U neposrednoj blizini zagrebačkoga Zapadnog kolodvora, na zidu što stoji sučelice tramvajskoj stanici na kojoj se zaustavljaju vozila prispjela s istočne strane grada, donedavno je uz malo opažajnoga truda bilo moguće zamijetiti izblijedjeli, danas nepostojeći, kišom posvema isprani tekstualni zapis, ispisan nezgrapnim verzalom lišenim tipografske pismenosti. Sročen u formi kalambura, zapis je...
Da se ne radi o običnom krimiću čitatelju postaje jasno, ako ne prije, zbog istančanog opisivanja međuljudskih odnosa, a onda svakako u trenutku u kojem Javier Cercas u romanu „Terra Alta“, prikazujući posjet nekog pisca zatvoru, kroz usta osuđenika koji upravlja zatvorskom knjižnicom, konstatira da je rečeni pisac ispunjen savješću izložbenog ljevičara „čistom poput plitice za hostiju“. Guille...
U književnosti zadnjih stotinu i nešto više godina imamo nekoliko djela koja svojim nabojem odudaraju čak i od onoga što nazivamo underground književnošću. Ova „podzemna“ književnost počesto se iscrpljivala uporabom psovke ili tematiziranjem odbačenih, prijestupnih jedinki, sklonih pretjeranoj (postoji li umjerena?) konzumaciji droga i alkohola. Malo se, međutim, pisaca odlučilo na papir...
Ugodno iznenađujuće je što se u samo nekoliko mjeseci na hrvatskom književnom „tržištu“ pojavila još jedna, nakon zbirke pjesama Dinka Telećana, po svemu nadprosječna knjiga, nešto što bi se, da se u nas takve stvari vezuju uz njih, komotno moglo proglasiti „događajem“. Radi se o tekstovima Miroslava Kirina „Babanija“, u kojima se, kao i kod Telećana, može osjetiti da je pred vama pisac koji je...
Romanopisanje u formi dnevnika nikada nema onu dimenziju koju poznajemo iz ovih „pravih“ dnevnika Krleže, Gidea, Manna, Maraija… Kada pišu roman u formi dnevnika, svi pažljivo izbjegavaju bilo kakvo pretjerano esejiziranje ili ono što se kolokvijalno zove „pametovanje“, nego se iz osobito osobne – još naglašenije nego inače – perspektive pripovijeda o događajima s povremenom tek ovlaš provučenom...
Nova Disputova biblioteka mogla bi biti vrlo zanimljiva svim, da se izrazim slastičarski, literarnim sladokuscima. Urednička paska je pod ravnanjem pisca i povjesničara Stanka Andrića, a u prvom kolu objavljena su tri naslova: Józef Czapski, „Proust protiv potonuća“, Jean Améry, „Charles Bovary, seoski liječnik“ i Gyula Illyes, „Ručak u dvorcu“. Biblioteka se zove „Per speculum“, „kroz zrcalo“, a...
Nedogađaj ičeg događaj je ničeg. To se ne smije raditi, nigdje i nikad, nema te okolnosti koja bi se mogla nametnuti kao olakotna, ne postoji ništa tako hitno što bi to moglo amortizirati, nema ničeg toliko neodgodivog što bi moglo to ublažiti, gorućeg što bi moglo opravdati, sudbonosnog što bi moglo otkupiti – ali ja danas ipak jesam jednom rukom pridržavao knjigu čijih sam desetak stranica...
Presjeli su u Belom Manastiru, i sad sjede na drvenoj klupi kod kolodvora u Pečuhu, čekajući vlak za Budimpeštu. Dovoljno vremena, premještaju se na terasu obližnjeg lokala. Rano jutro, kava, oboje neispavano. Urlikanje pijanih glasova, čiji, očito, vlasnici ubrzo sjedaju za stol do njihova; izbrijane glave, prvi je nabijeniji, drugomu majica bez rukava otkriva tetovirano rame. Ona se nelagodno...
Vi ne znate kako je lijepa motika. Ne možete znati, vi stanovnici grada, kako motika može biti lijepa. Jednostavna seoska motika, prava motika u rukama seljaka, zbiljska motika naslonjena na kameni zid, pokraj seljakovih vrata. Komad drva udjenut u komad željeza. Skroman komad drva, jednostavna motka tvrdog, snažnog, čestitog drva. Komad drva tek izdjeljanog, otesanog, izravnatog...
Recentna razbuktalost rasprava u vezi bećarca otvorila mi je opet oči za jednu bizarnu činjenicu, koja me svaki put iznova zapanji: mnogo ih ima, s obje strane barikade, koji kao tešku manu podrazumijevaju samu upotrebu prostota – eksplicitnih lascivnosti i tzv. “psovki” – bilo da bećarce kude zbog njih ili da bećarce brane preko poricanja da bi im masnoće bile inherentne...