Neslomljena riječ kao kičma

Dok je promatračeva oka, uma, srca, nešto se zbiva, opet i uvijek, i opet uvijek, makar to zbivanje obuhvaćalo ljude čije se riječi čuju jedino u sjećanju, a u »Prošle godine u Barnetu« (Buybook, 2022.), zbirci dnevničkih zapisa koje je filozof Predrag Finci vodio tijekom triju ljetnih mjeseci 2021., sjećanje na prošli, ne-emigrantski život itekako je bitno, možda ne onako eksplicitno kao npr. u »Sve dok« (Fraktura, 2021.), ali dovoljno da neprestano stoji kao okvir, kako to biva s prošlošću, tim vezivnim tkivom sadašnjosti i budućnosti, koliko god te sadašnjost i budućnost, opet, nepostojane bile; sjećanje, opažanje i misao, misao i filozofija, sve okupano u osjećaju, jer »Da nisam pročitao nijednu knjigu, vjerojatno bih mislio da sve znam i sve bi mi u mojem uskom svijetu bilo jasno.«, Drugi i ja koji se u Drugom ogledam, ruka pružena kroz papir; dobro, lijepo i istinito tri su prva i posljednja uporišta Predraga Fincija, bivšeg profesora estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čija bogata biografija obuhvaća i studij glume te ulogu G. Principa u Hadžićevom »Sarajevskom atentatu«, Fincija koji se, nakon tridesetak godina spisateljskog slobodnjaštva i univerzitetskog istraživačkog rada u Londonu, godine 2021. u Engleskoj i umirovio, a kojeg je Dario Grgić titulirao kao »jednu od bolje čuvanih javnih tajni susjedne nam države Bosne i Hercegovine« –

»Što iskusimo, znamo«, kaže doktor Finci već u Skici za predgovor u knjizi »Gnome« (Art Rabic, 2023.), knjizi koja će, kao što je to, uostalom, slučaj i s valjda većinom od tridesetak njegovih dosad objavljenih naslova, na valjda većinu iole ozbiljnijih čitatelja djelovati blagotvorno, naročito u onim slučajevima kad se duša skupi za koji broj a ta redukcija kod svojeg vlasnika ne prođe neosviješteno te mu i zasmeta, jer da je ona, ta knjiga, otvorena i prema filozofijskim pacerima poput potpisnika ovih redova, Finci naprosto nije od onih izrazom i sadržajem hermetičnih mudroslovaca koji se obraćaju uzanom krugu upućenika i stručnjaka, a koji će se bacivši i ovlašan pogled na »Gnome« upućeno i stručno prisjetiti Heraklitovih fragmenata, ne, Finci poziva, potiče na razmišljanje svakoga komu razmišljanje nije mrsko, svakom zapisanom misaonom cjelinom nudeći mali sažetak života vazda omeđenog onim prvim i posljednjim uporištima, dobrim, lijepim i istinitim, života čiji se nositelj naužio i književnosti i filozofije i vina, ali i osvjedočio čovjekovih prepuštanja duhovnoj (umnoj) sepsi, bilo onoj banalnoj, mirnodopskoj, kafanskoj ili s katedre začetoj, bilo onoj ratnodopskoj, kad, kako kaže Céline, ruka odleti vrlo visoko u zrak pa se nanovo spusti u živo meso da cima rane (Malaparte, onako centarforskim volejom: sramota je dobiti rat); blagotvornost »Gnomâ«, dakle, mogla bi, prije svega, izvirati iz njezina središnjeg, opsegom najvećeg, dijela, cjeline jednostavno nazvane Dvoredi, sastavljene od deset podcjelina čije naslovne glagolske imenice, iz očitih razloga, valja navesti taksativno: Nastajanje, Bivanje, Ratovanje, Događanje, Stvaranje, Osjećanje, Vjerovanje, Mišljenje, Prolaženje, Nestajanje: Finci i kad govori o sebi, govori iz sebe, i naoko se radi o samorazumljivim spoznajama izrečenim naoko jednostavnom rečenicom, kao npr.:

Nada

Dok je ima

nas ima

Na kraju

Kakva ti je vjera bila

takav te Bog čeka

Mistik

U svom svijetu tajnu shvaća.

Ona ga oslobađa i u spoznato zatvara.

no samo naoko, jer ništa tu nije zapravo jednostavno, koliko god pisac-filozof Finci ne bio sklon kinđurenju i koliko god ne inzistirao na suhom filozofijskom rječniku; ti njegovi sažeci života, sažeci jednog zaokruženog iskustva, takorekuć naznake zatvaranja kruga (premda Finciju riječî koje »nište i spašavaju« nikad dosta, kraj jedne knjige početak je druge, svijet valja opisati, ispisati, »O dobrom nikad dovoljno dobro, o lošem nikad dovoljno loše«, »U tekstu moj život, nikad dovršena sanjarija«), nutarnji dijalozi koji u »najgorem i najboljem od svjetova« nisu na prodaju, osim što su ljekovitošću mjerljivi sa sjemenkama Gionoova čovjeka koji je sadio drveće – rezultat su dubinskog poznavanja filozofije i povijesti filozofijske misli (u tom smislu baciti pogled i na »Zapise veselog filozofa« (Art Rabic, 2019.), knjigu čiju je lekturu potpisao sâm autor, a u kojoj isti autor vinski, je li, veselo, ne štedeći na humoru, ležerno šetucka od Talesa i Pitagore do Russela i Chomskog), ali i golema znanja o književnosti, kojem svjedoči, recimo, i »O književnosti i piscima« (Art Rabic, 2019.) –

a da se itekako radi (i) o piscu ističe i filozof Ivan Milenković, jedan od rijetkih književnih kritičara s famoznih »ovih prostora«, koji u svojim prikazima posebnu pažnju posvećuje upravo stilu, ustroju rečenice, njezinoj melodiji i ritmu, te je njegovoj ocjeni Fincijeve spisateljske vještine teško išta dodati ili oduzeti: »...nadareni pisac, koji najviše moguće drži do dobre rečenice, što ga umnogome razlikuje od 'običnih' filozofa koji – sasvim pogrešno, dodajno – veruju da filozofski tekst ne zahteva dobru rečenicu. (...) Fincijeva rečenica se čita bez one mučnine koju, ponekad, izaziva filozofija pisana nogom.«; taj i takav, uvjetno rečeno: literarniji, dio »Gnomâ« sadrži i poeziju i pjesničku prozu, i hvala nebesima pa je izdavač, očito, imao dovoljno poštovanja prema autoru da mu dopusti da i opet bude sâm svoj lektor, jer pomisao na ono što bi prosječan profesionalni lektor (uza svaku moguću čast izuzecima) bio u stanju učiniti Fincijevu tekstu doziva određene scene iz jeftinih hororaca (zareze, na primjer, naročito u spomenutoj pjesničkoj prozi, Finci koristi poštujući želju teksta da diše, oglušujući se na zapovijedi koje samodopadno dreči general Pravopis) –

čitati Fincija, pripustiti svjetlo u ono što nazivamo životom:

Ljubavi

koje su bile

i koje se nisu dogodile

upamćene i zaboravljene

sve u meni

u jednu pretvorene.