Ralph Waldo Emerson rođen je 1803. u Bostonu. Njegova mati Ruth Haskins potomkinja je, u šestom naraštaju, dvoje putnika sa slavnog jedrenjaka "Mayflower" kojim je 1620. u Ameriku doplovilo stotinjak engleskih odmetnika od državne Crkve poznatih kao Hodočasnici i osnovalo koloniju Plymouth na oceanskoj obali buduće države Massachusetts. Slijedeći obiteljsku tradiciju, otac, William Emerson, obrazovan na harvardskom koledžu, bio je u završnom dijelu života pastor i "poslužitelj" (minister) u Bostonu, propovijedajući unitarijansku verziju kršćanstva koja je tijekom 18. stoljeća postupno jačala u pokrajinama Nove Engleske. Nasuprot većini kršćanskih teologija, unitarijanizam naučava neokrnjenu božju jednost, odbacujući Trojstvo; tvrdi da Isus Krist nije Bog, priznajući mu spasiteljsku i proročku ulogu, i kao takva ga štuje. Ne prihvaća učenja o Istočnom grijehu, predodređenosti za spasenje i vječnoj kazni. Drži da nikoja religija nije posjednik apsolutne istine i u Bibliji vidi povijesno uvjetovan tekst koji nije lišen pogrešaka i zabluda. Za razliku od tradicionalnih kršćanskih crkava, unitarijanci nisu u prosvjetiteljstvu i racionalizmu vidjeli neprijatelja, držeći da su razum, znanost i filozofija, u svojim najboljim oblicima, posve usklađeni s vjerom u Boga. U tom duhu, stariji Emerson utemeljio je u Bostonu filozofsko društvo i književni klub, s čitaonicom i prvom javnom knjižnicom, te pokrenuo časopis Monthly Anthology.
Emersonov otac umro je već 1811. i briga za djecu - od njih osmero pet je doživjelo odraslu dob - pala je na teret majke i, uz nju, očeve sestre Mary Moody Emerson, čiju je ulogu u svojem odrastanju Emerson držao osobito blagotvornom (“blagoslov koji ništa drugo u odgoju ne može pružiti"). Strastvena čitateljica, i autorica tisućâ pisama i dnevnika ("Almanack") koji obuhvaća više od pola stoljeća, Mary Emerson značila je golem poticaj i nadahnuće svojem nećaku - čak i u pogledu stila koji će on izgraditi kao pisac. Njezini religijski nazori i navade bili su stroži i mističkiji od onih koje obično podrazumijeva unitarijanizam, ali i u tome je bila individualist i imala razumijevanja za Emersonovo postupno udaljavanje od tradicionalne vjere. "Lišenost i smrt bile su muze njezina genija", kaže Emerson u jednom predavanju. Umrla je 1863. Emersonova mati bila je puno jednostavnija osoba; "njeni maniri i karakter činili su mi se kao plod minulog doba", napisao je u jednom pismu poslije njezine smrti. Njezin životni pothvat bio je u tome što je, u oskudnim materijalnim uvjetima i uz puno odricanja, omogućila četvorici sinova da se školuju na harvardskom koledžu. Od 1835. živjela je s Ralphom Waldoom i umrla u Concordu 1853.
