Još i više nego na proznoj fikciji, Zweigova svjetska slava temeljila se na njegovim eruditskim knjigama, hibridnom žanru koji spaja povijest i umjetničku prozu. U tim se knjigama Zweig dokazuje kao neobično vješt posrednik između često (za nespecijaliste) suhoparnih znanja kakva prikupljaju akademski učenjaci i obrazovanog čitateljstva koje želi na ugodan način upoznati pojedine iznimne osobe iz prošlosti i povrh toga razumjeti bit njihove iznimnosti uz pomoć misaona intelektualnog pisca. ...

U kasnom razdoblju života Emerson je bio, što ozbiljno, što ironično, na glasu kao "konkordski mudrac" (sage of Concord). Ljudi su dolazili izdaleka kako bi se s njime susreli, čuli ga i vidjeli, kao što je i sam Emerson u mladosti činio, putujući kako bi izbliza vidio svoje "heroje". Nešto prije posljednjeg putovanja u Europu, počele su njegove teškoće s pamćenjem i govorom. Postupno je morao prestati držati predavanja i pojavljivati se u javnosti; posljednjih godina mogao ih je samo čitati, uz pomoć kćeri Ellen koja je pazila da mu se ne pomiješaju listovi s tekstom. ...

Tournier ne voli brkanje autobiografije s fikcijom. Pisac koji samo pripovijeda svoj život i ne zna izmišljati - "to je pisac treće klase", kaže Tournier u jednoj prilici (govoreći o Klausu Mannu). I u drugoj isto: "Biti romanopisac znači tražiti materijal daleko od sebe. Nikada ne pričam priče koje su mi se dogodile." Ili u trećoj: "Pisati o sebi protivno je mojem shvaćanju književnosti. Autobiografski roman za mene je nešto najniže. Moji junaci su uvijek ljudi s kojima nemam ništa zajedničko." ...

U prozi je Heine, gotovo iz rečenice u rečenicu, izvanredno duhovit pisac. To potvrđuje i knjižica Shakespeareove djevojke i žene, koja ne spada među glavna Heineova djela. Navedimo primjer: "Tako je on (tj. Shakespeare) navodno kod oca, koji je bio mesar, vlastoručno ubijao volove... Potonji su valjda bili preci onih engleskih komentatora koji su mu, vjerojatno iz naknadne osvete, posvuda dokazivali neukost i umjetničke pogreške." ...

I na kraju: naš drug Dario Grgić objavio je u tjedniku Globus pohvalu pjesničkom geniju Danijela Dragojevića u povodu njegove nove knjige Kasno ljeto. Tu je uz ostalo napisao (štiteći se unaprijed od mogućeg prigovora u našem kružoku da se sav prepustio divljenju): “Dragojević u jednom svom tekstu podsjeća na Thomasa Manna i njegov odgovor na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom. Njemački pisac rekao je – divljenje. ...

Osim Ibsena, Gosse je engleskoj kulturnoj javnosti otkrio i Andréa Gidea, s kojim se susretao, dopisivao i njegovao srdačne odnose. Kada je Gide 1924. objavio knjige Koridon i Ako zrno ne umre, u kojima otvoreno govori o homoseksualnosti, vlastitoj i općenito, Gosse mu je dao do znanja da ništa ne osuđuje, ali da se pita o smislu i koristi od takve otvorenosti. ...

U trajnom fokusu Cailloisovih razmišljanja o imaginaciji i estetici nalaze se analogije između prirodnog kozmosa i ljudskog društva i kulture.

Nakon što su zadnjih tjedana morale izvještavati o značajnim napredovanjima ukrajinske vojske istočno od Harkiva i na jugu prema Hersonu, naše novine s nekakvim zadovoljstvom javljaju da su sada Rusi uspjeli zauzeti neka sela oko Bahmuta. Općenito je to kod nas uglavnom tako, rat u Ukrajini promatra se kao nekakva utakmica, u kojoj bi, prema svim očekivanjima i stanju na kladionicama, trebao pobijediti jači protivnik, Rusija, pa se s nekakvim čudnovatim žaljenjem i ljubomorom, s ironijom i napola podsmješljivo, primaju uspjesi slabije strane, Ukrajine. Kao da se nekako smatra da su ruski uspjesi temeljiti i neupitni, a ukrajinski varljivi, upitni i privremeni. Ne navija se baš izričito ni za jednu stranu, ali narušavanje ratne ravnoteže zamjera se onom koji preteže, naročito ako je to Ukrajina. ...

„Od početka do kraja njegovo djelo je samo polemika: dvanaest svezaka toga; otvori se bilo gdje, pročita se bilo što, od stranice do stranice – uvijek sve isto; jedino se žar obnavlja i bolest je raspaljuje; nikakvo spokojstvo.“ Tako je 1899. pisao André Gide u eseju-pismu o Friedrichu Nietzscheu, koji u to vrijeme još živi, u Weimaru, pomračena uma i paraliziran. Gideovu konstataciju ne treba uzeti doslovno; Nietzsche je bio itekako sposoban i za divljenje, i to ne samo prema starim Grcima, nego i prema ponekom suvremeniku. U ranijem razdoblju njegova intelektualnog razvoja, ključni objekt Nietzscheova divljenja bio je skladatelj i revolucionarni umjetnik opere, Richard Wagner, kojega je Nietzsche osobno upoznao 1868. i potom postao članom najužeg kruga njegovih poštovatelja. ...

Nakon Grka Homera, o kojemu se malošto pouzdano zna, pa ni to je li uistinu postojao, drugi najpoznatiji slijepac zapadnjačkih književnosti je Argentinac Jorge Luis Borges (Buenos Aires, 1899. – Ženeva, 1986). Prije Borgesa to je mogao biti John Milton. Milton je oslijepio u četrdeset i četvrtoj godini života, a Borges, dotad slabovidan, u pedeset i petoj. Milton je svoje glavno djelo, Izgubljeni raj, sastavio i izdiktirao u sljepoći. Gubitak vida dijeli Borgesov opus napola. U prvoj su polovici, uz ostalo, njegove najpoznatije i najbolje pripovijetke i eseji, a u drugoj pjesme koje je sam držao svojim najboljim pjesmama, predavanja i razgovori. ...