MOGLI SU BITI NAŠI

upoznao je samo jedan svemir

ali to nikako ne može biti sve

jer, kao i sva bića

i svi svemiri

moraju biti povezani

tuguje za bezbrojnim svjetovima

koje je zaboravio, za svim

očevima i majkama, braćom i sestrama

koja je imao, ili ih još uvijek ima

ali negdje drugdje, gdje ne može do njih

sjećanja postoje, u to je siguran

jer svakoga jutra dok se budi

osjeti kako mu bježe

negdje mora biti zdrav, može trčati

i nositi broj sedam

ali to je samo nogomet

i ne bi se mijenjao za zdravoga sebe

koji bi se rodio nekome drugom

tko zna kakvi bi bili ti drugi

ali nedostaju mu

nedostaje mu sve

što je prisutno uvijek

i nalazi se svuda

životi koji su mogli biti njegovi

životi koji su mogli biti naši

GLASOVI

dok sjedi na podu dizala

zaustavljenog između katova

čuje glasove koji ga pokušavaju smiriti

ali on je dovoljno sabran

da osjeti kako trepere

poželi da on može smiriti njih

čuje mamu i tatu, i neke nepoznate ljude

sve je toliko besmisleno da ne izgleda stvarno

to mora biti san koji će proći i sve će biti kao jučer

izvadit će ga, odvesti doktoru

to se podrazumijeva

čeka ga odlazak u ambulantu

gdje je već bio kad su mu čupali zagnojeni nokat

a novi nikada nije narastao kao stari

nije to strašno, ništa ga ne boli

pogledat će ga, reći mu da drugi put pazi

možda dobije injekciju

malo će ga zamotati pa će kući

tamo će dobiti batine, ali i to će proći

sve će biti u redu, to tatin glas dolazi iza vrata

s čudnom jekom kakvu nikada nije čuo

nakon toga ne događa se ništa

i ne može točno odrediti trenutak u kojem zaspi

EKSKOHLEIRATI

šok soba

tako se zove mjesto

na kojem se nalazi

čista i prazna

stvara posebnu vrstu jeke

kratku i gustu, kao u praznome stanu

jeku koja se spaja s mirisom dezinficijensa

šok soba

ponavlja u sebi

šok soba, još samo malo

pa će ga premjestiti

mama i tata moći će

ostajati duže

dan će dotad

dijeliti na tri dijela

odijeljena injekcijama

kristalnog penicilina

koji boli jače nego

skidanje zavoja zalijepljenih na

ranu koju treba ekskohleirati

još samo malo

očistiti do zdravog

JEB'GA TETA

dječak iz bosne nije mogao zadržati stolicu

kad bi se medicinska sestra naljutila

rekao bi "jeb'ga, teta"

čuo je mamu kako govori –

otvorili ga

pa zatvorili

dječak je imao rak

sestra se možda samo pravila da se ljuti

kako on ne bi pomislio da nešto

nije u redu

otvorili ga

pa zatvorili

sjetit će što je rekla desetljećima kasnije –

simpatičan

koju godina stariji od njega

zauvijek dječak

nije mu bilo spasa – rekla je –

zlato moje

ČOVJEK BEZ LICA

nije se navikao na novi prostor

kad se probudi usred noći

na odjelu opeklina

osjeća strepnju zato što

kreveti i ormarići nisu

tamo gdje bi trebali biti

kad se sjeti stripa o čovjeku bez lica

više ne može zaspati

pa uplakan zove sestru

ona je ljuta, kaže mu

da se ne prenemaže, da zaspi

pamtit će tu nepravdu

jer najmlađi je u sobi

u kojoj ne bi ni trebao biti

ali kažu da njegove rane sliče

opeklinama

sjetit će se čovjeka bez lica

kad u hotelskoj sobi u stranoj zemlji

bude oblačio pidžamu

mora je nositi, kaže otac

zbog higijene, i dodaje -

tko zna tko je sve ovdje ležao

sutra ćeš na konzilij

spavaj, sine

pokriva se preko glave

i sanja čovjeka bez lica

KREVETI

stražnjica mu se preznojava

neće gumu ispod plahte

jer u krevet ne mokri

a više ni ne krvari

je li im jasno da je već velik

i to mu je ispod časti

u krevetu s rešetkama

leži djevojčica u koju se zaljubio

sjećat će se jedino da je imala zelene oči

mogla se zvati Lana

veliku nuždu ne želi

raditi na krevetu

pred njom, pred svima

pa danima zadržava stolicu

odgađajući trenutak

u kojem će kahlicu napuniti

toliko da ga dodirne

vlastiti izmet

KARBON

u kutiji ljepila za papir

u posebnoj pregradi

stoji plastična četkica

kojom ljepilo trpa u usta

slatko je, slađe od gumica

s tragovima zubi

gumice za kemijsku

gorke su, deru papir

ne smije ih koristiti

ali pogrešno napisanu riječ

on baš nikako ne voli staviti u zagradu

i prekrižiti

TRENUTAK

čuo je za bolnički mir

ali tišina je podmukla

čim zaspi

goli zidovi neće imati milosti

odzvanjat će zveketanjem kolica

probuditi ga u trenutku između šest i sedam

kada donesu lijekove i toplomjere

drijemat će do trenutka oko osam

na pladnju s doručkom

bit će dvije kriške kruha

putar i pekmez ili med, salama, pašteta

mlijeko, bijela kava ili čaj

nikako ne može shvatiti od čega je taj čaj

ponovno će otvoriti oči kad dođe trenutak vizite

previjanje u deset

ručak u dvanaest

tada se vrijeme usporava

pokušava ga ubrzati

bez uspjeha, sve do trenutka posjete

koji proleti

vrijeme onda ponovno stane

lomi ga večera u osamnaest

pa lijekovi u dvadeset i dva sata

goli zidovi nemaju milosti

navikava se, usporava

nikada budan, ali nikad zapravo ni ne spava

dan se u polusnu pretvori u trenutak

manje-više isti kao ovaj trenutak sad

i trenutak sad