U trajnom fokusu Cailloisovih razmišljanja o imaginaciji i estetici nalaze se analogije između prirodnog kozmosa i ljudskog društva i kulture.

Uglavnom, laički i vrlo grubo rečeno, čini se da se vrijeme nekako iščašilo za svakog stanovnika planeta, uključujući najpametnije.

I zato, kad pročitam da je radler zapravo pivo s okusom, ja ne mogu ne pročitati i riječ skrivenu u toj riječi: obično pivo pivo je bezokusno.

Je li pred naslikanim portretima doista uspostavljena ontološka simetrija? Zašto nam se čini da smo – stojeći sučelice slici – zamijećeni, da smo promatrani, i jesmo li kao promatrači slikâ uistinu samosvjesni promatrači? ......

Razmislite o tome, o, nežene i mog života, pa se klonite onog pitanja: ono je jalovije od našeg potomstva.

Sloboda i ograničenje međusobno se ne isključuju; idu ruku pod ruku… Ljeto je. Napolju je zvizdan, a ni u stanu nije mnogo bolje.

Gospodine opate , dragi prijatelji, velika mi je radost biti u Nagasakiju. Imao sam veliku, vrlo veliku želju vidjeti Nagasaki prije nego što napustim ovaj svijet.......

A Dubrovnik, a Grad?

Za razliku od mentalnog napora da si dočaram Budvu kao “grad teatar”, Venecija za svoje duge i bogate povijesti nikada nije ni pomislila da bi stoljeća svoje dobrostojeće životnosti i umjetnosti nazvala “Gradom Teatrom”. Vjerujem da bi to za La Serenissimu (i njezine preostale stanovnike) bila uvreda.......

Šetajući nedavno zabitim kalama i vozeći se kanalima Venecije, pobjegavši od radoznalih gomila jednodnevnih turista koji Veneciji dolaze u posjet ujutro a napuštaju je iste večeri, ostavivši za sobom hrpe smeća i vidjevši tek najpoznatije povijesne spomenike i turističke suvenirnice oko Kanala grande, crkve svetog Marka i oko mosta Rialta, u glavi mi se neodagnjivo začela vrtjeti metafora o gradu teatru.......