Uveseljeno je poskočio na ulici, uzmičući pred mislima, oduševljavajući se razbljeskavanjem sunčanih zraka u prepletu odsjeva s automobila; raznolikim načinima hoda prolazni¬ka: "po jajima", "pačjim", "slonovskim", "klokanskim", "majmunskim" - bilo je to tako daleko od udara juga mjestimice. Čak mu se učinilo da mu je, na trenutak, spomenik fra Kačića Miošića razdragano namignuo, a promatrajući otkriveni detalj na fasadi u dovratku prozora - sitnoj baroknoj ukrasnoj glavici anđela bio je otkrhnut nos - primijetio je kako su se prolaznici užurbali. Neki su čak i džogerski potrčali. ...

Bilo bi mu uistinu krajnje glupo reći: “Da, usrao sam se!” Kao prvo: Nenad, ostrašćen osvetom i stoga, razumljivo, netolerantan, to ne bi shvatio onako kako ja to doživljavam. A kao drugo: ja to i ne bih mogao izreći pred njim, jer bih time samo svoj ugled, ubuduće, doveo u pitanje. ...

Sjetio sam se, preskačući po dvije stepenice odjednom, scene iz nekog filma koja se nasuprot rečenici može ponavljati unedogled iako se nikada ne može sama izmijeniti jer ne nosi vlastito značenje, ali čim je napravio nekoliko koraka, mišići u bedrima grčevito su ga zaboljeli “kao ubodeni nožem” i “kao stegnuti žicom” te u želji da nadvladam bol, pomislio je dosjetiti se sadržaja filma, iako nisam nalazio nikakav razlog za bol, mislio sam, ne mogu se stvarno ničega spomenuti budući da slika ne može ostvariti rečeničnu misao već je samo ublažiti. ...

Jaroslav ga stisne u šaci, a potom opet ispravi pod prstima: opet je bio iste tvrdoće, samo hrapaviji. Kvrcne ga noktom, a ovaj, jedva čujno, drhtavo zatitra. Podigne ga, držeći ga za rub, prema vjetru: tek slabašno suzvučje, male ptice su se naspram toga glasale raskošnije. Potom ga Jaroslav onjuši i potpuno se razočara. Mirisao je, ništa posebno, na vlažno i struljeno granje. Zatim ga zavrti na dlanu, pomičući pogled za njegovim tananim razvučenim nitima nalik mokrim dlakama brade. ...