Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. ...

Krasne, divne su to riječi i za njima bi se sličnih moglo zavaljati unedogled. Ali ja im stajem nakraj jer me nešto već neko vrijeme muči sve više i više no što mi njihova ljepota prija: što ako mi, tko zna otkada (možda i od samoga početka), riječ mjesečina izgovaramo – krivo? Što ako pravi naglasak te riječi nije na njenom prvom, nego drugom slogu? Što ako je naša draga, meka, romantična mjȅsečina zapravo mjesèčina, gruba, tvrda i opora? ...

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom. ...

Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. ...

Kad umre pjevač, umro je i jedan glas. Nikakva ga reprodukcija ne može zadržati u životu. Tonski zapis zapisat će tek što mu ime i kaže da može zapisati: tonove. Vizualni zapis sačuvat će sliku. Ali glas zaustaviti ne može ništa. On je živio samo u neposrednosti sklopa jedne duše i jednog tijela, i zajedno s tom dušom i tim dijelom i nestaje. ...

Takva i mnoga slična zdvajanja nad čovjekovom naravi i udesom postaju nepotrebna istog časa kad se uvidi upravo sudbonosna dvojakost njegova bića. Metafizički, a to će reći iskonski, temeljno, čovjek je, još i više no prabiće, predbiće. On ne biva, nego jest, u vijeke vjekova (koji nisu vrijeme), na višnjem nebu (koje nije mjesto). On je jedno, jedno je on. ...

Velikih je muka stajalo bogove izvesti iz kaosa kozmos. Događa se to tek krajnje rijetko. A isto vrijedi za kuću u kaosu. Dok je za uređenje kaosa u kući dovoljna bilo koja nekvalificirana radna snaga, bilo kakav čistač, za uređenje kuće u kaosu treba stručnjak takve kvalificiranosti da za nju učilište ne postoji. Kuća u kaosu ne zahtijeva čistača, nego maga, žreca, pjesnika, proroka, božanstvo. Novo božanstvo. A takvim se ne postaje, nego rađa. ...

Međutim, sred sveg tog izbezumljenog kiča pretvaranja stroja u čovjeka lako ostaje neuočljivim jedan daleko ključniji proces: pretvaranje čovjeka u stroj. Sve što u čovjeku nije strojno sve se smjelije obznanjuje kao neuredno – ironični je prijevod toga a-kozmičko – pa samim time i kao nepoželjno. ...

Osnovno je svojstvo svakog nereda da upućuje na dublju razinu, na kojoj je red moguć. A svaka opreka nije ništa drugo nego po jedan koncentrat nereda, koji tim zgusnutije upozorava na razinu na kojoj opreke više neće biti. ...

Meni je to vrlo zbunjujuća situacija, a ako ima nekoga koga to ne zbunjuje, vjerojatno nije shvatio o čemu se zapravo radi. Dopustite mi stoga skromno razjašnjenje. ...