Emerson se upisao na Harvard 1817. i završio koledž 1821. kao prosječan učenik. U to je vrijeme počeo voditi dnevnik. Kako bi namaknuo sredstva za život, radio je tijekom školovanja razne manje poslove, a potom kao učitelj, prvo u djevojačkoj školi u Bostonu koju je pokrenuo njegov brat William, zatim u Chelmsfordu i Cambridgeu. Od svibnja 1823. do veljače 1825. živio je s majkom i bratom kao podstanar u staroj kući na farmi u južnoj okolici Bostona (u sadašnjem Franklin Parku), na brežuljku među njivama i šumama. Prema savjetu tete Mary, nastojao je ondje obnoviti duhovnu snagu kroz osamljivanje i boravke u prirodi; i doista, zapisi koji tu nastaju svjedoče o njegovu oduševljenju, kao u pjesmi "Zbogom": "Zbogom, oholi svijete! Ja idem kući; / Nisi mi prijatelj, ni ja nisam tvoj. (...) O, kad sam siguran u u svom šumskom domu, / Ja gazim po ponosu Grčke i Rima; / I kad se ispružim pod borovima, / Gdje večernja zvijezda tako sveto sja, / Smijem se znanju i ponosu ljudi, / Školama sofista, učenjačkoj družbi; / Jer što su svi oni u svom umišljanju / Kad čovjek može Boga sresti u divljini?"[1]
Život izvan grada učvrstio je Emersona u nakani da postane propovjednik i pastor poput djeda i oca. 1825. započeo je studij na harvardskoj Bogoslovnoj školi (Divinity School), ali su ga uto snašle tegobe sa zdravljem, naročito s vidom. Iako nije bio formalno pripremljen za to zvanje, Udruženje svećenika okruga Middlessex izdalo mu je licencu u jesen 1826. i Emerson je održao prvu propovijed, pod naslovom "Moli bez prestanka". Odmah potom otplovio je na jug, napuštajući prvi put Novu Englesku, kako bi u toplijim krajevima liječio reumatizam, vjerojatno uzrokovan tuberkulozom (od koje su mu nekoliko godina poslije umrla dva brata). Otputovao je do St. Augustinea na Floridi, gdje je mnogo šetao po morskoj obali, pisao pjesme i čitao. Tu je upoznao Napoleonova nećaka Achillea Murata, svjetskog čovjeka "s jednako žarkom ljubavlju prema istini kao što je i moja, s umom koji nadilazi moj po raznovrsnosti svojih istraživanja". Mnogo je naučio razgovarajući s njime o politici, religiji, povijesti i filozofiji. Za boravka na jugu prvi put se susreo i s ropstvom crnih Amerikanaca, a u Muratu naišao na uvjerenog branitelja te društvene institucije. Emerson će postupno postati glasan protivnik američkog robovlasništva - o tome javno govori počevši od kasnih 1830-ih godina; u predavanju održanom u Washingtonu početkom 1862, u ranoj fazi Američkog građanskog rata, i poslije objavljenom pod naslovom "Američka civilizacija", reći će: "Oni to nazivaju institucijom, ja to nazivam destitucijom - tu krađu ljudi i tjeranje da rade, krađu njihovog truda, dok sâm lopov sjedi besposlen (...) Emancipacija je zahtjev civilizacije."
Vrativši se na sjever, Emerson je propovijedao kao misionar u okolici Bostona, priklanjajući se sve više unitarijanstvu, najviše pod dojmom napisa i žive riječi Williama Elleryja Channinga, istaknutog propovjednika i teologa. Na početku 1829. prihvatio je mjesto mlađeg pastora u bostonskoj Drugoj (unitarijanskoj) crkvi. Iste se godine oženio osamnaestogodišnjom Ellen Louisom Tucker. Njena smrt od tuberkuloze već 1831. jako ga je potresla. Gubitak supruge i različite obveze koje su pratile crkvenu funkciju pokolebale su ga u odabiru životnog zvanja unitarijanskog svećenika: "Ova je profesija zastarjela. U promijenjenu dobu, mi vršimo bogoštovlje prema mrtvim formama naših predaka", zapisao je u dnevniku. Neslaganje oko različitih pitanja s ostalim crkvenim službenicima navelo ga je da se 1832. povuče iz svećeničke službe.
