Prema De Quinceyevu svjedočenju, koje nije sasvim pouzdano, Coleridge je tada, čuvši da njegov novi znanac povremeno poseže za opijumom, jako ozbiljno upozorio De Quinceya da se čuva da mu to ne postane navika kao što je postala njemu, „urezavši mi u duh dojam da se ne nada da će se više ikada osloboditi toga sužanjstva”. ...

Svaki opus je niz bilježaka, naznaka djela koje nikada do kraja neće biti ostvareno, jer je sve što je mišljenje i stvaranje put bez kraja, stalno nastajanje svijeta duhova. Gotovo svaki pisac je sve svoje dugo, dok je mogao pisao, svoje dopunjavao, popravljao, sve dok sam sebi nije svoje rekao, sa svojim problemima na kraj izašao, sve u red doveo, pa to u tekst pretvorio, a onda, tek što pomisli da je svoje završio, opet, ponovo još nešto dopunio, dotjerao, preciznije artikulirao... ...

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora? ...

Još i više nego na proznoj fikciji, Zweigova svjetska slava temeljila se na njegovim eruditskim knjigama, hibridnom žanru koji spaja povijest i umjetničku prozu. U tim se knjigama Zweig dokazuje kao neobično vješt posrednik između često (za nespecijaliste) suhoparnih znanja kakva prikupljaju akademski učenjaci i obrazovanog čitateljstva koje želi na ugodan način upoznati pojedine iznimne osobe iz prošlosti i povrh toga razumjeti bit njihove iznimnosti uz pomoć misaona intelektualnog pisca. ...

Znak bez tumačenja je ili neznak, ili još-ne znak, puka tišina (premda ne i nebiće). Ali ćutanje sirena nije puka negativna veličina, puka suprotnost govoru, jer kao i govor ćutanje zahteva reakciju. Sirene ćute da bi proizvele (Odisejevu) reakciju i da bi ga usmrtile. Ali Odisejeva reakcija izostaje. Zašto? Zato što on veruje da sirene pevaju. ...

Ćutati u sebi, ćutati pred sobom, ne imati šta sebi reći – jedan je problem. Ali ćutati pred drugim nešto je drugo. (Možda se ovde može povuči paralela s razodevanjem: nije isto skinuti odeću kada smo sami i pred drugim.) Paradoks Kafkine priče može se izraziti na sledeći način: sirene ne ćute ako nikog nema u blizini. Verovatno ni ne pevaju (osim da prekrate vreme). Dakle, ćutanje je odnos. ...

Iz priloženog teksta možemo zaključiti da Odisej nije primamljen izdaleka, jer, valjda, u tom slučaju ne bi gurao vosak u uši i vezivao se za katarku, pošto oni primamljeni izdaleka svejedno znaju šta ih čeka, s voskom u ušima ili bez njega. Utvrdili smo, takođe, uprkos tome što je pisac pokušao da nas navede na pogrešan trag, da Odisej ipak sve zna, pa se priča, zaključujemo, za sada opire logici i shvatljivosti, a piscu svakako ne treba verovati na reč. (No piscima se ionako nikada ne veruje na reč, pisci su poznati po tome što izmišljaju i lažu.) ...

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom. ...

Prepredena osoba zna kako stvari stoje, ali se pravi da ne zna kako bi svojim držanjem, svojom glumom, prevarila neprijatelja (ili prijatelja). Dete je nevino utoliko što ne zna. Kafkin se Odisej raduje baš tako, nevino, kao dete, kaže pisac. Kao da ne zna. Kao da. ...

Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. ...