Taman sam palio drugu cigaretu kad me netko uhvati za rame. Bio je to neki kržljavi Francuz, pljunuti Sartre, koji je sa suprugom i djetetom zauzeo susjedni stol, meni iza leđa, te je počeo histerično vikati da ugasim cigaretu, pokazujući pritom na neuobičajeno veliko dijete koje je, međutim, sjedilo zavaljeno u kolicima za bebe. ...

Đavolski plavi rendgeni u doktorovim očnim dupljama svrdlali su negdje između Ilijinih očiju i prsa, koliko je on mogao procijeniti, u predjelu Adamove jabučice koja mu se na svaki gutljaj pomicala gore dolje. Veterinar je rekao da lanac kao takav više nije prihvatljiv, ali Ilija je shvatio da prekratak lanac nije prihvatljiv – stoga je Boban skončao na dugom lancu. Dido je, pak, skončao tako što se otrgnuo, pobjegao skupa s lancem koji se nekako zapetljao za tračnice obližnje pruge i više mu nije bilo spasa: našli su samo dio lanca i nešto dlake i krvi, ostatak Dide razletio se „kao petarda“, tako je sam Ilija rekao odjavljujući Didu iz evidencije živih pasa. ...

...a ta njegova cigareta, uglavljena između kažiprsta i srednjaka, od kojih je vidljiv samo srednjak, jer čelo mu zakriva kažiprst, dakle uglavljena između kažiprsta i srednjaka, zbog položaja šake čiji je prstenjak utisnut u arkadu a palac u obraz, a i zbog pravog kuta koji zatvara sa srednjakom, uzme li se taj srednjak sve do korijena palca, tvori oblik križa, raspela lišenog Sina Čovječjeg, kao da onim ukrštenim daščicama iz četvrtog plana fotografije, koje staklo dijele na pravokutnike, gotovo kvadrate, kao da tim daščicama želi reći: tako se to radi, sestrice drvene. ...

Želja za mržnjom spram Drugoga kao ekscentričnog pripadnika tuđega naroda ili prokazane društvene skupine postaje istodobno želja za vlastitim ustrojavanjem u nad-Ja poput nacionalne zajednice (Volksgemeinschaft) koja određuje što je »normalno«, a što »abnormalno«. Fašistički proces Gleichschaltunga svijesti u izgradnji čovjeka kao poslušnoga pripadnika nacionalnoga pokreta-poretka počiva na toj dihotomiji iz koje nužno nastaje perverzna želja za odstranjenjem svega drukčijeg iz korpusa organske zajednice krvi i tla. ...

'Dođi' nije apel nekoj profanoj verziji dolaska spasitelja kao u molitvi kojim se čovjek obraća Bogu – Dođi kraljevstvo Tvoje… Doista je riječ o tihom i neimperativnome onom bezuvjetno Drugome, kako bi to rekao Lévinas, da dođe-u-svijet kao onaj kojeg se ili već odavno s nadom očekuje ili kao netko tko dolazi-u-svijet a da ga nismo uopće očekivali, iako smo ga dozivali u čitavoj povijesti metafizike, baš onako kako to govorite baveći se poslanicom sv. Pavla Rimljanima u knjizi Vrijeme što ostaje. ...

Naš je pogled svagda dosegnuta praznina Drugih i kroz njega prolaze dani i godine bačeni u vjetar. Sve se stišava s vremenom, svaka riječ poprima moć stvaranja sjećanja, a ne mirisi, osjeti, tjelesna izvanjskost ili unutarnjost. ...

Na stan se lako naviknuo. Uvijek je mogao staviti slušalice i zavući se u virtualni svijet, tako da njega stvarnost nije previše uzrujavala. Počeo se pomalo kladiti pa je i posjetio ponešto kladionica, ali kako je bio sklon svođenju rizika na najmanju moguću mjeru, nije dopustio ni da se to otme kontroli. Uostalom, da je često tražio dodatni džeparac od mame, ona bi opet postala sumnjičava. ...

Moj stav, elementarno izražen: Sancho Panza a ne Don Quijote. Sancho sa svojim pravom na bijeg koje ne ugrožava Quijoteovo pravo na suludo junaštvo. Idealni rat: ring u kojemu su predsjednici zemalja. Totalni rat: generali, eventualno pukovnici, ne bih dublje spuštao ratovanje, tuku se mačevima u areni. Na život i smrt. Pritom moraju izvikivati ime svoje zemlje s ljubavlju, inače odmah smrt kamenovanjem – to kamenovanje je jedina točka sudjelovanja naroda u ratu. ...

Ako su ljudi koji po različitim web shopovima brste artikle koji im ne trebaju te koje će s tog razloga odbaciti nakon prve upotrebe, ako do te prve upotrebe uopće i dođe, ako su takvi ljudi psihički stabilni, kolokvijalno: normalni, tada je ovaj muškarac, čovjek potpuno psihički nestabilan, kolokvijalno: lud ko puška, naprosto šenuo od onih zidova, pukao kao kokica. ...

U tih nekoliko trenutaka, dok ga nije sasvim zgnječila, Tugo shvati da je to što mu se događa smrt i da mu ona nije nepoznata jer ju je već iskusio dok je još bio čovjek i muž upravo ove žene koja ga gnječi opuškom. ...