Veći dio 1833. proveo je na putovanju u Europu. Najprije je posjetio Maltu, potom Siciliju i Italiju (Napulj, Rim, Firencu, Veneciju, Milano). Dojmovi su mu bili pomiješani. U Rimu i Firenci divio se crkvenim zdanjima, živosti i ljepoti ulica i nastamba, u Napulju su ga nervirali prosjaci ("dok jedete večeru u tratoriji, prosjak stoji uz prozor i gleda svaki vaš zalogaj"), a o Veneciji je zapisao da je "velika čudnovatost - grad za dabrove"... Na dubljoj razini, smisao takva putovanja u daleki svijet sažeo je u jednom pasusu nekoliko godina kasnijeg ogleda pod naslovom "Oslanjanje na sebe" ili "Samopouzdanje" (Self-reliance): "Putovanje je ludin raj. Naše prvo putovanje otkriva nam ravnodušnost spram posjećenih mjesta. Kod kuće, sanjarim kako ću u Rimu, u Napulju, biti opijen ljepotom i zaboraviti svoju sjetu. Spremam kovčeg, grlim prijatelje, hrlim na brod i konačno se budim u Napulju, a pokraj mene je neumoljiva činjenica, moje tužno ja, neumitno, identično, od kojeg sam bježao. Tumaram Vatikanom i palačama. Pretvaram se da sam opijen prizorima i nagovještajima, ali nisam opijen. Moja grdosija ide kud i ja."[2]
Na granici Švicarske i Francuske suputnici su Emersona gotovo silom odveli da posjeti Voltaireov château u gradiću Ferneyu, gdje je veliki prosvjetitelj proveo zadnjih dvadeset godina života. Emerson nije mnogo držao do uspomene na tog "kralja prezirateljâ". U dnevniku je tome dometnuo: "Ipak bi bilo grijeh protiv vjere i filozofije isključiti ga iz snošljivosti. On je obavljao svoj posao kao što droplja i tarantula obavljaju svoj." Pariz ga se dojmio svojim šarenilom i ljudskom raznovrsnošću. Posjet Botaničkom vrtu (Jardin des plantes) i njegovim prirodoslovnim zbirkama potaknuo ga je da, u tom zgusnutom i organiziranom bogatstvu prirode, otkrije ne više Boga (kao u lutanjima po ruralnom Massachusettsu), nego prirodu samu ili njenu tajnu. "Ovdje smo zadivljeni neiscrpnim bogatstvom prirode. Svemir je začudnija zagonetka nego ikad dok razgledavate taj zapanjujući niz živih oblika - paperjastih leptira, rezbarenih školjki, ptica, zvijeri, riba, insekata, zmija i nemirnog načela života koji se posvuda začinje, pa i u samoj stijeni oponaša organizirane oblike. Nema forme tako groteskne, tako divlje ni tako lijepe da ne bi bila izraz nekog svojstva usađenog u čovjeku promatraču - skrovita veza čak i između škorpionâ i čovjeka. Osjećam stonogu u sebi - kao i kajmana, šarana, orla i lisicu. Podilaze me čudne simpatije; stalno govorim: 'Bit ću prirodoslovac'."[3] U dnevničkom zapisu o tome Emerson intuira - naslućuje i proživljava iznutra - spoznaju o srodstvu živih vrsta do koje su u to doba, promatranjem i usporedbom, već došli zoolozi i botaničari, i za koje je srodstvo znanost postupno formulirala evolucijsko objašnjenje. Tu je u jezgri već sadržana središnja misao Emersonove filozofije: ispod površinskog mnoštva pojava i stvari nalazi se duboko jedinstvo svijeta; to je jedinstvo Bog ili „Sve-duša“ (Over-Soul); sve su pojedinačne stvari i bića izrazi i simboli toga temeljnog bitka; pojedinačna svijest samo je dio te vječne stvaralačke Duše i po tome povezana sa svime što postoji ili nastaje, i od istoga gradiva.
U knjizi Engleske osobine, iz 1856, Emerson tvrdi da je prvo putovanje u Europu poduzeo ponajviše iz "želje da vidi lica trojice ili četvorice pisaca" - Coleridgea, Wordswortha, Landora, De Quinceya i naročito Thomasa Carlylea. "Da je Goethe još bio živ, možda bih također odlutao i u Njemačku." (Tu potrebu "mladog učenjaka" i fascinaciju fizičkom blizinom velikih ljudi Emerson spominje i na početku Predstavnikâ čovječanstva.) W. S. Landora susreo je u Italiji, a ostale za boravka u Engleskoj i Škotskoj. U Londonu se s preporukom javio filozofu Johnu Stuartu Millu, koji mu je uljudno napisao preporuku za Carlylea (Millu se Emerson činio nezanimljiv). Carlylea je Emerson uspio pronaći na imanju Craigenputtock u Škotskoj, ostavši ondje dva dana u srdačnu razgovoru i uvjerivši se iz prve ruke da je Carlyle man of genius.
