Geografski i kulturni prostor koji se zvao Jugoslavijom nije poslije Drugog svjetskog rata upamtio žešćeg kritičara i provokativnijeg kolumnista od Igora Mandića. Počeo je pisati već u studentskim danima, odmah zapažen po svojim britkim, duhovitim ali ciničnim tekstovima. Nije izbjegavao ni jednu temu, nije prezao od nasrtaja na neosporne autoritete, nije štedio ni dobre znance, nikada nije odustajao od svojih tvrdnji. I kada bi svi ponavljali i dokazivali jedno, i kada je usvojenom bilo potpuno suprotno, on od svog stava nije odustajao. Jedinstven kritičar čije su kritike često bile više čitane od djela o kojima je pisao. „Jesi li vidio što ga je Mandić sasjekao?”, ili, rjeđe, „Čak ga je i Mandić pohvalio”. Jedni su čitali tekstove Igora Mandića zato što je bio duhovit i hrabar, drugi zato što nije imao milosti i bio drzak, treći zato što ih je iritirao, četvrti jer ih je zabavljao, ali prema njemu nije bilo ravnodušnih. Umjetnik bi da kritičar o njemu kaže ono što umjetnik sam o sebi misli. Igor Mandić bi pak rekao svoje, istakao ono što je smatrao hvale vrijednim, a napao ono što je trebalo biti kritizirano, pa su neki umjetnici zbog kritičkih primjedbi znali biti pogođeni i uvrijeđeni, a čitatelji ljuti ili razveseljeni, ali uvijek zainteresirani. Mandić nije štedio nikoga. Zvali su ga enfant terrible hrvatske kritike. Pa napiše, recimo, da je glazba Čajkovskog staromodni kič, Dobrica Ćosić u svojim djelima nije nacionalist, a Nives Celzijus jest najčitanija i prema tome najpoznatija hrvatska spisateljica. Cinizma mu nikada nije nedostajalo. Ismijavao je mnoge zbog njihovih spisateljskih brljotina, bio nemilosrdan prema dogmatima, čak je i svoju domovinu, Hrvatsku, nazivao „garsonijera državom”. Poradi svojih stavova imao je mnogo poštovalaca, ali i neprijatelja, koji su mu na sve načine nastojali nauditi. Bio je, kažu, svojeglav. Zapravo je uvijek bio samo svoj. Zato je bio kritiziran, potiskivan, zabranjivan, optuživan, a on opet po svom. Nije bio na liniji usvojenih klišeja, a posebno mu nije bilo do dodvoravanja vladajućim idejama. Igor Mandić nikada nije bio sljedbenik, a pogotovo ne službenik ni jedne „vladajuće politike”, nikada oportunist, nikome se nije udvarao, nikada u svom „intelektualnom poštenju” nije pravio kompromise s drugima, jer ih nije pravio ni sa samim sobom. Upoznao sam se s Igorom Mandićem i njegovom gospođom Slavicom jedne godine, ljubazno razgovarali, on galamio na neku gospođu koja ga je u prolazu gurnula, ali od naše diskusije o aktualnim zbivanjima u kulturi nismo odustali. Poslije smo se susreli još nekoliko puta. Redovno sam i dalje čitao Mandićeve knjige zapisa, kritika, a pročitao i onu o uznesenjima i mamurlucima. Posebno su mi bile bliske njegove vrlo osobne knjige, kada je ponirao sebi pod kožu i kada je u svojoj nehotičnoj autobiografiji i predsmrtnom dnevniku svodio bilancu svojeg života i opisao tragičnu sudbinu svoje kćeri jedinice. Redovno sam pratio i njegove kritike na raznim portalima, zadivljen što mu ni u poznim godinama ne nedostaje duhovitosti i oštrine, britkosti i inventivnosti. Istakao bi dobre strane djela, ali i loše. Uvijek vrlo iskren i nemilosrdno duhovit. Nikom nije „ostajao dužan”, o svakom rekao ono što misli. Tako do kraja života. U nedjeljnom Jutarnjem listu pisao je svoje zadnje kritike u rubrici Zub kritike, a pod naslovom Ćorava kutija. Kada su mi javili da je Igor tu pisao i o mojoj knjizi Sve dok, otvorih novine sa zebnjom, ali bezrazložnom. Taj dan sam bio, a i danas sam vrlo ponosan što me ovaj oštri kritičar hvalio. Drugi je naše zrcalo. Čime god da se bavimo, relevantna osoba nam potvrđuje smislenost našeg djelanja. Potvrđuje i piscima, jer dovršeno i objavljeno djelo postaje djelo za Drugog. Djelo po Drugom. I postaje onakvo kakvo je Drugom. Nisam više sreo gospodina Mandića, ali sam i dalje s velikim zanimanjem čitao sve što je pisao i bilo mi drago što je do kraja bio britak, oštar i lucidan, do kraja bio zainteresiran za zbivanja u kulturi, a doslovno do zadnjeg dana bio sklon i dobroj trpezi. Bio i ostao ljubitelj svega lijepog i u ljepoti znao uživati. Do kraja sve radio sa žestinom, sa strašću. U svom činiti i biti uvijek bio svoj. Bio i ostao „neusporedivi Igor Mandić”.