Idealiziranje životinja jedan je od najznakovitijih simptoma propadanja koje nazivamo modernim dobom, tim znakovitijih što je neodvojiv od jednog drugog simptoma: deidealiziranja čovjeka. Čovjek tako postaje kozmički razbojnik, greška povijesti, tek bez njega sve bi funkcioniralo kako treba pa je najčasnije što može učiniti vratiti se među nevine, s kozmičkim duhom usklađene životinje, postati opet jednom od njih. Očito je da ta teorija regresije od čovječansva prema fauni izvrće teoriju evolucije, kao da ova već sama po sebi nije dovoljno naopaka. Zaboravlja se pritom ili se naprosto ne zna da čovjek nije čovječanstvo, već da je drugo samo raspalost prvog. Zaboravlja se ili se ni ne zna i da na svaki primjer požrtvovnog životinjskog ponašanja dolazi deset primjera sebičnog, na svaki izraz nježnosti pedeset primjera okrutnosti na kakvoj i scijentizirani i tehnicizirani čovjek može pozavidjeti, da ni ne pobrajamo svu gomilu primjera prljavosti i tjelesnih i "duhovnih" kojima životinje neprestano svjedoče samo jednom: bespomoćnom robovanju slijepom nagonu. Zaboravlja se, ili se ni to ne zna, da se izvrtanjem naopakog ponekad ne dobiva pravo, nego još naopakije. Opakije, doista.

Idealizacija životinja − koja se na djelu konkretizira u širokom spektru od kućenja životinja lutalica, preko kulta domaćih životinja i njihovog zbrinjavanja svime od pedikera do psihijatra, do djelovanja fašističkih i stoga nužno terorističkih organizacija kao što je Green Peace − jeftin je surogat za realizaciju čovjeka. A realizacija čovjeka jedini je istinski čovjekov zadatak. I ponovit ću još jednom da čovjek nije gradivna jedinica čovječanstva − već i samo postojanje kojega je za čovjeka potpuno irelevantno − nego slika i prilika Božja, kako je vrlo jasno kazano još davno (pa se možda baš zato u vremenu vjeruje sve manje: osjeća li se baš zato Bog ponukan da istu, očitu stvar već u prvom izvještaju o stvaranju kaže čak dvaput (Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična), a izvještaj to onda odmah dvaput i ponovi (Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On ga stvori)?). Svi ostali zadaci opravdani su isključivo ukoliko uvijek zahtjevni prečac ublažavaju zaobilaznicama do cilja jednog jedinog. Realizacija čovjeka uključuje ponajprije lučenje čovjeka od njegove nepotrebne, kičaste umnoženosti koju nazivamo čovječanstvom, a onda produbljivanje uvida u njegovu narav, do krajnje, bitne točke, u kojoj se konačno otkriva da ni taj pojedinačni čovjek nije biće ni biološko, ni sociološko, ni psihološko, ni historijsko (dakle ni zoon politikon, ni homo sapiens, loquens, amans, narrans pa čak ni ludens ili religiosus), nego – do nerazumljivosti jednostavno – slika i prilika Božja, u još jednom utjelovljenju koje sudjeluje u razigranom ostvarivanju punine različitih mogućnosti. Idealizacija životinja, pak, nije nikakva zaobilaznica, nego puka stranputica. Nije čak ni Pirova pobjeda, nego najobičnija kapitulacija. Ne možeš voljeti čovjeka pa palme liječiš od crva, kornjače pojiš i po susjednim vrtovima, a u kući držiš terarij s iguanom jer ti čak i jedan hladnokrvan gmaz pruža više ljubavi od ljudi. Nezahvalnu mačku (jer moderno doba vjeruje da i takvo nešto postoji) toliko je lakše odboljeti nego nezahvalnog prijatelja.

Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. Svaka nečovječna vrsta po jedna je zakržljala, nemušta funkcija čovjekove punine. Samo se time objašnjava tolika raznolikost vrsta, od leptira do krokodila, od asketske smokve do mesožderne dioneje, raznolikost inače kičasta i već samom kozmičkom ekonomijom potpuno neobjašnjiva. A gdje se čini da između dvije vrste i ne postoji bitna razlika, da jedna drugu maltene ponavlja, na djelu je Božja − dakle Čovječja − igra, koja, kao i svaka ljudska igra, koja Igru u odrazu iznova upriličuje, stvara iz radosti i prelijevanja vlastitoga bitka, u zanosu, obilju, čistoj neprobitačnoj slobodi.