Vrativši se u Ameriku, Emerson se okrenuo karijeri profesionalnog predavača, koristeći već upostavljenu mrežu organizacije javnih predavanja u sklopu tzv. "licejskog pokreta" (Lyceum movement) koji je u to vrijeme cvao osobito na američkoj Istočnoj obali i na Srednjem zapadu. Prvo predavanje - od otprilike 1500 koliko će ih za života ukupno održati - održao je u Bostonu u studenome 1833, pod naslovom The uses of natural history ("Uporabe prirodoslovlja" ili "Koristi od prirodoslovlja"), na temelju iskustva iz Pariza. Neko vrijeme živio je u kući koja će poslije postati poznata kao Stari župni dom (Old Manse), u gradiću Concordu u sjeverozapadnoj okolici Bostona. Kuću je u kasnom 18. stoljeću bio sagradio Emersonov djed, konkordski pastor, čiju je udovicu oženio sljedeći pastor, Ezra Ripley, pa je tako Emerson, zajedno s majkom, jednim od braće i tetom Mary, stanovao u kući svoje bake i toga pastora. Ovomu je Emerson posvetio ogled "Ezra Ripley, doktor teologije", portretirajući ga ovako: "Poistovjetio se s idejama i formama Crkve Nove Engleske, koja je izdahnula otprilike u isto vrijeme s njim, tako da su se on i njegovi vršnjaci činili zalaznicom velikog tabora i vojske Puritanaca (...) Uz vrlo ograničeno poznavanje knjiga, njegovo je znanje bilo vanjsko iskustvo, indijanska mudrost (..). S njime je propalo više osobnih i lokalnih anegdota o ovom selu i o njegovoj okolici nego što ih zna bilo tko od onih koji ga nadživljuju (...)."[4]
Početkom 1835. Emerson je pismom zaprosio Lydiju Jackson iz Plymoutha, koju je ondje upoznao na jednom od svojih predavanja. Brak je sklopljen iste godine i par se nastanio u prostranoj kući koju je Emerson tada kupio u Concordu (današnja Emersonova kuća-muzej). Svoju suprugu Emerson je zvao Lidian i taj je oblik njenog imena u uporabi potisnuo prvotni. Iako slaba zdravlja i u vrijeme udaje u dobi od 33 godine, Lidian je rodila četvero djece, od kojih je troje preživjelo djetinjstvo i nadživjelo roditelje.
Emerson je 1836. objavio prvi od svojih najutjecajnijih ogleda, opsegom omanju knjigu, pod naslovom Priroda (Nature). Tu je razvio osobit filozofski nauk, čije izlaganje započinje konstatacijom i pitanjem: "Prethodni naraštaji gledali su Boga i prirodu licem u lice; mi kroz njihove oči. Zašto ne bismo i mi uživali u neposrednu odnosu prema univerzumu? Zašto ne bismo i mi imali poeziju i filozofiju prema svom viđenju, a ne prema tradiciji, i religiju vlastite objave, a ne povijest njihove?"