Kroki ljudskog života: od lijevog ruba potpuno ispunjenog milim gustim zelenišem raskošne krošnje kakva crnogoričnog stabla, preko dobrostojeće ekipe grumenjavih (ako oblaci mogu biti grumenjavi, zašto bi popularna panirana pa ispržena pučka delikatesa hrvatskim jezikom hodila u doslovnom prijevodu, kao pileće grumenje ili grumeni piletine, kad može ostati naprosto nuggets?; ipak se radi o fast foodu, ne o brzoj hrani), gotovo svjetlucavih oblaka prožetih bojom mamurnog jorgovana (vjerojatno svitanje) nekako u sredini fotografije, oblaka ispod kojih uzemljenje dolazi kao naoko naheren neboder nakon kojeg u desnom dijelu fotografije lebdi tek još koja mrvica oblakâ, sad lišenih one boje mamurnog jorgovana i svjetlucavosti, da bi krajnji desni rub pripao dvama propelerima, vjerojatno krakovima rasvjetnog stupa, e tu se svode računi, između tih propelera koji sjeckaju, zapravo melju na sitnu šajbu – naravno, ima ljudskih života koji baš i ne počinju zelenilom, ili bar ne gustim, kod takvih ni oblaci neće nužno svjetlucati, upitan je i onaj neboder, ali propeler ne diskriminira, čisti je to zicer i za najprobitačnijeg bijednika; fotograf je ovdje umjetničke pretenzije odbacio poput ulitanih gaća, zanemario kompoziciju, nije mu smetala ni naherenost nebodera, kao da mu se žurilo uhvatiti baš tu dobrostojeću ekipu oblaka, baš u toj nijansi, baš u tom trenutku, možda je i sâm oćutio blizinu propelerâ, ili je tek bio ono što izvjestan dio hrvatskog naroda, onaj možda sklon projekciji vlastite nezajažljivosti u pogledu materijalnih dobara, pogrdno naziva »doktorskim djetetom«, dakle jedan specifično gadljiv sin ili specifično gadljiva kći, masturbatorski oblik života grešan zbog odluke svojih roditelja da prihvate poziv produljenja i poboljšanja kvalitete života drugih ljudskih bića; u časopisu Treći program Trećeg programa Radija Beograd (br. 84, I – 1990.) objavljen je prijevod intervjua s L.-F. Célineom, vođenog godinu i mjesec prije Célineove smrti, a ondje taj liječnik siromašnih, antisemit koji je i Hitlera proklinjao kao židova, na pitanje o tome je li u djetinjstvu mislio da će postati pisac odgovara: »O, nipošto, o, ne, ne, ne. Osećao sam ogromno divljenje za lekare. To mi se činilo izvanrednim, zaista. Medicina je bila moja strast.«, da bi nastavio s objašnjenjem toga što je za nj u djetinjstvu predstavljao liječnik: »Samo čoveka koji odlazi u Pasaž Šoazel da obiđe moju bolesnu majku, mog oca. Video sam čudotvornog čovu koji je lečio, radio neke čudnovate stvari telu koje nije funkcionisalo. Mislio sam da je to fantastično. Izgledao je vrlo mudar. Sve mi se to činilo apsolutno čarobnim.«; ah, da ne bude sve kakti hoch i anakronistično europejski, takorekuć dokumentarno, evo jedne prilično regionalne bajčice: bio devedesetih godina 20. stoljeća jedan crnomanjasti liječnik, potomak oca liječnika, dakle doktorsko dijete, i sâm otac troje djece, dakle doktorske djece, i grad u kojem je živio zahvatilo to neko nevrijeme, počelo kao susnježica a razvilo se u mećavu, bio to neki uspavljujući snijeg, kako pahulja dodirne tlo, tako uspava obližnje oblike života, i sad, što će taj liječnik, doktorsko dijete, otac doktorske djece, nego mimo primarne specijalizacije i mimo meteorologije, prihvatiti se buđenja tih svojih usnulih sugrađana, pa na deset usnulih na stol za buđenje stigne mu jedan prijatelj, pa na pet usnulih jedan se na stolu za buđenje ne probudi, i to je to, bataliti poantu, otići će taj crnomanjasti liječnik, doktorsko dijete, otac doktorske djece, u starosnu mirovinu, živjet će do kraja života, savršeno baratajući žargonom mijenjanja pelena prethodnoj generaciji i bez ikakva sluha za idiom ordenja i herojstva, što pomalo vraća na Célinea: »Moraš da platiš. Priča koju izmisliš, potpuno je bezvredna. Vredi samo ona priča za koju platiš. Kada si platio, imaš prava da je preobraziš. Inače je vašljiva.«