Esej o japanskom piscu Yukiju Mishimi (1925. – 1970.), naslovljen Mishima ili vizija praznine (Mishima ou la vision du vide), objavljen je 1981. kao samostalna knjiga, što je jedini takav slučaj među Yourcenarinim esejima, ako ne računamo Pindara. ...

Naše nepostojanje (ono ništa) daje vrijednost i ljepotu našem životu. Neće nas biti jer će nas 'progutati' ništa, ali upravo zato ćemo svoje postojanje držati vrjednijim i ljepšim. Baudelaireov iskaz najradikalnije će se potvrditi u punini svoje paradoksalnosti kad ga se prevede u iskaz: smrt uljepšava život! ...

Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. ...

Čitam ovu Jergovićevu knjigu i pomislim: u ovoj knjizi sam i ja kojeg više nema (koincidencija je da me autor spominje u jednom trenutku).

Prema De Quinceyevu svjedočenju, koje nije sasvim pouzdano, Coleridge je tada, čuvši da njegov novi znanac povremeno poseže za opijumom, jako ozbiljno upozorio De Quinceya da se čuva da mu to ne postane navika kao što je postala njemu, „urezavši mi u duh dojam da se ne nada da će se više ikada osloboditi toga sužanjstva”. ...

Svaki opus je niz bilježaka, naznaka djela koje nikada do kraja neće biti ostvareno, jer je sve što je mišljenje i stvaranje put bez kraja, stalno nastajanje svijeta duhova. Gotovo svaki pisac je sve svoje dugo, dok je mogao pisao, svoje dopunjavao, popravljao, sve dok sam sebi nije svoje rekao, sa svojim problemima na kraj izašao, sve u red doveo, pa to u tekst pretvorio, a onda, tek što pomisli da je svoje završio, opet, ponovo još nešto dopunio, dotjerao, preciznije artikulirao... ...

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora? ...

Još i više nego na proznoj fikciji, Zweigova svjetska slava temeljila se na njegovim eruditskim knjigama, hibridnom žanru koji spaja povijest i umjetničku prozu. U tim se knjigama Zweig dokazuje kao neobično vješt posrednik između često (za nespecijaliste) suhoparnih znanja kakva prikupljaju akademski učenjaci i obrazovanog čitateljstva koje želi na ugodan način upoznati pojedine iznimne osobe iz prošlosti i povrh toga razumjeti bit njihove iznimnosti uz pomoć misaona intelektualnog pisca. ...

Znak bez tumačenja je ili neznak, ili još-ne znak, puka tišina (premda ne i nebiće). Ali ćutanje sirena nije puka negativna veličina, puka suprotnost govoru, jer kao i govor ćutanje zahteva reakciju. Sirene ćute da bi proizvele (Odisejevu) reakciju i da bi ga usmrtile. Ali Odisejeva reakcija izostaje. Zašto? Zato što on veruje da sirene pevaju. ...

Ćutati u sebi, ćutati pred sobom, ne imati šta sebi reći – jedan je problem. Ali ćutati pred drugim nešto je drugo. (Možda se ovde može povuči paralela s razodevanjem: nije isto skinuti odeću kada smo sami i pred drugim.) Paradoks Kafkine priče može se izraziti na sledeći način: sirene ne ćute ako nikog nema u blizini. Verovatno ni ne pevaju (osim da prekrate vreme). Dakle, ćutanje je odnos. ...