Kad i nije izravno napadnut, Zew cijelo vrijeme osjeća Elilim kao prijetnju, opasnost. Nije mu ugodno kraj nje, a opet, ne zna kako druženje prekinuti. Mora da je dijelom još uvijek paraliziran šokom od Elilimine promjene. Ipak je ona golema! ...

Bilo je doba kad sam prerastao i svoju najmiliju igračku. Bilo je onda doba kad sam prerastao čokoladu. Pa noćne izlaske. Pa cigare. Žene. Došlo je sad možda doba da prerastem i knjige. Ma koliko me one pratile još od doba igračaka. ...

Sklad je vladao i u njihovu vrtu. Svinje su bile izdresirane da ljeti vade krumpir, a zauzvrat bi njih ostatak godine dijelom tog krumpira tovili. Mlado je prolazilo kroz faze: nekad danima ne bi prestajalo raditi u vrtu, hraneći se za to vrijeme isključivo mesom, a onda bi se, naglo kao što je i počelo, ostavilo motike i primilo puške, jedući kroz sve lovne dane samo voće i povrće. ...

Ali ne, umjesto slavnog pape, umjesto još i slavnijeg crkvenog naučitelja i premudrog doctora universalis, za zaštitnika biva izabran ljubitelj siromaha i prisiljeni biskup koji se u dronjcima skrivao po šumama i špiljama! Zato što je od svih njih Martin bio najpopularniji? A što ako su se stvari odigrale upravo obratno, ako je Martin najpopularnijim postao upravo zbog svoje već postojeće veze s vinom? ...

No zašto je takvo, ogoljelo, praiskonsko stanje moguće jedino meni i tebi? E pa zato što samo mene i tebe i ima. U svijetu postojimo samo ja i samo uvijek novi ti na kojeg u tom svijetu nailazim. Svaki on, svaka ona, svako ono tek je još nedosegnuto ti. Nedosegnuto u prostoru, u vremenu, ili u obojem. Treće je lice privremena hipoteza, nedorečena apstrakcija. O nekom tjelesno odsutnom njemu ja mogu razmišljati jedino kao o nekom duševno prisutnom tebi. ...

Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. ...

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora? ...

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom. ...

Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. ...

Kad umre pjevač, umro je i jedan glas. Nikakva ga reprodukcija ne može zadržati u životu. Tonski zapis zapisat će tek što mu ime i kaže da može zapisati: tonove. Vizualni zapis sačuvat će sliku. Ali glas zaustaviti ne može ništa. On je živio samo u neposrednosti sklopa jedne duše i jednog tijela, i zajedno s tom dušom i tim dijelom i nestaje. ...