Budući da nijedna vrsta (a to nipošto ne obuhvaća samo takozvani živi, nego i takozvani neživi, dakle čitav svijet) nema smisla sama po sebi ili makar i u odnosu prema drugim vrstama, nego jedino i isključivo s obzirom na čovjeka, kojega je tek po jedan pali, propali odraz, ispravno je njihovo antropomorfiziranje kakvo nalazimo u bajkama i basnama. U biološkom smislu, dakle u okvirima prirodnog kao samodovoljnoga svijeta, vuk doista nije ni dobar ni zao, i to naprosto jer se moralne kategorije tiču čovjeka, a ne životinja ili biljaka. Ali u smislu metafizičkom, dakle u okvirima prirode iščitane kao priče o posrnulom čovjeku − kako ju je čitao i sveti Bernard pa slao bogotražitelje u šumu, ne u knjižnicu − dijete još uvijek inutitivno zna da vuk jest zločest, a da jelen jest dobar. U odrasle, imaginativnog uvida lišene osobe intuitivno znanje − to jest, prepoznanje − preživljava, baš kao u svake životinje, kao slijepi nagon, automatski refleks. Po nagonskom refleksu zmija u nama izaziva neki sveti užas, pauk prije zgađeni strah, crv običnu odvratnost, a bubamara milinu, srna nježnost, delfin sve to i još neki osjećaj dubinske sličnosti i povezanosti (iako izgleda kao riba, a dotični osjećaj uspijeva izazvati i prije nego što nam naše prirodoslovlje uopće stigne poručiti da je zapravo sisavac). Nije rijedak slučaj da i najsladostrasniji mesožder nije u stanju pojesti konja, i to, naravno, ima veze samo s nečim preljudskim u samom konjstvu konja, a nikakve s okusom konjetine (koju, baš zbog prvog razloga, onaj vjerojatno nikad nije ni kušao). Duša − ili možda tek njezin dio − koja se u novom životu preutjelovljuje kao lišaj sigurno je izrazito drugačijih osobina od duše koja se preutjelovljuje kao ruža, a obje se opet zacijelo bitno razlikuju od one koja se preporađa kao otrovna gljiva. Prirodni svijet nije duhovan unutar samog sebe, ali je jedino takav kao veličanstven hijerarhijski orkestar koji zrcali i procesira palost duha čovječjega. Nešto drugo od toga, pak, on i nije.

Antropomorfiziranje prirodnoga svijeta postaje, međutim, kičasta sladunjavost kad naše prepoznavanje dublje naravi životinja i biljaka, dakle one s obzirom na čovjeka, stane brkati s funkcioniranjem prirode kao samosvojnog režima unutar čovjekove palosti, a pogotovo kad se uslijed toga počne petljati u unutarnje poslove prirode. Možda je u redu odsukavati nasukane kitove ili tisuće naglom i oštrom zimom zatečenih lastavica avionski prebacivati u Afriku, ali teško da je u redu spašavati zeca od risa koji mu se prikrada. Te dvije životinje svakako utjelovljuju vrlo različite čovječje osobine, zbog čega se u jednoj ogledamo sa simpatijama, a u drugoj nevoljko, ali unutar samog svijeta prirodne palosti, u kojem se prikradanje zbiva, to nije nasrtanje opakog čovjeka koji je zamaskiran i "ljut ko ris" na dobrog čovjeka prikrivenog kao ljupki i bespomoćni "mali zeko", nego moralno neutralno samoodržavanje svijeta odraza, čije, u višem, konačnom smislu, rutinsko međurazmnožavanje i podjednako rutinsko međutamanjenje doista jest velika, najveća tragedija, ali samo jer je tragedija čovjekove palosti. Kičasto je i antropomorfiziranje koje životinjama pridaje čovječje osjećaje i osjete, u istom intenzitetu i bez obzira na stupanj životinje (stupnjevi su onakvi kakvi su prikazani i u teoriji evolucije, samo što ih treba čitati upravo suprotno, involucijski: ne radi se o stupnjevima napredovanja, prema čovjeku, nego nazadovanja, od čovjeka). Da takva razina postojanja nije strana ni biljkama, koje u živi svijet ubraja čak i moderni čovjek, ovomu je ipak trebala otkriti tek jedna tako nejaka ljudska aktivnost kao što je moderna znanost. I opet, međutim, vrijedi što vrijedi i za životinje: predočavanje stabala s očima, rukama i kao besjednika, pa još i pokretnih, u redu je kao izraz prepoznavanja njihovog temeljnog čovještva, ali je skroz promašeno ako se istrgne iz stvarnosnog režima svojstvenog upravo stablima te počne na takve, poodmakle razine palosti mehanički prenositi osobine svojstvene tek blažim razinama palosti. Ne treba nam moderni mjerni aparat da bismo znali kako "nešto" u stablu "nekako" reagira na udarac sjekire, ali to sigurno nije bol kakvom pritom reagira krava, a pogotovo ne kakvom reagira čovjek. Niti je reakcija kojom stablo na mjernom instrumentu reagira na posječeno stablo u neposrednoj blizini "bol gubitka" partnera kojeg je "voljelo". Kuhanja živih rakova ne užasavam se kao vegetarijanac, nego kao čovjek, ali ne pada mi na pamet vjerovati da je njihova patnja ista ili ma i približno slična patnji kuhane mačke, ili, i opet još i gore, kuhanog čovjeka, a plakanje nad patnjama mušica koje se zalijeću u plamen svijeće i u njemu izgaraju, osobito ako je još popraćeno komentarom Sjeti se kako je tebi kad samo prst opečeš! − tjera me jedino na smijeh. (Pada mi na pamet da vrlo slično u Svijetu kao volji i predodžbi razlaže i Schopenhauer, "unatoč" svojem simpatiziranju vegetarijanstva.)

