Ali taj ključni sadržaj, koji povijest ne može dotaknuti, ne uči se kao katekizam i ne sažima se ni u kakav credo. Ne ograničava se ni na negativan i formalan iskaz nekog kategoričkog imperativa. Kantovstvo ga ne nadomješta. A najmanje je dar neke rasne povlaštenosti ili čuda. On se stječe u određenom načinu života – obredu i velikodušnosti srca – u kojem se ljudsko bratstvo i pozornost prema sadašnjosti pomiruju s vječnom distancom prema suvremenosti. On je stanovita askeza, odnosno oblikovanje boraca. ...

Ništa ne zaustavlja kretanje duše u njenom uranjanju u sebe. Ono bitno uvijek ima vremena prodirati sve dublje: čas bitke nikad ne dolazi, dan slave nikad ne sviće. Beskonačna vrela dijalektike i mentalnih zadrški! Svijet bez ceremonija u kojem je sve produhovljeno, ako se ne tiče kraja vremena, svijet je u kojem više nitko ne umire nasilnom smrću, osim planinara i svetaca. Ali u židovskom životu na Zapadu koji je želio biti potpuno unutarnji, Država Izrael ostvaruje povratak mogućnosti samoponištenja: kao u doba kada se pred krštenjem radije birala lomača, ponovo se rađa židovska vrijednost koja se i najasimiliranijemu čini vrijednom najviše žrtve. ...

Ali dostaje li obnova Države Izrael za politički život? I, bila ona i sam život duha, može li u sebi obuhvatiti judaizam? Malena država, koje proturječje! Posuđena kao svjetlost satelita, hoće li njezina suverenost moći uzdignuti duše do potpuna samoposjedovanja? Očito je da se Izrael potvrđuje na drukčiji način. ...

Dobrotvorne ustanove, škole i skupovi lišeni su sjaja, lišeni horizonata, postaju zastarjeli od dana svog osnutka. Pravi događaji, prave stvari nalaze se vani. "Sve židovsko je sramotno", nedavno je izjavio jedan utjecajan vođa židovske dobrotvorne ustanove, a u verziji koja je došla do mene upotrijebljeni je pridjev bio popularniji, još okrutniji i uvredljiviji. ...

Judaizam ima iznimnu bit: on je nešto pohranjeno u četvrtastim slovima i nešto što obasjava živa lica, stara doktrina i suvremena povijest u isti mah. Ne ide li to u prilog određenoj mitskoj viziji, određenoj duhovnosti koja je unatoč svemu podložna analizi? ...

Nikad nitko nije primijetio da je ideja Izraelove izabranosti, koja se naizgled kosi s idejom univerzalnosti, zapravo temelj tolerancije. Ta ideja u judaizmu završava u krajnjoj prisnosti sa Strancem, zato što "pravednici svih nacija imaju udjela u budućem svijetu"; njezina krajnja konsekvencija jest potvrda toga da je svijet stvoren za "putove mira". ...

Bez sumnje, suviše je vrlina potrebno da bi se počinio zločin.