam pitao, nije bio trenutak. A usto – trebali bismo spavati, podsjetio sam se. ...

Unatoč konstatiranoj nemoći jezika, Tea Gikić u jednoj priči zaziva „moć preciznog jezika“ i „riječ dovedenu do granica točnosti“, što je ideal kojem teži koliko god je moguće ispisivanjem izbrušenih rečenica i svrhovito vođenom naracijom, bez praznoga hoda, retoričkih viškova i prekomjernih ukrasa, dakle strogo discipliniranim i funkcionalnim izražavanjem na svim instancama teksta, čak i kada se iz deskripcije i naracije uzvisi u pjesničku apstrakciju radi kreiranja poetskoga ugođaja. ...

Ja sad, kolibu spojenu na komunalnu kanalizaciju da mi budzašto podigneš, ne mogu se sjetiti kako je do toga došlo, tj. tko je poslao posljednju poruku, tko je posljednji nazvao, ali sasvim pouzdano znadem da nikakva krimena ni s njegove ni s moje strane bilo nije, to ti mogu odmah reći. ...

Kleo se da su se, taman dok je tonuo u san, u sobi pojavile dvije ljudske prilike. Najprije je pomislio da su to doktori; doduše, prilike su mu se činile abnormalno visokima, možda čak i do stropa. Mraj je iskočio iz kreveta i pohrlio u susret. Posjetitelji su ga primili, svako pod jednu mišicu, i poveli sa sobom. No umjesto prema izlazu, krenuli su ka zidu. ...

Kad i nije izravno napadnut, Zew cijelo vrijeme osjeća Elilim kao prijetnju, opasnost. Nije mu ugodno kraj nje, a opet, ne zna kako druženje prekinuti. Mora da je dijelom još uvijek paraliziran šokom od Elilimine promjene. Ipak je ona golema! ...

Četiri i četrdeset pet: noć je još punokrvna, iako je muzika isparila, kao i pijana bagra, u Krugu više nema nikoga. Samo prigušeno svjetlo, bockav miris dima i zvukovi dviju stolica koje stružu po brodskom podu, a koje okupiraju Pero Pedijatar i neki sredovječni tip, poput njega, kojeg Mina dosad nije vidjela. ...

Nije da ja nisam bio bistar klinac, no mozak mi je radio na drugim frekvencijama, moja moć imaginacije nadilazila je moju inteligenciju i često se poigravala njome, za razliku od Saše, koji je bio sasvim imun na takve zamke. ...

Što čovjek više spoznaje, to jasnije uviđa koliko je konačan i koliko mu je Istina nedohvatljiva. Poezija slomljene grane koja na drugom kraju pojačava apetit za nebeskim kruhom. ...

Bilo je doba kad sam prerastao i svoju najmiliju igračku. Bilo je onda doba kad sam prerastao čokoladu. Pa noćne izlaske. Pa cigare. Žene. Došlo je sad možda doba da prerastem i knjige. Ma koliko me one pratile još od doba igračaka. ...