Sve dosad ovdje rečeno teorijska je priprema i okvir za dva nedavna opažaja (a, ne zaboravimo, theoria izvorno i znači motrenje).

Opažaj prvi. Jeseni posvuda, pa tako i pred mojim prozorom. List po list vraća nebesku krunu platane zemlji. Iako ne prođe ni tren bez bar još jedne male smrti, i dalje se čini kao da je sve kao jučer. No ja znam da ću se možda već sutra, preksutra, za tjedan dana, uvijek toliko prije no što očekujem, probuditi u jutro bez krošnje pred mojim prozorom. A stablo se ne daje u svom deblu, nego krošnji. A krošnja se ne daje u svom granju, nego lišću. No platana, to stablo koje ostaje, ne izgleda svime time ni najmanje pogođena.

Opažaj drugi. Jeseni posvuda, pa tako i u vrtu. Kiša se nesebično uključuje u sunovraćivanje preostalih sasušenika s grana i grančica i dokrajčuje one na zemlju već sunovraćene. Postojeći se kanali proširuju, pretječu, probijaju se novi. Na uglačanoj površini kamena kapi kao da se načas pretvore u vodoskok koji bi da se vrati na nebo. Puž neko vrijeme puzi po ručki stolice, a onda sklizne pod nju, i ondje ostane.

Nesumnjivo je da su se oba događaja dogodila radi čovjeka. Oni su predstava za čovjeka, i to posvećene, misterijske vrste. To što ih osim mene možda nitko drugi tako ne vidi, to što, da mene nije bilo, drugi događaj ne bi ni tjelesno bio vidio nitko − ne znači ništa. Sve što se događa, a ne samo ta dva događaja, događa se zbog čovjeka, jer je njegovim padom uopće postalo, kao rasuti odraz, i događa se radi čovjeka, da bi svojim motrenjem on rasute odraze prepoznao kao rasute odraze pa ih kroz sebe i u sebi ponovno sjedinio u izvor. Svijet postoji isključivo kao simbol, isključivo kao predstava. Gleda li nju netko ili ne potpuno je svejedno i predstava će se izvoditi dokle god je i zadnja varijacija odraženog, palog čovjeka ne pogleda, i prozre.

Platana jeseni kako jeseni da bi kako treba jeseniti pokazala čovjeku. Analogija između gubljenja lišća i gubljenja kose sasvim je bjelodana. Manje je vidljiv paralelizam između staračkog hlapljenja životnih sokova pod korom odnosno kožom. Ali to samo znači da on traži više vremena, za isto proziranje. I kao što platana ulazi u zimu svog života, tako je u nju ulaziti i čovjeku. Mirno, sabrano, bez uzrujavanja ili čak očaja. Dio je predstave i starenje čovjekovo (točnije, ono je i supstrat i koncentrat svih starenja svijeta). I kao što se u kazališnoj predstavi jedan čin ne povlašćuje drugom, jer su za kompoziciju drame svi podjednako potrebni, isto tako ni čin koji zovemo mladost nema smisla nadređivati činu koji zovemo starost. U kompoziciji kako pojedinačnog života tako i svjetske drame oni su ravnopravni. Uz to, kao što platana lišće i životne sokove odbacuje svake jeseni, a ne tek jednom za svog života, isto tako i čovjek treba starjeti i umirati periodički, da bi se unutar prividno jednog svog života preporodio opet i opet, kao vazdauskrsli agent svog života, a ne njegov pacijent. Jesenjenje platane pred mojim prozorom dragocjen je svakogodišnji doprinos odvraćanju čovjeka od poistovjećivanja sebe sa svojim tijelom, svog života s trajanjem potonjeg, od srozavanja metafizičke činjenice na biološku hipotezu.

