Trostrukost svega

Vjerovanje vaše vjere

pitam se

gdje izgubilo se sada

Primjećujem naknadno

suviše kasno

da tek dobro glumili ste

ponizna čovjeka

(a ipak, kad pogled se skrije

maska se navuče

i hitro promijeni se sve

– ono od ranije više ne vrijedi

čovjek u magli izgubi se

– magli drugorazrednoj, tijesnih uličica

što još samo prodavanje davno prodanoga

sposobne su da nude

i gdje samo pustoš tetura

žaleći za danima

kad pilo se i pjevalo

bratimilo s drugima

vjerovalo u ljude)

A sad čini se

da sve to bila je laž

a kasnije vjerojatno činit će se

da je i saznanje o laži bilo laž

i tako na posljetku

u laži okupan

čovjek izdignut će se

poput duha

i otplovit negdje

ostavljajuć tijelo

kužno i ružno

upropašteno i grešno

kao znak jeze

nad svime u čemu se

sudjelovalo

(a ipak, ona pijanstva

i pjesme bijahu lijepa

i za njima to mrtvo tijelo na odru

nek' izrazi žaljenje).

Lica bezimenih

Eto iza kratkog pljuska

ponovno zakotrlja se

sve

kao vreća natrulog

od mokrine navlaženog

klijavog krumpira.

Novinski kiosci davno već su odneseni.

Tko bijaše mlad i

vedar

obijestan i korpulentan

sad i onako više nije živ.

U redu grobova

nad pompoznim pločama mramornim

gdje svak' svoje zlatno slovo zaslužio je

svijeća se pali.

Za barskim stolovima visokim

što neprilično izneseni su

pred provincijske kafiće

sad mnoga svinjeća lica sjede

– o mudroslovnoj kiši

što nečujnu pjesmu

do maloprije tiho raspredala je

zacijelo ne mrmore oni.

Ovdje taksista ni trolejbusa nema

niti gužve velegrada.

Snoviđenje kojega

sve zanese

– slabu točku koju

svak' u sebi previdi

(tek tuga osamljenosti

lica bezimenih, što u supermarketu

naginju se nad frižidere s hranom

tu zanesenost sunovrati

– čovjek se, tko zna pred kime

pohlepe svoje, il samo želje za bijegom

tad najednom krišom postidi).