[5] Emerson stavlja u usta svojem alter egu "orfičkom pjesniku" misli poput ovih: "Čovjek je bog u ruševinama. Kada su ljudi bezazleni, život je dugovječniji i prelazi u besmrtnost onako blago i neopazice kao kada se budimo iz snova (...) Čovjek je patuljak sama sebe. Jednom je bio prožet i natopljen duhom. Plavio je prirodu svojim nabujalim strujama. Iz njega su proistekli sunce i mjesec; iz muškarca sunce, iz žene mjesec. (...) Ali, pošto su za sebe načinile ovu ogromnu školjku, njegove vode presahnuše; on više ne osjeća žile i žilice; sveo se na kapljicu. (...) On plašljivo obožava svoje vlastito djelo. Sada je muškarac sljedbenik sunca, a žena sljedbenica mjeseca. (...) Priroda nije fiksirana, nego fluidna. Duh je preobražava, oblikuje, stvara. Nepomičnost ili grubost prirode jest odsutnost duha; čistom duhu ona je fluidna, promjenjiva, poslušna. (...) Znaj onda da svijet postoji za tebe. Za tebe je ta pojavnost savršena. Ono što jesmo, samo to možemo i vidjeti."[6] To je, dakle, nauk o izvornom ili idealnom čovjeku, čije su mogućnosti neograničene i koji je ravan Bogu; svijet je njegovo djelo koliko i božje. Bog je "univerzalni duh", "Vrhovno Biće" i "Vrhovna Mudrost". "Vrhovno Biće ne gradi prirodu oko nas, nego čini da ona izrasta kroz nas, kao što život stabla izbacuje nove grane i listove kroz pore starih. Kao biljka na zemlji, tako čovjek počiva na grudima Božjim..."[7]
Emerson je svoju prvu knjigu objavio anonimno, uz slab odjek u prvi mah. Istodobno s njenim izlaskom, sastao se u Cambridgeu s trojicom sličnomislećih ljudi, unitarijanskih svećenika, i dogovorio osnivanje novog intelektualnog kluba. Prema glavnom inicijatoru, Fredericu Henryju Hedgeu, klub se isprva zvao "Hedgeov klub", a kada je početkom 1837. jedan časopis objavio kritički osvrt na Emersonovu Prirodu u kojem se njegovi nazori nazivaju "transcendentalističkima", ustalilo se ime "Transcendentalni klub" (Transcendental Club). Klub je zapravo bio neformalni niz sastanaka u domovima članova, koji su se održavali do 1840. i u kojima je sudjelovalo petnaestak članova i nekoliko članica.
U predavanju koje je 1837. održao u Cambridgeu u organizaciji akademskog društva "Phi Beta Kappa", i koje je poslije dobilo naslov "Američki učenjak", Emerson je proglasio: "Predugo smo slušali dvorske muze Europe. Već se sumnja da je duh američkog slobodnog čovjeka bojažljiv, sklon oponašanju, krotak."[8] Tako više ne mora biti: "Dan naše zavisnosti, našeg dugog šegrtovanja znanju drugih zemalja, primiče se kraju."[9] Kako bi ostvario svoje potencijale, "američki učenjak" mora nadrasti knjiško znanje i poznavanje prošlosti i otvoriti se praktičnom životu - to jest prirodi, kao i stvarnom životu društva oko sebe. "Knjige su za učenjakovo slobodno vrijeme. (...) Samo onoliko znam koliko sam proživio. Odmah prepoznajemo čije su riječi pune života, a čije nisu."[10] Učenjak će tek tako prestati biti samotnjak, izoliran od punokrvnog života ljudi, i postati Misleći Čovjek (Man Thinking), a ne više "puki mislilac, ili, što je još gore, papiga mišljenja drugih ljudi".[11] To je predavanje, ocijenjeno kao "proglas američke intelektualne neovisnosti", polučilo velik odjek i Emersonu priskrbilo ugled i pažnju javnosti kakve će potom uživati do smrti.
