I što učestalije sabirem tuzemna iskustva, to s više zebnje uviđam kako je ostvarenje razboritog imperativa dosljednosti i koherentnosti nemoguća misija. Koherencija moga bića sapeta je naravnim usudom mojega 'ljudskog stanja', koji me poput divljih konja sveudilj razuđuje. S tim se stanjem teško mirim, ali ga ujedno i prihvaćam. Jer samo tako mogu prihvatiti i bližnjega svoga, koji nije drugo doli tek jedno od nebrojenih naličja moga vlastita lica. I taj uvid neka bude zalog otkupljenja mojih grijeha, zalog koji polažem pred ranjena stopala uskrsloga Nazarećanina. ...

U onome što smo tražili, što smo nalazili i što nismo, iz onoga što smo osjetili i mislili, što smo činili i što nismo, u svemu tome naši životi bili. U njima ono što smo mogli htjeli željeli, a i što nismo. Svaki u svom sve jednom sabere. U svoje iskustvo oblikuje. ...

I osjećam, opet iznova, kako se u mome biću bude stari demoni. Ćutim, s nova, da se u moje emotivno tijelo zabijaju nazubljene osti. To mi gordost moga 'ispravnoga' stava ponovo utjeruje oholost u kosti. Jer ja sam dakako i sada u pravu. Pravica je i opet na mojoj strani, i sve tako dok ne zastranim, dok ne skrenem s pravoga puta, dok se ne uzoholim ovoga ili pak narednoga puta. ...

Nigdje traga kiše, ni lokvice ni kapljice, a na betonskom podestiću, oko svake modre kravlje nožice – mrlja od vlage: to nektar postupanja policijskih službenika probija iz nutarnjeg kravljeg krčaga sastavljena od buraga, kapure, knjižavca i sirišta pa, ako u jednom jedinom automobilu na fotografiji (bijelom Golfu, Škodi, što li je već), parkiranom u trećem planu, i vreba kakva nečasna primisao, s prvim pokušajem skrnavljenja mirna života u pitomu naselju, ta će se za tili časak zateći na koljenima, sa zlikovačkim ručicama uredno zavrnutim na leđa i olisičenim tako da zglobovi trpe ali ne više nego što je nužno da se obrani zakon i očuva red. ...

Bilo bi mu uistinu krajnje glupo reći: “Da, usrao sam se!” Kao prvo: Nenad, ostrašćen osvetom i stoga, razumljivo, netolerantan, to ne bi shvatio onako kako ja to doživljavam. A kao drugo: ja to i ne bih mogao izreći pred njim, jer bih time samo svoj ugled, ubuduće, doveo u pitanje. ...

A skroz gore, između ramenâ, ponad otvora haljine kroz koji glavu se promeće, odeblji pramen tamne grivice obuzdane u rep – doduše bogat rep – i čak cijelo lijevo uho. ...

Prvi dan nije stvaranje, / Obrnuto od Boga / Leći na krevet u pidžami

I utihnut će srne / i visoki bor na / vrh brijega / pod starom kupolom / zapjevat će glasno

Jednog sam je utorka pokupila iz dvorišta neke raščupane starice, kojoj jedva da sam zahvalila, pazite na svojeg psa, hoću, naravno, odvela sam Lolu doma i legla na pod u dnevnom boravku. Lola je cvilila na drugoj strani sobe, nisam imala snage ni okrenuti glavu i pogledati je, možda je bila gladna, možda je satima nisam odvela van, možda je danima nisam pomazila, a zatim mi je prišla, ponjušila me, sklupčala se pored mojeg odustalog tijela, položila svoju vlažnu njušku uz moj vrat i obećala mi da će se brinuti za mene. ...

Udijeli nam svojim biljegom milost posljednjega blagoslova! Oslobodi nas od okova strasti (te bezumne vlasti), od jarma razuma (tog razuđenog uma), od lisičina neposluha (toga neobuzdanog pastuha)! ...