Oče, priznanjem: prijemčiv sam od glave do pete. Uvažavam tuđe mnijenje o sebi, kojekakve tričarije poput časovitih vremenskih neprilika, a kinjim se i zbog nedostatka uvažavanja drugih. Privolu svoju dajem svemu i svačemu, a posljedično se s koječime i poistovjećujem. Koječemu pripisujem svoje 'ja', prelijevam se preko ruba svoga jastva u bezmjerna mnoštva, pa više i ne primjećujem razlike, ne razaznajem sebe u beskonačnim modalitetima najrazličitijih drugih. ...

Govori onako kako ti biće tvoje nalaže. Riječi su ti utkane u životni habit, pa ih izgovaraj kao da ti život o njima ovisi. Spram drugih se ravnaj s istom pomnjom. Radije šuti no da riječju drugog usmrtiš. Character assassination – idiom Otočki kaže upravo tako, s pravom. Ogovaraš li drugoga, karmu njegovu ližeš. ...

Živi svoj san, govore mi mnogi. Ja im kažem: umri za nj! Smrtni grijeh i nije drugo doli životarenju težiti, životu se kao idolu klanjati, kumir od njega praviti. ...

I što učestalije sabirem tuzemna iskustva, to s više zebnje uviđam kako je ostvarenje razboritog imperativa dosljednosti i koherentnosti nemoguća misija. Koherencija moga bića sapeta je naravnim usudom mojega 'ljudskog stanja', koji me poput divljih konja sveudilj razuđuje. S tim se stanjem teško mirim, ali ga ujedno i prihvaćam. Jer samo tako mogu prihvatiti i bližnjega svoga, koji nije drugo doli tek jedno od nebrojenih naličja moga vlastita lica. I taj uvid neka bude zalog otkupljenja mojih grijeha, zalog koji polažem pred ranjena stopala uskrsloga Nazarećanina. ...

I osjećam, opet iznova, kako se u mome biću bude stari demoni. Ćutim, s nova, da se u moje emotivno tijelo zabijaju nazubljene osti. To mi gordost moga 'ispravnoga' stava ponovo utjeruje oholost u kosti. Jer ja sam dakako i sada u pravu. Pravica je i opet na mojoj strani, i sve tako dok ne zastranim, dok ne skrenem s pravoga puta, dok se ne uzoholim ovoga ili pak narednoga puta. ...

Udijeli nam svojim biljegom milost posljednjega blagoslova! Oslobodi nas od okova strasti (te bezumne vlasti), od jarma razuma (tog razuđenog uma), od lisičina neposluha (toga neobuzdanog pastuha)! ...

No prava najava novoga početka započela bi uvijek iznova onom prepoznatljivom lavljom rikom ovjenčanom zavijenom filmskom vrpcom, uz koju je stajalo ispisano TRADE MARK. Upravo tako, a ne TREJD MARK. Što je to značilo, pojma nismo imali, ali znali smo da nakon toga slijedi komad slašću ispunjenoga vremena. I stripove smo tada gutali sa slašću, osobito one prvorazredne, kojima je na naslovnici jasno i nedvosmisleno (tik ispod naslova) bilo istaknuto jamstvo njihove provjerene kvalitete – „fantastični strip“. ...

Potom se zapitah: nije li moj čemer tek prirodna posljedica nataloženih sedimenata navike, ponavljanja uvijek istih radnji istim sljedovima, kretanja istim putanjama, prežvakavanja uvijek istih misaonih uvida? Nije li melankolija punoljetnosti prirodan ishod minule bezbrižnosti djetinjstva, bezbrižnosti s okusom novuma? I obratno: nije li 'ono novo' nepatvoreni biljeg spokojnoga prebivanja u sadašnjem trenutku, onome trenutku koji traje vječno? ...

Preskočiti sebe samoga, baciti se u bezdan sebstva, eto nerazumna naloga duhovnoga 'suicida' na koji su pozvani svi pozemljari koji koketiraju s rubom. Oni pojedinci što kotiraju u mjeri u kojoj su se uspeli na najvišu kotu. Oni koji su potom preko njezina ruba zakoračili u bezdan, ne odstupivši od nerazumnoga naloga ni za jotu. ...

Taj trenutak bio je nalik – po svoj prilici – onome koji prethodi prvome udisaju po rođenju, ili pak onome koji slijedi posljednjem izdahu po smrti. Tajac. Tišinom ispunjeni tjesnac. Nalik onome tjesnacu koji odjeljuje arzu od teze. Nalik majušnome procjepu između udisaja i izdisaja, koji – ma koliko bio uzan – baštini nemjerljivu vrijednost, budući da predstavlja prolaz u bezvremenost. ...