Doduše, Emersonovu slavu u stopu je pratila kontroverzija (još jedan oblik slave). Predavanje koje je 1838. održao u Harvardskoj bogoslovnoj školi pokazalo je da njegov "transcendentalizam" ide osjetno dalje od relativno slobodoumnog unitarijanstva. Vrlo neočekivano za svoje slušateljstvo, Emerson je tu govorio protiv doslovnog razumijevanja biblijskih čudesa i zastupao tezu o nestvarnosti zla ("Dobro je pozitivno. Zlo je samo privativno, a ne apsolutno (...) Sve zlo nije drugo doli smrt ili nebiće."). Osobito, polazeći od svojeg uvjerenja u božanstvo svih ljudi, a ne tek jednog čovjeka, Emerson je ustvrdio da je "povijesno kršćanstvo" izobličilo Isusovu ulogu i pretvorilo ga u "poluboga, kao što bi Istočnjaci ili Grci opisali Ozirisa ili Apolona". Teološka zajednica kojoj je predavanje bilo namijenjeno loše je primila njegove poruke. Vodstvo bogoslovne škole obznanilo je da nema ništa s njime i Emerson u sljedećih trideset godina nije bio pozvan da predaje na Harvardu. Glavno glasilo američkih unitarijanaca, The Christian Examiner, objavilo je da su Emersonovi stavovi, "u onoj mjeri u kojoj su razumljivi, krajnje neukusni za učitelje škole i općenito unitarijanske službenike, koji u njima ne nalaze ni dobro bogoslovlje ni dobro rasuđivanje". Jedan od slušatelja, profesor Andrews Norton, poznat kao "unitarijanski papa", nazvao je predavanje "uvredom religiji", a Emersonov transcendentalizam "novim oblikom nevjere".[12]
Emersonovo razumijevanje Isusa bilo je dobro uklopljeno u njegovu teoriju o "velikim ljudima", koju će razraditi u knjizi Predstavnici čovječanstva. Njegov dnevnički zapis od 30. srpnja 1835. može se čitati kao apendiks ili pribilješka toj knjizi: "Vi tvrdite da moralni razvoj u sebi sadrži sve intelektualno i da je Isus bio savršen čovjek. S istinskim se poštovanjem klanjam pred tim dobrim čovjekom. Znam više, nadam se više, jesam više zato što je on živio. Ali, ako mi kažete da je on, po vašem mišljenju, ispunio sve uvjete ljudskog postojanja, da je doveo do krajnosti, bar prešutno, sve ljudske moći, povlačim svoje slaganje. U njemu ne vidim veselje, u njemu ne nalazim ljubav prema prirodnim znanostima, ne vidim u njemu sklonosti prema umjetnosti, ne vidim u njemu ništa što bi podsjećalo na Sokrata, na Laplacea ili na Shakespearea. Savršen bi nas čovjek trebao podsjećati na sve velike ljude. Pitate li me bih li ja više volio nalikovati Isusu nego bilo kojem drugom čovjeku? Kad bih rekao Da, onda bih posumnjao u vlastitu praznovjernost."[13]
Članovi Transcendentalnog kluba pokrenuli su 1840. vlastito glasilo, The Dial ("Kazaljka", ili "Sunčani sat"), za čiji je prvi broj Emerson napisao uvodnik pod naslovom "Časopis u novom duhu". Prva dva godišta uredila je Margaret Fuller, a druga dva Emerson. Iako se ugasio već 1844. jer su troškovi izdavanja premašivali pretplatu, časopis je privukao pozornost kao originalan pothvat i doprinio širenju ideja koje su bile u optjecaju među ljudima oko Emersona. Jedan od najredovitijih suradnika bio je mladi pisac iz Concorda, Henry David Thoreau (1817-1862), s kojim se Emerson zbližio 1837. i koji je nekoliko godina, upravo u vrijeme izlaženja časopisa, živio u kući Emersonovih, radeći kao učitelj njihovoj djeci, vrtlar i Emersonov pomoćnik oko rukopisa i izdanja. Thoreau je poslije, od ljeta 1845. do jeseni 1847, živio u kolibi koju je sam sagradio u šumi pokraj jezerca Walden, na komadu zemlje koji je pripadao Emersonu, kako bi iskusio samostalan i jednostavan život čovjeka u prirodi, o čemu je potom podrobno pisao u knjizi što će s vremenom postati slavna, Walden ili život u šumi (1854). Odnos između Emersona i Thoreaua samo je u početku bio odnos mentora i učenika, prerastavši brzo u prijateljstvo, koje je, međutim, uključivalo i elemente nadmetanja i borbe između dvaju različitih temperamenata i životnih filozofija. Kada je Thoreau prerano umro od tuberkuloze, Emerson mu je održao nadgrobni govor koji je potom, kao dorađen esej, objavio u bostonskom časopisu The Atlantic Monthly i kao uvod u zbirku Thoreauovih eseja Ekskurzije. Emersonov "Thoreau" (1863) dobro sažima njegovo slojevito, nejednoznačno gledanje na mlađeg prijatelja.
