(...) I krumpiri / Ispadaju, kotrljaju se ulicom, i zrak leden / Sledio je nepca, zadržao dah, i tijelo se od / Bola vraća u sebe, kao kukac skrutne i / Odmrzne u toploj sobi, dolazi buđenje... ...

Preskočiti sebe samoga, baciti se u bezdan sebstva, eto nerazumna naloga duhovnoga 'suicida' na koji su pozvani svi pozemljari koji koketiraju s rubom. Oni pojedinci što kotiraju u mjeri u kojoj su se uspeli na najvišu kotu. Oni koji su potom preko njezina ruba zakoračili u bezdan, ne odstupivši od nerazumnoga naloga ni za jotu. ...

Taj trenutak bio je nalik – po svoj prilici – onome koji prethodi prvome udisaju po rođenju, ili pak onome koji slijedi posljednjem izdahu po smrti. Tajac. Tišinom ispunjeni tjesnac. Nalik onome tjesnacu koji odjeljuje arzu od teze. Nalik majušnome procjepu između udisaja i izdisaja, koji – ma koliko bio uzan – baštini nemjerljivu vrijednost, budući da predstavlja prolaz u bezvremenost. ...

Kada te je već obuzela zebnja beznađa, tvoja se suvozačica i bolja polovica dosjetljivo okreće i kopcu pokazuje zaslon mobitela, simulirajući dozivanje one službe koja djeluje pod parolom „sigurnost i povjerenje“. Istoga trena prirepak nestaje s vidika. I tada ti konačno sine: ako dotični nevoljnik i jest kojim čudom na vozačkome ispitu prošao ispod radara, ti si se na svom upravo održanome duhovnom testu pokazao kao obična baraba. ...

Gmiži dnom, njuškaj odbačene tjelesne tekućine, / Svoje i naše najrječitije dijelove, / Neka ti dlanovi budu boje neživota / Jer samo tako od tebe imamo koristi. ...

Sjetio sam se, preskačući po dvije stepenice odjednom, scene iz nekog filma koja se nasuprot rečenici može ponavljati unedogled iako se nikada ne može sama izmijeniti jer ne nosi vlastito značenje, ali čim je napravio nekoliko koraka, mišići u bedrima grčevito su ga zaboljeli “kao ubodeni nožem” i “kao stegnuti žicom” te u želji da nadvladam bol, pomislio je dosjetiti se sadržaja filma, iako nisam nalazio nikakav razlog za bol, mislio sam, ne mogu se stvarno ničega spomenuti budući da slika ne može ostvariti rečeničnu misao već je samo ublažiti. ...

Uhvatim se kako pomišljam: Voljela bih izgledati kao ona. Izgleda kao da živi sređenim životom. Kuća joj je sigurno uredna, djecu sigurno ne pušta u školu u hlačama s rupom. Sjedeći prekoputa nje, mirisne i elegantne, postajem svjesna sebe. Nosim stare, iznošene traperice, majicu koju sam u polumraku prvu dograbila i šest kila više nego bih željela. Promatram svoje ruke. Svoje nelakirane, nespretno odrezane nokte. Izgriženu kožu oko noktiju. ...

KHD je proizvodio i kamione s gasnim komorama u kojima su se vršila pogubljenja plinom. Kamioni u kojima su ubijani Židovi, Poljaci, Romi i mentalni bolesnici na okupiranim teritorijima Trećeg Reicha korišteni su u provedbi programa eutanaziranja koji je osmišljen 1939. godine. Razvoj pokretnih plinskih komora naredio je Heinrich Himmler. Nakon što mu je pozlilo dok je prisustvovao masovnom strijeljanju Židova, naredio je razvoj humanijih metoda pogubljenja. ...

Znam da moj otkupitelj živi / Brine li već je druga priča / Moj vrisak kao rođenje uboga / I smrt čeka na drugim vratima

Najčešće, ipak, djeca su govorila ono što su očekivala da se od njih čuje – svoj su govor prilagođavala signalima što ih je odašiljala misao, unutarnji ustroj onoga koji ih je slušao. No, naposljetku, u tome nema ničeg neobičnog. Nije li to jedan od mehanizama na čijim osnovama počiva čovjekovo snalaženje u svijetu? ...