A kako stoji stvar s dramskim prizorom pokislog puža pod ručkom stolice? Motrenju toga prizora moram pristupiti na malko drugačiji način. Kao prvo, mogu li biti siguran da se to puž sklonio pod ručku? Pred kišom se sklanja čovjek. Svi znamo da od nje bježi i mačka. Ali smeta li ona zbilja i pužu? Nije li i to otužno antropomorfiziranje kad nam je iz iskustva također blisko da kiša ne smeta ni mnogim životinjama čovjeku daleko bližima? Na kraju krajeva, puž se i inače "voli" smještati pod poklopce vrtnih posuda, pod listove biljaka, pod prometne znakove. Ne znam odgovore na prethodna pitanja, ali držim i da nas svako odgovaranje na njih koje nije spontano, dakle trenutan izraz intuitivnog uvida, samo odvraća od odgovora na istinsko, jedino pitanje. Za naše ovdašnje potrebe takvo je odgovoranje pogotovo bespredmetno. Sklonio se puž pod ručku, ili se samo pod nju smjestio, bitno je da je on ondje i ostao. Mirno, sabrano, nepokretno, baš kao platana. Smetala mu kiša ili ne, njemu je svejedno hoće li ona prestati već sljedećeg časa ili je tek početak novog općeg potopa. Njegovo je sve vrijeme ovoga svijeta, koliko god trajalo. A jer je sve vrijeme ovoga svijeta njegovo, on iz tog vremena i izlazi. Tako to mora izgledati čovjeku koji puža motri. Doći već sa svojim domom ovamo ili onamo, umjesto da ga se tek stvara, ovdje ili ondje, i onda samo biti, više motren nego motreći. Puž ne čini to jer je samotnjak, pustinjak, redovnik, isposnik koji je predstavu prozreo. Čini to jer je puž. (Iz istog sam razloga glagol voli prethodno stavio među navodnike jer je, i opet, čin najobičnije trome antropomorfizacije pripisivati pužu naklonost, privrženost, ili čak ljubav prema spomenutim mjestima ili čemu i komu već.) I to pužstvo puža tek čovjek treba prevesti u čovjekovanje, kao što je i platanstvo platane tek tekst koji treba prevesti u bivstvovanje po čovjeku. Nije puž svet jer djeluje nedjelujući, nego je simboličan poziv čovjeku da bude takav, tako. Lako je pužu biti puž, to je prirodno. Teško je biti puž čovjeku. To je neprirodno. I zato na tome i treba inzistirati! Neprirodno je određivati položaj svoga doma položajem svojim, umjesto položaj sebe položajem svoga doma. I zato se treba krasiti baš tako! Neprirodno je ispuniti svoj život nedjelovanjem. I zato baš tako treba djelovati! Naravno, ništa od toga nije općevažeće samo za sebe i u nekoj drugoj kombinaciji svaki bi od tih elemenata ispravno bilo iščitati drugačije, možda čak i suprotno, kao što je sa svim pravim simbolima. No ovdje ja njih motrim u kombinaciji pužnoj, koja traje tako pod ručkom stolice u vrtu na kiši − izvrnuta! Ono što je za puža obično puževanje, u čovjeka mora biti prepoznato kao okretanje leđa zemlji (kojom puž puzi sluzi koja se većini ljudi, gle, doista i gadi). Ono što je za puža obično puževanje, u čovjeka mora osvanuti kao okretanje ranjivog dijela sebe nebu. A sve to svetim izvrtanjem stvari. Hodanjem protiv vjetra ovoga svijeta, plivanjem protiv njegove struje, letom protiv sile teže.

Tako, samo tako, platana, puž ostaju ono što su oduvijek jedino i bili. Čovjek.