Svaki stil u sebi sadrži neku istinu, koja nije samo ruho ili ures, vještačko sredstvo ili omotač. Stil je nužni pojavni oblik i opaziva ljepota te istine. Stoga, da bi se pojavio, potrebno je da se poklopi mnoštvo uvjeta. Makinalna ili bojažljiva pokornost ne služi ničemu, a preuzetni revolt još je jaloviji. Isti učinci proizlaze iz bahatosti i sluganstva, koji se uostalom ubrzo pokazuju sličnijima nego što se mislilo: primjećujemo da iste duše puze pred jakima i ponižavaju slabe. ...

Umjetnik mora poštovati tu odanost barem u svojoj umjetnosti, ako je već zanemaruje drugdje. Naravno, slobodan je ići okolo hvaleći svoj talent i koristiti se njime kako mu se prohtije. Naći će kupca. Svaki lažni bog, svaki despot voli lijepe hramove, lijepe kipove, lijepe hvalospjeve. Ništa ga ne sprečava da se ponaša kao nekadašnji kapetani koji su hvalili svoju vještinu i smionost knezu koji je nudio najviše novca. To što su se prodavali nije umanjilo njihov talent. ...

Zato je značenjski jezik u pravom smislu riječi »život duha« koji »podnosi« smrt i »održava« se u njoj; i zato – naime, utoliko što boravi (verweilt) u negativitetu – ima na raspolaganju »čarobnu snagu« (Zauberkraft) koja ono negativno »preokreće u bitak«. No tu snagu ima na raspolaganju, uistinu boravi u doticaju sa smrću, samo zato što je artikulacija onog »iščezavajućega traga«, kojim se ispostavio životinjski glas, odnosno samo zato što se već u samom glasu životinja, u nasilnoj smrti, izrazila kao ukinuta. Na temelju njegova upisivanja u mjesto glasa, jezik je na dvostruki način glas smrti i spomen na nju, smrt koja se prisjeća smrti i čuva je, artikulacija i gramatika traga smrti. ...

Do poslijepodneva su desetorica čuvara (po petorica su se smjenjivala s kopanjem jame i davanjem injekcije) ubila dvjesto ljudi, od kojih se još barem sedamdeset borilo za život. Muškarci su sad, nakon što je kopanje masovne grobnice predstavljalo znatan napor, postajali sve nervozniji. Zato je odlučeno da se preostali zatvorenici na brzinu ukopaju živi. ...

Najljepši je u bolesti noćni ormarić! Kako li se na njemu bijeli kolutići lijekova nesigurno osjećaju! Šumore ili se ljuljuškaju promatrajući bolesnog spavača. Navalit ćemo mu u kapilare, mrmljaju, otopiti se u krvi, zaći mu ravno u srce. ...

Pisac koji raskida s tom solidarnošću, koji je dovodi u pitanje ili je smatra iluzornom, zbog nedostatka iskustva, odnosno zbog toga što se nije zlopatio s drugim ljudima ili bio izvrgnut istim opasnostima kao oni – ne čudi me što traži drugdje lažnu solidarnost, utoliko rigidniju i grublju ukoliko se njome služi da ispuni prazninu od koje pati i na koju se sâm osudio. ...

S druge strane i dalje sam uvjeren da je književnosti svojstveno da svjedoči za istinu, razotkrivajući čovjeku laž šarlatana koji, iako sami ne vjeruju u vrlinu koju veličaju, smatraju u najmanju ruku korisnim da ona bude predmet štovanja svjetine. Smatram da pisac čini pobožno djelo time što ih raskrinkava i nimalo ne držim do njihovih sebičnih protesta. ...

Osim toga opće čitateljstvo i nehotice vidi uzore u likovima romana koje čita; ako mu se prikazuju samo kukavice, nitkovi i razvratnici, ubrzo će postati uvjereno da mu je dopušteno ponašati se kao oni, samo ako mu se to oponašanje ne učini suviše tegobnim ili opasnim. ...

Nije mesijanizam ono što manjka čovječanstvu spremnom nadati se i otkriti svoje nade u svemu što obećava, izgrađuje se i odnosi pobjedu i predstavlja se kao dovršenje. Svi su nacionalizmi danas nosioci mesijanskih poruka i svi su narodi izabrani. ...

Ali taj ključni sadržaj, koji povijest ne može dotaknuti, ne uči se kao katekizam i ne sažima se ni u kakav credo. Ne ograničava se ni na negativan i formalan iskaz nekog kategoričkog imperativa. Kantovstvo ga ne nadomješta. A najmanje je dar neke rasne povlaštenosti ili čuda. On se stječe u određenom načinu života – obredu i velikodušnosti srca – u kojem se ljudsko bratstvo i pozornost prema sadašnjosti pomiruju s vječnom distancom prema suvremenosti. On je stanovita askeza, odnosno oblikovanje boraca. ...