Čitam knjigu na talijanskom i, sasvim neočekivano, zastajem na riječci del. Neočekivano, neobjašnjivo − zastajem. Baš ne mogu dalje! Riječca je krajnje banalna, valjda ne prođe stranica a da se ne pojavi bar jednom, običan, najobičniji očlanjeni prijedlog. Ništa egzotično, ništa nepoznato. Kad se prijedlog di nađe pred određenim članom u muškom rodu jednine, il, to se dvoje stopi u del. Formula s...
Gore lijevo pa desno: karton. Simulacija predsjednice. Gore lijevo pa lijevo: meta-karton. Kartonska simulacija kartonske simulacije. Ali možda se čak i ne radi o tom redoslijedu. Simulacija prethodi zbilji, rekao je Baudrillard, živi svoj vlastiti život, kao kopija kojoj ne treba izvornik. Doista, kako znamo da je na slici gore lijevo entitet s desne strane prethodio onom s lijeve? Što ako je...
„Oprosti, molim te, vrati me / Svijetu mom.“ Iako kao različiti pojedinci obitavamo u istome svijetu ravnajući se podudarnim prometnim, društvenim, etičkim i drugim smjernicama što su ih zajednice usvojile dogovorom, svatko od nas istovremeno prebiva u svome malome zasebnom portable svijetu, koji takoreći nosi sa sobom gdje god krenuo, gdje god da se obreo. Poput Roba McKenne („kišnoga Boga“)...
“Sve bitno zbiva se na margini”, rekao je netko, ne sjećam se više tko. Zgodna misao, i ne sasvim promašena, ali koja ostaje suviše apstraktnom, nerazrađenom. I osim toga odzvanja određenim “romantizmom margine” koji je pomalo infantilan, svakako je suviše arhaičan, i daje maha kojekakvim fantastičnim i čak fantazmatskim izvodima. Prvi problem koji se nameće kad je riječ o...
1. Licemjerje se nadaje kao kičma civiliziranog društva – može biti i plastična lojtrica, ako civilizirano društvo zamislimo kao ukrasnu biljku puzavicu. Hobbes je vjerojatno bio u pravu, društveni ugovor tek je manje zlo, čovjekov čoporativni impuls prije stečen nego urođen, udobnost nižeg žrtvujemo radi udobnosti višeg stupnja. Licemjerje je tako neodjeljivo od naših građanskih života te svako...
Nakon izbavljanja komadima neugledna kartona i izanđale spužve očinski brižno obložena Marshalla iz prtljažnog prostora, možemo krenuti prema parkiralištu ispred kolodvora, gdje nas čeka vlasnik kluba u kojem se ima održati nastup, ljubitelj klasičnog blues-rocka, uviđavan čovo koji je, potisnuvši svoju nimalo zluradu no ipak zericu podsmješljivu skepsu, a unatoč opravdanom strahu od policijske...
(poznata i kao Grga Čvarak Oživjeli) Presretan sam što živim baš gdje i kad živim i ni u najmaštovitijem snu ne bih se uspio obresti u vremenu i prostoru sretnijem. To može začuditi samo onoga tko ne zna da živim u raju na zemlji, i to raju konačno oslobođenom od devetstogodišnje prikliještenosti proturajevima kojekakvim, raju, još k tomu, i međunarodno priznatom kao suveren i samosvojan. ...
– Čini se da ste skrenuli udesno. I to dosta udesno. – Može biti; ali bilo kako bilo, mislim da je to prirodna, normalna, i akciji razmjerna reakcija. – Objasnite, molim. – Današnja ljevica tvori tako odbojnu sliku da je svaki osjetljiviji um, mislim, spontano ponukan da se od nje udalji koliko god može, u jedinom mogućem smjeru… – Jedinom? Sigurni ste? Zašto ste sigurni da je to jedini...
Prirodni roman roman je bez fabule, a napisao ga je pjesnik. Već ti podaci strašljivijim će čitateljima biti dovoljni da pobjegnu glavom bez obzira. A ako dodamo i to da autor ne preza od postmodernističke metafikcije, dapače, da se njome opušteno koristi, zasigurno ćemo eliminirati još pokojeg. Zaista, ovaj roman nije lako reklamirati usmenom predajom: raspad braka u posttranzicijskoj Bugarskoj...
U cjelini, klinička medicina više je napredovala u posljednjih stotinjak godina nego u svem ostatku svoje povijesti. Ne mora čovjek biti doktor da bi taj napredak doveo u vezu s razvojem tehnologije; ono što je donedavno zvučalo kao znanstvena fantastika danas je realnost: od kompjutorizirane tomografije i magnetske rezonancije do srčanih stentova i bioničkih proteza. Što se tiče Hrvatske...