Ma koliko nas to moglo izluđivati, umjetnost kao djelo jest moguće kopirati. To odavno znamo. Umjetnost, pak, kao proces, pa onda još i proces s pridruženim mu konačnim djelom − nije moguće kopirati. Predmet možeš kopirati jer se kopija zasniva na njegovim fizičkim danostima, ali ne možeš kopirati sam proces iz kojeg se dotično djelo rađa, a ne možeš zato što se taj proces zasniva na neuhvatljivom djelovanju duha. ...

Društvene mreže ne privode bliskosti ili suosjećanju, nego su najobičnije gomile informacija dotjerane sličicama, što sve zajedno prije razdvaja ljude jedne od drugih. Te takozvane priče ne pričaju. One samo oglašavaju. Reklamiraju. Međutim, to dvoje, pričanje priče i reklamu, nije više lako razlikovati, u doba u kojem se pričanje priča (storytelling) shvaća kao prodavanje priča (storyselling). ...

Istraživanja, kao prvo, pokazuju da je naš mozak bio daleko aktivniji kad je čitao tekstove napisane kako su se oni isprva pisali: bez razmaka između riječi, bez interpunkcije, bez reda riječi zadanog u mjeri u kojoj već dugo jest zadan. Čitanje naglas olakšavalo je njihovo razumijevanje, ali je pružalo i mogućnost da se uživa u osluškivanju sve te siline metričkih i naglasnih obrazaca. ...

Kad i nije izravno napadnut, Zew cijelo vrijeme osjeća Elilim kao prijetnju, opasnost. Nije mu ugodno kraj nje, a opet, ne zna kako druženje prekinuti. Mora da je dijelom još uvijek paraliziran šokom od Elilimine promjene. Ipak je ona golema! ...

Bilo je doba kad sam prerastao i svoju najmiliju igračku. Bilo je onda doba kad sam prerastao čokoladu. Pa noćne izlaske. Pa cigare. Žene. Došlo je sad možda doba da prerastem i knjige. Ma koliko me one pratile još od doba igračaka. ...

Sklad je vladao i u njihovu vrtu. Svinje su bile izdresirane da ljeti vade krumpir, a zauzvrat bi njih ostatak godine dijelom tog krumpira tovili. Mlado je prolazilo kroz faze: nekad danima ne bi prestajalo raditi u vrtu, hraneći se za to vrijeme isključivo mesom, a onda bi se, naglo kao što je i počelo, ostavilo motike i primilo puške, jedući kroz sve lovne dane samo voće i povrće. ...

Ali ne, umjesto slavnog pape, umjesto još i slavnijeg crkvenog naučitelja i premudrog doctora universalis, za zaštitnika biva izabran ljubitelj siromaha i prisiljeni biskup koji se u dronjcima skrivao po šumama i špiljama! Zato što je od svih njih Martin bio najpopularniji? A što ako su se stvari odigrale upravo obratno, ako je Martin najpopularnijim postao upravo zbog svoje već postojeće veze s vinom? ...

No zašto je takvo, ogoljelo, praiskonsko stanje moguće jedino meni i tebi? E pa zato što samo mene i tebe i ima. U svijetu postojimo samo ja i samo uvijek novi ti na kojeg u tom svijetu nailazim. Svaki on, svaka ona, svako ono tek je još nedosegnuto ti. Nedosegnuto u prostoru, u vremenu, ili u obojem. Treće je lice privremena hipoteza, nedorečena apstrakcija. O nekom tjelesno odsutnom njemu ja mogu razmišljati jedino kao o nekom duševno prisutnom tebi. ...

Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. ...

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora? ...