Emersona je životni put povezao s još jednim velikanom američke književnosti 19. stoljeća, Nathanielom Hawthorneom (1804-1864), iz lučkog gradića Salema. Emerson je poznavao Hawthorneovu suprugu, ilustratoricu Sophiju Peabody; po njenoj želji, Hawthornei su 1842. unajmili "Stari župni dom" u Concordu, Emersonovu djedovinu, koji je ostao bez stanara, i živjeli ondje tri godine. Hawthorne je tu napisao pripovijetke što su poslije objavljene u zbirci Mahovina sa stare župne kuće (Mosses from an old manse). Emerson ga je pokušao uključiti u aktivnosti svojeg kruga, ali Hawthorne je bio suviše plah za takva druženja. Uzajamne intelektualne naklonosti nije bilo. Hawthorne nije puno držao do Emersonove filozofije, ironizirajući njezin idealizam u uvodu spomenute knjige. Emerson, pak, nije volio "turobnu i jezovito sumračnu atmosferu" Hawthorneovih priča i romana.[14] Ne čudi što je u tom razilaženju duhova Edgar Allan Poe, pišući pohvalno o Hawthorneovoj Mahovini, stajao na njegovoj strani i preporučio mu neka se drži dalje od Emersona i njegove sljedbe.
Nakon što mu je nekoliko ranih predavanja-eseja bilo tiskano u zasebnim knjižicama ili brošurama, Emerson je 1841. objavio prvu u nizu svojih zbirki eseja, naslovljenu jednostavno Essays (od drugog izdanja: Essays - First series). Slijedile su ostale zbirke: Eseji - druga serija (1844), Priroda, govori i predavanja (Nature; addresses, and lectures, 1849), Predstavnici čovječanstva (Representative men, 1850), Engleske osobine (English traits, 1856), Upravljanje životom (The conduct of life, 1860), Društvo i samoća: dvanaest poglavlja (Society and solitude: twelve chapters, 1870), Književnost i društvene težnje (Letters and social aims, 1875). Emerson za života nije u takve zbirke uključio još 110 eseja, govora i članaka što su bili tiskani pojedinačno na raznim mjestima i koje su istraživači njegove ostavštine sabirali i objavljivali poslije njegove smrti (konačno i cjelovito 2013. u desetom svesku Emersonovih Sabranih djela u izdanju Harvard University Pressa). Širinu tematskog polja koje Emerson istražuje u esejima mogu dočarati naslovi nekih od njih: "Povijest", "Kompenzacija", "Duhovni zakoni", "Ljubav", "Prijateljstvo", "Razbor", "Heroizam", "Sve-duša", "Krugovi", "Intelekt", "Umjetnost", "Pjesnik", "Iskustvo", "Karakter", "Maniri", "Darovi", "Politika", "Nominalist i realist", "Metoda prirode", "Čovjek reformator", "Konzervativac", "Transcendentalist", "Mladi Amerikanac", "Sudbina", "Moć", "Bogatstvo", "Štovanje", "Ljepota", "Iluzije", Društvo i samoća", "Civilizacija", "Umjetnost", "Rječitost", "Domaći život", "Knjige", "Starost", "Poslovi i dani", "Klubovi", "Hrabrost", "Uspjeh", "Seosko gospodarstvo", "Poezija i mašta", "Komika", "Citat i originalnost", "Napredak kulture", "Nadahnuće", "Besmrtnost"... Nazire se enciklopedija koju bi mogli tvoriti svi ti eseji poredani abecedno prema naslovima, i koja bi iscrpno obradila sve pojmove jednog duhovnog i društvenog svijeta.
