Kad umre pjevač, umro je i jedan glas. Nikakva ga reprodukcija ne može zadržati u životu. Tonski zapis zapisat će tek što mu ime i kaže da može zapisati: tonove. Vizualni zapis sačuvat će sliku. Ali glas zaustaviti ne može ništa. On je živio samo u neposrednosti sklopa jedne duše i jednog tijela, i zajedno s tom dušom i tim dijelom i nestaje. ...

Takva i mnoga slična zdvajanja nad čovjekovom naravi i udesom postaju nepotrebna istog časa kad se uvidi upravo sudbonosna dvojakost njegova bića. Metafizički, a to će reći iskonski, temeljno, čovjek je, još i više no prabiće, predbiće. On ne biva, nego jest, u vijeke vjekova (koji nisu vrijeme), na višnjem nebu (koje nije mjesto). On je jedno, jedno je on. ...

Velikih je muka stajalo bogove izvesti iz kaosa kozmos. Događa se to tek krajnje rijetko. A isto vrijedi za kuću u kaosu. Dok je za uređenje kaosa u kući dovoljna bilo koja nekvalificirana radna snaga, bilo kakav čistač, za uređenje kuće u kaosu treba stručnjak takve kvalificiranosti da za nju učilište ne postoji. Kuća u kaosu ne zahtijeva čistača, nego maga, žreca, pjesnika, proroka, božanstvo. Novo božanstvo. A takvim se ne postaje, nego rađa. ...

Međutim, sred sveg tog izbezumljenog kiča pretvaranja stroja u čovjeka lako ostaje neuočljivim jedan daleko ključniji proces: pretvaranje čovjeka u stroj. Sve što u čovjeku nije strojno sve se smjelije obznanjuje kao neuredno – ironični je prijevod toga a-kozmičko – pa samim time i kao nepoželjno. ...

Osnovno je svojstvo svakog nereda da upućuje na dublju razinu, na kojoj je red moguć. A svaka opreka nije ništa drugo nego po jedan koncentrat nereda, koji tim zgusnutije upozorava na razinu na kojoj opreke više neće biti. ...

Meni je to vrlo zbunjujuća situacija, a ako ima nekoga koga to ne zbunjuje, vjerojatno nije shvatio o čemu se zapravo radi. Dopustite mi stoga skromno razjašnjenje. ...

I zato, kad pročitam da je radler zapravo pivo s okusom, ja ne mogu ne pročitati i riječ skrivenu u toj riječi: obično pivo pivo je bezokusno.

Razmislite o tome, o, nežene i mog života, pa se klonite onog pitanja: ono je jalovije od našeg potomstva.

Mjesto u kojem živim živi na samom vršku jednog poluotoka. To mom mjestu pridaje posebnu auru. Ono nikome nije na putu.

Mislim da je Salman Rushdie rekao kako je svako pisanje priče svojevrsna cenzura: opredjeljujući se za jednu, pripovjedač se zapravo voljno odriče pisanja svih preostalih priča. Sviđa mi se ta misao. Da bi postala još dopadljivija, treba je odmah proširiti na svaki iskaz, pismeni ili usmeni, ozbiljan ili šaljiv, umjetnički ili svjetovni. Govor nužno nije toliko davanje oduška koliko gušenje, više je preslaganje muka nego njegovo dokidanje. To najbolje znaju upravo majstori jezika: pjesnici, propovjednici, filozofi. ...