Nakon još jednog teškog poraza i poniženja koje mi je nanio, oblajavao sam, kleo i psovao spirometar kao da se radi o nekoj, dozlaboga mrskoj, osobi. Nalazim se duboko u utrobi bolnice u Požegi, ispred pulmološke ambulante dr. Meter, koja mi je netom prognozirala još dvije godine života. Prije toga me iz sobe za spirometriju dovela viša medicinska sestra, koja je i obavila testiranje. Stručna i ljubazna, blago me prekorava dok hodamo. Kako ste si to mogli učiniti? Tako mladi, a imate pluća osamdesetogodišnjaka, pa i gore, moj gospodine! Možete li hodati? Želite se odmoriti? S lica mi se kida priglup osmijeh, cijedi se kao slina niz riječi koje izgovaram, ispričavam se, sestro, meni sve to zvuči smiješno i nevjerojatno, ta ja vozim duge rute biciklom i svakodnevno prepješačim desetak kilometara, u četiri serije napravim dvjesto sklekova i isto toliko trbušnjaka. Ali nedavno sam prebolio tešku upalu pluća. Ustvari, gotovo svake godine imam upalu pluća. Samo mi tad bude baš loše, u dva navrata sam zamalo otegnuo papke, a inače sam dobro, vjerujte mi, sestro! Ona me pomiluje po nadlanici, ne ispuštajući moju ruku koju je cijelo vrijeme držala zbog straha da se ne srušim, uvjerena da ne mogu prehodati sto metara bez odmaranja, nemojte lagati sebe, gospodine dragi, to je još gore, morate prihvatiti istinu. Pokušavam na drugi način i kažem da me zbunila njihova futuristička soba za spirometriju, slična postrojenju svemirskog broda, komora od stakla ili pleksiglasa u kojoj sam sjedio okružen brojnim cijevima nije bila slična malim digitalnim spirometrima na koje sam navikao, a naročito ne Oršinoj limenoj kanti koje sam se sad sjećao s nostalgijom, i kojima sam davao imena ljudi koji su mi dizali tlak, napuhat ću te na komadiće glisto Ressleru, otpuhat ću ti tu bradu, patrijarše Jergorije, a i tebi, Gavrane, koji se lažno predstavljaš, jer ti čak ni vrapčić nisi nego dosadna muha koja serucka stalno i posvuda, ali nećeš više, kad puhnem u ovo, zalijepit ću te za strop, ti, mrljo od muhe, ti mrljo mrlje od muhe, razumijete, sestro, bilo mi je teško poosobiti ono vaše spirometrijsko čudo od postrojenja, dati mu lice, znate, meni je to potrebno, znati s čim se borim, ma makar to bio alien, Petirka ili Borzanka, njih bih obje zapuhao u staklenku Nutelle, a onda bih im još dopuhao i Šujicu, a ljigavca Hermana i gnjusa Lovrića bih, da oprostite, otpuhao natrag u čmar pokojnog Bandića, zar ne vidite da su im glave još masne od lagodna života u pokojnikovim crijevnim resortima? Shvaćate? Ne odgovorivši, ona me sućutno pogleda i uvede u ambulantu, gdje mi je dr. Meter izrekla presudu, prepisala novu terapiju i zakazala kontrolu za mjesec i nešto, nakon što damo vremena terapiji da učini svoje i obavimo CT visoke rezolucije. Izišao sam i sjeo na stolac u mračnoj čekaonici iako nisam imao više što ondje raditi, dva mjesta dalje od suhonjava brata kopebeovca, sličnog tužnom vitezu od Manche, koji je bio gotov prije mene i također više nije imao nikakva razloga tu sjediti. Iako sam tiradu o spirometru mumljao sam sebi, ispod maske, jer je bilo doba Covida, on je ponešto od toga razumio, pa je, kad sam utihnuo, rekao da on spirometar inače zamišlja kao svoju punicu, ali ovdje mu to nije pomoglo jer se punica umnožavala poput onoga gospodina Smitha iz filma Matrix. Doktorica je i njemu dala dvije godine, ako prije toga ne umre od raka želuca.
Sestra se vratila sa spirometrije s novom pacijenticom, onižom ženom boksačke građe, koja je stalno mahala glavom u nevjerici, ljepuškastom glavom kratke plave kose koja me podsjetila na Millu Jovovich iz Ivane Orleanske, ne, ne, ne, govorila je sestri, ja to odbijam prihvatiti, ja sigurno mogu bolje, te vaše sprave su se malo zajebale! Kihot i ja smo se samo značajno i s razumijevanjem pogledali: i mi smo mislili da možemo bolje. Nakon nekoliko minuta izišla je iz ordinacije sva uplakana. Instiktivno sam ustao i zagrlio je. Pitam kakva je prognoza. Četiri godine. Opa, četiri godine! Ne plači, sestro draga, pa to je dva puta po par godina! Par godina za nas! Znaš tu pjesmu? Ne? Nema veze, ti četiri, ja dvije, naš tužni vitez također dvije. Kad se zbroje naše prognoze, to je gotovo deset godina, čitavo desetljeće, dekada! Šta se sve može u deset godina! Napraviti čopor djece, dobiti ili izgubiti dva rata, odgledati dva Mundijala i dvije Olimpijade, o rukometnim prvenstvima da ne govorim, iako ti ja ne gledam rukomet otkako ne igra Ivano Balić… Ali ima tu jedna caka!
U naš zagrljaj uplete se suhonjavi brat Kihot. Ja sam za glavu viši od Ivane, on bar dvije od mene, velike oči su mu dva tužna siva oblaka iz kojih lijevaju teške suze. Ivana mi suzama natapa košulju na prsima i trbuhu, tužni vitez tušira me cijelog.
– Koja? – upitaše oboje.
– Ta da su se one zaista zajebale! Imamo mi puno više. Ti si u pravu, draga, ti možeš bolje, i on i ja možemo bolje, ali ne s tim njihovim usnicima i neljudskom tehnologijom koja zatire naše udahe i krade naše izdahe i ko zna što onda radi s njima dok prolaze onim tajanstvenim zavojitim cijevima. Idemo protestirat, sad, odmah, ovdje! Buna! Buna! Buna!
– Buna! Buna! – prihvati slabašno tužni vitez.
– Buna! Buna! Buna! – poviče gromko Ivana Požeška prijeteći se šakama spirometrijskim utvarama. I, majke mi moje, od raka pluća pobijeđene, bili bismo razbucali cijelu bolnicu, grad i državu da se nije pojavio on, gad, saboter i izdajnik, prokleti naš rođeni kašalj, i sve nas potukao, rastavio nam skelet i počupao glasove. Poraženi, oteturali smo do stolaca i, ne mareći više za razmak, posjeli tijesno jedne uz druge svoje preostale godine. I bilo im je dobro tu, u ugodnoj polutami, pokvarenim jajima ispod nekoliko spljoštenih betonskih kvočaka, i nije nam se mililo izvesti ih van, na jarku svjetlost dana, iako je zapravo bilo svejedno, i ondje gore i ovdje dolje Zemlja je nemilosrdno rotirala oko svoje osi brzinom od 1170 km na sat, prebrzo, prebrzo, u tri pičke materine prebrzo!