Nemo

Četiri i četrdeset pet: noć je još punokrvna, iako je muzika isparila, kao i pijana bagra, u Krugu više nema nikoga. Samo prigušeno svjetlo, bockav miris dima i zvukovi dviju stolica koje stružu po brodskom podu, a koje okupiraju Pero Pedijatar i neki sredovječni tip, poput njega, kojeg Mina dosad nije vidjela. ...

Nije da ja nisam bio bistar klinac, no mozak mi je radio na drugim frekvencijama, moja moć imaginacije nadilazila je moju inteligenciju i često se poigravala njome, za razliku od Saše, koji je bio sasvim imun na takve zamke. ...

Što čovjek više spoznaje, to jasnije uviđa koliko je konačan i koliko mu je Istina nedohvatljiva. Poezija slomljene grane koja na drugom kraju pojačava apetit za nebeskim kruhom. ...

Bilo je doba kad sam prerastao i svoju najmiliju igračku. Bilo je onda doba kad sam prerastao čokoladu. Pa noćne izlaske. Pa cigare. Žene. Došlo je sad možda doba da prerastem i knjige. Ma koliko me one pratile još od doba igračaka. ...

Kada me je Zita posjetila ja sam bio već dobrano sam, ogrezao u svojoj samoći, i pitao sam se, zapravo nju sam pitao, neka mi otvoreno kaže što to sad ...

Čovjek je, naime, smrtno biće. Zato što je smrtan, čovjek je tjeskoban. Smrt je čovjeku kob, tjeskoba mu je ćud. Čovjek je tjeskoban zato što ga ništa ne može istinski zadovoljiti, ništa ga ne može istinski ispuniti. Pregolemu prazninu koju u sebi osjeća ispuniti može samo ostvarenje njegove temeljne žudnje: žudnje k neograničenosti, žudnje k besmrtnosti. ...

Pleme se može opisati kao institucija za stvaranje brakova. Sve njegove funkcije mogu se sažeti u toj: ono je obitelj – tvoreća institucija. Pleme je couche, izvor, obiteljî. Obitelji su kao takve prolazne; pleme je vječna, trajna forma. Jedna od najvećih grešaka u mišljenju većine današnjih ljudi je iluzija da je obitelj u kojoj su rođeni zamišljena da traje vječno. ...

Tri daljine, tri iskustva, tri perspektive govore o istoj stvari, neprestanoj mijeni. Voda teče, ledenjak se topi, a pijesak se neprestano premješta. Ništa nije trajno, ali upravo u toj metanoji, transfiguraciji bitka, života, kozmosa, Telećan pronalazi ono duboko i trajno. ...

I on je bio zarobljenik trenutka. Iza ograde odvijala se ljubavna drama.

Rukopis je došao u moje ruke gotovo 'sam od sebe'. Mislila sam da se moram pobrinuti za nj kao za siroče ostavljeno na kućnom pragu, pa sam obećala da ću, kad ga pročitam i možda uspijem nagovoriti njegovog sad već iščezlog autora (izbrisao je sve kontakte, telefonske brojeve i adrese) da ga dovrši, možda i uspjeti pronaći izdavača, iako u takvim stvarima nikad nisam imala uspjeha. Ta zamisao nije bila realna, ali ja sam i inače patila od nerealnih ideja, a u ovom slučaju i od silne želje da pročitam jedino živo i stvarno što je ostalo iza njenog iščezlog supruga. ...