Znadu ta leteća stvorenja zobajući sjemenke u parku / I da dok je bilo, da bio je to život, / Znadu te snježne ptice zobajući sjemenke u parku / I da u tom životu bilo je jedno umiranje, a da u tom umiranju bila je jedna šuma, / A da u toj šumi bio je još jedan život, onaj neodsanjani. ...

(...) a ondje taj liječnik siromašnih, antisemit koji je i Hitlera proklinjao kao židova, na pitanje o tome je li u djetinjstvu mislio da će postati pisac odgovara: »O, nipošto, o, ne, ne, ne. Osećao sam ogromno divljenje za lekare. To mi se činilo izvanrednim, zaista. Medicina je bila moja strast.«, da bi nastavio s objašnjenjem toga što je za nj u djetinjstvu predstavljao liječnik: »Samo čoveka koji odlazi u Pasaž Šoazel da obiđe moju bolesnu majku, mog oca. Video sam čudotvornog čovu koji je lečio, radio neke čudnovate stvari telu koje nije funkcionisalo. Mislio sam da je to fantastično. Izgledao je vrlo mudar. Sve mi se to činilo apsolutno čarobnim.« ...

Tako mladi, a imate pluća osamdesetogodišnjaka, pa i gore, moj gospodine! Možete li hodati? Želite se odmoriti? S lica mi se kida priglup osmijeh, cijedi se kao slina niz riječi koje izgovaram, ispričavam se, sestro, meni sve to zvuči smiješno i nevjerojatno, ta ja vozim duge rute biciklom i svakodnevno prepješačim desetak kilometara, u četiri serije napravim dvjesto sklekova i isto toliko trbušnjaka. ...

A sad čini se / da sve to bila je laž / a kasnije vjerojatno činit će se / da je i saznanje o laži bilo laž

Prema šumi i inju, / Daleko od svijeta, / Gdje sam mogla / Nestati, kao drevna / Životinja.

tko zna kakvi bi bili ti drugi / ali nedostaju mu / nedostaje mu sve / što je prisutno uvijek / i nalazi se svuda / životi koji su mogli biti njegovi / životi koji su mogli biti naši ...

Uveseljeno je poskočio na ulici, uzmičući pred mislima, oduševljavajući se razbljeskavanjem sunčanih zraka u prepletu odsjeva s automobila; raznolikim načinima hoda prolazni¬ka: "po jajima", "pačjim", "slonovskim", "klokanskim", "majmunskim" - bilo je to tako daleko od udara juga mjestimice. Čak mu se učinilo da mu je, na trenutak, spomenik fra Kačića Miošića razdragano namignuo, a promatrajući otkriveni detalj na fasadi u dovratku prozora - sitnoj baroknoj ukrasnoj glavici anđela bio je otkrhnut nos - primijetio je kako su se prolaznici užurbali. Neki su čak i džogerski potrčali. ...

Redovno sam pratio i njegove kritike na raznim portalima, zadivljen što mu ni u poznim godinama ne nedostaje duhovitosti i oštrine, britkosti i inventivnosti. Istakao bi dobre strane djela, ali i loše. Uvijek vrlo iskren i nemilosrdno duhovit. Nikom nije „ostajao dužan”, o svakom rekao ono što misli. Tako do kraja života. ...

Sjedim, oče, na više stolica odjednom. I tješim se govoreći si: tȁ to je tek jedna stolica s više nogu. Jedna stolica sa sto lica. Sto lica bez i jednoga naličja. ...

Pomenuti susret desio se u mislima, željama i planovima više osoba. Svaka od njih navela bi delimično drugačiji razvoj događaja i različito tumačenje doživljaja. Pričati o narednom susretu dve osobe bilo bi nerealno, ali veoma zanimljivo. Tako barem tvrdi materijalno odsutni svedok. ...