Osim Ibsena, Gosse je engleskoj kulturnoj javnosti otkrio i Andréa Gidea, s kojim se susretao, dopisivao i njegovao srdačne odnose. Kada je Gide 1924. objavio knjige Koridon i Ako zrno ne umre, u kojima otvoreno govori o homoseksualnosti, vlastitoj i općenito, Gosse mu je dao do znanja da ništa ne osuđuje, ali da se pita o smislu i koristi od takve otvorenosti.......

U trajnom fokusu Cailloisovih razmišljanja o imaginaciji i estetici nalaze se analogije između prirodnog kozmosa i ljudskog društva i kulture.

Nakon što su zadnjih tjedana morale izvještavati o značajnim napredovanjima ukrajinske vojske istočno od Harkiva i na jugu prema Hersonu, naše novine s nekakvim zadovoljstvom javljaju da su sada Rusi uspjeli zauzeti neka sela oko Bahmuta. Općenito je to kod nas uglavnom tako, rat u Ukrajini promatra se kao nekakva utakmica, u kojoj bi, prema svim očekivanjima i stanju na kladionicama, trebao pobijediti jači protivnik, Rusija, pa se s nekakvim čudnovatim žaljenjem i ljubomorom, s ironijom i napola podsmješljivo, primaju uspjesi slabije strane, Ukrajine. Kao da se nekako smatra da su ruski uspjesi temeljiti i neupitni, a ukrajinski varljivi, upitni i privremeni. Ne navija se baš izričito ni za jednu stranu, ali narušavanje ratne ravnoteže zamjera se onom koji preteže, naročito ako je to Ukrajina. ......

„Od početka do kraja njegovo djelo je samo polemika: dvanaest svezaka toga; otvori se bilo gdje, pročita se bilo što, od stranice do stranice – uvijek sve isto; jedino se žar obnavlja i bolest je raspaljuje; nikakvo spokojstvo.“ Tako je 1899. pisao André Gide u eseju-pismu o Friedrichu Nietzscheu, koji u to vrijeme još živi, u Weimaru, pomračena uma i paraliziran. Gideovu konstataciju ne treba uzeti doslovno; Nietzsche je bio itekako sposoban i za divljenje, i to ne samo prema starim Grcima, nego i prema ponekom suvremeniku. U ranijem razdoblju njegova intelektualnog razvoja, ključni objekt Nietzscheova divljenja bio je skladatelj i revolucionarni umjetnik opere, Richard Wagner, kojega je Nietzsche osobno upoznao 1868. i potom postao članom najužeg kruga njegovih poštovatelja.......

Nakon Grka Homera, o kojemu se malošto pouzdano zna, pa ni to je li uistinu postojao, drugi najpoznatiji slijepac zapadnjačkih književnosti je Argentinac Jorge Luis Borges (Buenos Aires, 1899. – Ženeva, 1986). Prije Borgesa to je mogao biti John Milton. Milton je oslijepio u četrdeset i četvrtoj godini života, a Borges, dotad slabovidan, u pedeset i petoj. Milton je svoje glavno djelo, Izgubljeni raj, sastavio i izdiktirao u sljepoći. Gubitak vida dijeli Borgesov opus napola. U prvoj su polovici, uz ostalo, njegove najpoznatije i najbolje pripovijetke i eseji, a u drugoj pjesme koje je sam držao svojim najboljim pjesmama, predavanja i razgovori.......

André Gide jedan je od najvažnijih francuskih proznih pisaca 20. stoljeća, koje se, na toj, olimpskoj razini, proteže od kasnijih romana Anatolea Francea do prvih romana Michela Houellebecqa. Gide je volio isticati da mu je sud budućih naraštaja mnogo važniji od odjeka koje njegova djela imaju u njegovu vlastitom dobu; vjerovao je da će ga oni koji dolaze bolje razumjeti nego suvremenici. Potonje se možda obistinilo, iako se u međuvremenu sam pojam ......

Béla Hamvas rođen je 23. 3. 1897. u gradu Eperjesu u sjevernoj ili „gornjoj“ Ugarskoj, današnjem Prešovu u istočnoj Slovačkoj. Otac József Hamvas (do 1893. Aschendorf, kada je pomađario prezime) bio je evangelički pastor, ali je 1898. napustio to zvanje i postao profesor njemačkog i mađarskog jezika na evangeličkom liceju u Požunu/Bratislavi, kamo se obitelj tada preselila. Mati Jolán rođ. Sedivy sklona je umjetnostima, pa Béla od rane mladosti svira klavir, poslije i sklada, s takvom predanošću da roditelji misle da ga čeka glazbena karijera. Kao dječak ide s ocem na kratku turneju po Europi (München, Pariz); to će biti njegov jedini boravak na Zapadu. U gimnazijskim godinama počinje pisati. Putopis naslovljen „Tri dana u Zadunavlju“ prvi je rad koji objavljuje, 1913/14. u nastavcima u omladinskom časopisu Szövétnek ('Baklja') koji izlazi u Pápi, dobivši za nj nagradu Mađarskog turističkog saveza. Pažljiv čitatelj već u njemu može osjetiti budući „Hamvasev ton“. ......

Znatniji dio književnog opusa Gyule Illyésa moglo bi se opisati kao proširenu autobiografiju ili autobiografiju s dopunama. S očeve strane pisac je potekao iz roda pastira-ovčara, katoličke vjeroispovijesti, koji su sa svojim stadima živjeli na blago brežuljkastim zemljištima središnjeg Zadunavlja, između Dunava i Blatnog jezera. Otac János Illés (stariji oblik obiteljskog prezimena) izučio je kovački i ložački zanat te se nastanio kao najamnik-mehaničar na vlastelinstvu grofovske obitelji Apponyi, u zaseoku Felsőrácegrespuszta nedaleko od većeg sela Pálfe, u kojem je stajao jedan od nekoliko ......

U našem su se novinskom, televizijskom, uličnom i općenito javnom govoru preko svake mjere udomaćila ova dva na neki način srodna glagola: pretući i ispijati. Ako je negdje došlo do kakve tučnjave, makar i samo kratke razmjene bubotaka ili čak običnog naguravanja pri kojem se netko malo ugruhao, svakako će biti rečeno ili napisano da je ovaj pretukao onoga i da je strana koja je izvukla deblji kraj bila – pretučena. Iznenadna popularnost i pošast te riječi potisnula je ......

Vjerojatno nijedan književni žanr nije tako karakterističan za 20. stoljeće kao uspomene zatvorenikâ i naročito zatočenikâ u masovnim zatvorima osobite vrste, logorima. Među tim svjedočenjima uznika i robijaša posebno mjesto pripada onima koja postoje unatoč tome što nisu trebala postojati; autori su im preživjeli tek čudom ili sretnim – ako je ta riječ ovdje umjesna – spletom okolnosti. To što su naposljetku izašli živi iz logora i dobili priliku da svjedoče protivno ......