Publiciranje opscenosti i disolucija jezika – to su, prema mom mišljenju, rječiti znakovi agonije književnosti i slabosti određenog društva u isti mah. Ali to su krajnja, jedinstvena očitovanja koja omogućuju dijagnosticiranje, ne toliko prihvaćenih običaja koliko prijetećeg usmjerenja. Roman pruža iscrpniju i prikladniju sliku toga, u kojoj epoha nalazi svoj ideal.
Roman naime teži zaokupiti cjelokupno polje književnosti. Njegova vladavina sama po sebi ne nagovještava ništa dobro. Te izmišljene priče čitaoca uvlače u zamjenski svijet, u kojem on zapravo nema udjela. One pritom olabavljuju njegove veze sa svijetom u kojem djeluje i u kojem je odgovoran. One ga navikavaju da gleda ključan prizor kao banalan dekor, da sve što mu se nametne pogledu smatra spektaklom jeftinim gotovo kao vašarska predstava, kojoj prisustvuje a da čak nije ni kupio ulaznicu.
No, unatoč tome zadržava dobru savjest i svjestan je više svojih prava kao promatrač nego svojih dužnosti kao tumač. Osim toga opće čitateljstvo i nehotice vidi uzore u likovima romana koje čita; ako mu se prikazuju samo kukavice, nitkovi i razvratnici, ubrzo će postati uvjereno da mu je dopušteno ponašati se kao oni, samo ako mu se to oponašanje ne učini suviše tegobnim ili opasnim.
Književnost i dalje ima taj zlosretni utjecaj na jednostavne duše: slabost, prepredenost, brutalnost, podlost, sve to izgleda manje odbojno i malo manje zabranjeno, čak stječe i neki povoljan dojam, čim neka knjiga te stvari prikaže na dopadljiv način i učini od njih glavni predmet svog opisa. Zacijelo, sama po sebi knjiga nema takvu moć uvjeravanja i kvarenja. Njezin utjecaj ostaje slab u usporedbi s onim iskustva. Ali ako namjerno izabere te teme, to je stoga što joj ih iskustvo pruža u izobilju, štoviše, sâmo društvo potiče pisca da piše o njima i nimalo ga u tome ne koči niti obeshrabruje. Roman slijedi liniju manjeg otpora. Prizori što ih on predočuje očekivani su prizori. Oni ne padaju s neba. Oni samo dodaju, jer jedino to mogu, višak preciznosti i osobito svijesti stvarnosti koju odražavaju. Daju joj upečatljivu živahnost, zbog koje se ona pojavljuje, u tom novom sjaju i s tim novim bojama, u okviru koji je oplemenjuje i čini gotovo neizbježno zavodljivom. Malo je važno je li ono što se prikazuje ružno ili jezivo. To možemo jasno vidjeti na jednom već istrošenom primjeru: ne postoji knjiga napisana s ciljem da osudi sramote, nedaće i grozote rata, koja ne bi suptilno pridonijela tome da se slika tih realiteta učini prihvatljivom.
Tako s lakoćom utvrđujemo osobito izopačenje koje vodi književnost u njezinu propast. Prepoznajemo ga po plodovima: ne zaboravljamo da ono na ovaj ili onaj način okreće pisca protiv društva. Nesretnik se iscrpljuje u pokušajima da otkrije i upotrijebi sredstva za koja vjeruje da su najpogodnija da naštete tom neprijatelju koji ga sa svih strana okružuje. On uopće ne razmišlja o tome da proizvede majstorsko djelo, već umjesto toga ulaže sve snage u izvikivanje svoje mržnje i revolta. Ali to nemilosrdno izopačenje, koje umišlja da okreće protiv društva, zapravo preuzima od njega. Današnja književnost samo prima i ilustrira poriv prema razaranju koji je uništava. Ona više ukazuje na štete nego što ih nanosi. Dakako, ističući ih ona ih i pogoršava, kao što neke bolesti činimo opasnijima time što neprestano očajavamo nad činjenicom da smo od njih oboljeli. Ta neobična zastranjenja književnosti tako proizlaze iz istog izvora. Prestanimo se čuditi što ona, prikrivena pod toliko različitih krinki, rezultiraju istim učincima.
*
Dakle, pisci se varaju kada u svojem revoltu vide buđenje svijesti protiv sredine u kojoj vegetiraju. Upravo svojim buntovništvom oni joj pripadaju i pokoravaju joj se. Njihov revolt stoga ih dovodi do uspjeha, a ne poraza. On je točno usklađen s društvom, u njemu prosperira, u njemu se javno pokazuje, u njemu izaziva aplauz. A kao posljednji paradoks, koji je dosta lako shvatiti, taj se revolt ne suprotstavlja vladajućoj hipokriziji, već je utvrđuje.