Balkan je jedini poluotok koji je tim pojmom zemljopisno određen, a da pri tome nema poluotočna protežna svojstva, pa se – tako izniman – može podičiti i drugim iznimnim svojstvima. ...

Svaki uspjeh stidno je pokrivalo ljudske bijede, pa se istinskim uspjehom može držati jedino ostvareni pothvat odustajanja od svakog nastojanja.

Čaša ti mora biti posve praznom ukoliko želiš biti usklađen u ravnovjesju sa svime, ukoliko poželiš biti sveti pijanac – heiligen Trinker. U protivnome bit ćeš tek ebrius vulgaris, obična ispičutura što klati se lijevo-desno, onako kako se sunce klati između zimskoga i ljetnoga suncostaja. Eto tako se povazdan klate i vjesnici proljeća, u tegobnoj potrazi za svojom narušenom izvornom ravnotežom; onom indiferentnom, nerazlikovnom. ...

U prozi je Heine, gotovo iz rečenice u rečenicu, izvanredno duhovit pisac. To potvrđuje i knjižica Shakespeareove djevojke i žene, koja ne spada među glavna Heineova djela. Navedimo primjer: "Tako je on (tj. Shakespeare) navodno kod oca, koji je bio mesar, vlastoručno ubijao volove... Potonji su valjda bili preci onih engleskih komentatora koji su mu, vjerojatno iz naknadne osvete, posvuda dokazivali neukost i umjetničke pogreške." ...

Zato na špici unatoč prividnoj lepršavosti vlada nervozna uskomešanost. Govorom tijela moraš pokazati nonšalantnu nezainteresiranost. Nastojiš ne gledati u leću fotografskog aparata koji te dočekuje u zasjedi. Okrećeš obazrivo svoj fotogeničniji profil i ne činiš odveć odrješite geste. Vedro se smiješiš, pazeći da osmijeh ne prijeđe u grimasu. ...

Doista, kuda poći kad se nalaziš posred ničega, i to još tako udešen? Pa ipak, u istovrsnim prilikama imaš barem mogućnost izbora uputiti se kamo ti je volja; teren ti je manje-više poravnat a obzor otvoren. Cinici bi lakonski rekli: „kud god kreneš, ideš prema“. No što kada te sudbina svojski udesi, kada se nađeš u slijepoj ulici, ili na obali mora, poput Antoinea Doinela u nježnim godinama, u posljednjoj sceni Truffautova filma Četiri stotine udaraca? Kamo se uputiti kada više nemaš kuda kročiti? Ili kada si već odavno utabao sve staze uzduž i poprijeko? ...

Sve o čemu Musil piše i o čemu Urlich, junak njegova romana, razmišlja, ponajprije se odnosi na vrijeme neposredno prije Prvoga svjetskoga rata, ali u čitanju i razumijevanju onoga o čemu Musil piše ne treba smetnuti s uma ni činjenicu kako on to piše dvadesetih i početkom tridesetih, dakle u godinama bučnog nastupanja nacionalsocijalizma na javnu pozornicu, čega se – za razliku od Heideggera – Musil užasavao; nehumane postavke tog pokreta bile su mu od početka jasne i od toga je naposljetku i doslovno morao bježati. ...

Ništa Ebul-Kasimu Muhamedu ibn Abdulahu ibn Abdulmutalibu ibn Hašimu ne bi bilo falilo da je ostao tek još jedan od Muhameda rođenih sred arapske pust ...

Međutim, sred sveg tog izbezumljenog kiča pretvaranja stroja u čovjeka lako ostaje neuočljivim jedan daleko ključniji proces: pretvaranje čovjeka u stroj. Sve što u čovjeku nije strojno sve se smjelije obznanjuje kao neuredno – ironični je prijevod toga a-kozmičko – pa samim time i kao nepoželjno. ...

Gombrowicz uzima svoje kofere i ostaje na argentinskome tlu, dok se Straszewicz vraća istim brodom natrag na Stari kontinent. Brod, jasno, iz svima dobro poznatih razloga nikada nije stigao u mjesto polaska, već je uplovio u marseljsku luku. ...