Emerson je pisanju pjesama posvećivao ništa manji mar nego esejima. Za života je objavio tri knjige pjesama, Pjesme (Poems, 1847), Prvi svibnja i drugi komadi (May-day and other pieces, 1867) i Izabrane pjesme (Selected poems, 1876). Još Emersonovih pjesama bilo je rasuto po raznim časopisima i tek poslije skupljeno u knjige. Po stilskoj vrsnoći, bogatstvu sadržaja, misaonosti i pronicljivosti posve ravnopravan segment Emersonova opusa čine njegovi dnevnici, koji kronološki obuhvaćaju više od pola stoljeća. Iz njih je Emerson crpio mnogo gradiva, kadšto i preuzimao gotove ulomke, za svoja predavanja i esejističke knjige. Čovjek Emerson u dnevnicima je opipljiviji, spontaniji, iskreniji, slojevitiji i proturječniji nego što se to može nazrijeti u promišljenim i sadržajno selektivnim esejima. Cjelovito izdanje Emersonovih "dnevnika i mješovitih bilježnica", tiskano od 1960. do 1982. u nakladi Harvard University Pressa, obuhvaća šesnaest zamašnih svezaka. Napokon, Emerson je pisao i primao mnogo pisama, i većina njih je sačuvana; dosad najcjelovitije izdanje (šest svezaka, Columbia University Press 1939) uključuje blizu 2600 Emersonovih vlastitih pisama. Zasebno je objavljena Emersonova prepiska s Carlyleom, prvi put 1883. godine, i odmah je primljena s oduševljenjem, a poslije je proširena novopronađenim pismima.
Škot Thomas Carlyle (1795-1881) bio je Emersonov cjeloživotni kapitalni sugovornik, premda je njihova intelektualna razmjena povremeno bila napeta i gotovo zamirala. Povezivala ih je instinktivna odbojnost prema baštini prosvjetiteljstva (ili njezinoj karikaturi), samouvjerenom i reduktivnom racionalizmu i materijalizmu. Razilazili su se, uz ostalo, u pogledima na američku politiku (Carlyle je prezirao demokraciju i relativizirao "moralno zlo" robovlasništva). Kratko vrijeme prije prvog puta u Europu, mladi Emerson oduševio se Carlyleovim radovima o Schilleru i njemačkoj književnosti i ostao je do kraja Carlyleov poštovatelj, videći u njemu "velika, premda manjkava proroka" (A. O. J. Cockshut). Učinio je mnogo za objavljivanje Carlyleovih djela u Americi i širenje glasa o njemu. Carlyle je uzvraćao simpatijama i zanimanjem za Amerikanca, ali je nerijetko ironizirao njegov idealizam, optimizam i "solilokvije na vječnim planinskim vrhuncima".
Dvije se Emersonove knjige izdvajaju čvršćim tematskim jedinstvom i jasnom provodnom niti. Jedna je Engleske osobine, u kojoj se prerađuje iskustvo prvog i drugog boravka u toj zemlji i koja spada među Emersonova najpopularnija djela zahvaljujući duhovitosti i jasnoći stila kakva ne krasi mnoge druge, neprozirnije i zakučastije Emersonove spise. Druga su takva knjiga Predstavnici čovječanstva (doslovno "Reprezentativni ljudi"). Ona donosi tekst sedam predavanja o "velikim ljudima" što ih je Emerson prvi put održao potkraj 1845. i početkom 1846. u organizaciji bostonskog Liceja. Cijeli "tečaj" ili pojedina predavanja iz njega držao je potom i drugdje, uključujući i predavačku turneju u Engleskoj. Tekstualni predlošci predavanja pretočeni su 1850. u knjigu bez većih preinaka i dotjerivanja, zadržavajući ritam govora pred publikom. Stil im je lapidaran, aforističan i nerijetko hermetičan. Idiosinkratična upotreba riječi i neobični sintaktički prečaci čine tu naizgled jednostavnu prozu teško prenosivom u druge jezike.
Nakon uvodnog predavanja-eseja, slijede rasprave o šest arhetipova ili smjerova u kojima se genijalni ljudi mogu realizirati, pri čemu je svaki utjelovljen u jednoj povijesnoj osobi kao najzornijoj ilustraciji: filozof Platon, mistik Swedenborg, skeptik Montaigne, pjesnik Shakespeare, "svjetski čovjek" Napoleon i pisac Goethe. Iako se u knjizi Carlyle ne spominje, njezina se koncepcija zapravo izravno oslanja na nekoliko godina raniju Carlyleovu knjigu, O herojima, štovanju heroja i herojskom u povijesti (1841), također utemeljenu na prethodnom nizu predavanja. Nije toliko riječ o oponašanju i nasljedovanju, koje je na tehničkoj razini očito, koliko o "paralelnoj akciji" i replici ili odgovoru. Carlyleovi tipski "heroji" također su šestorica, nešto drukčije definirana: božanstvo, prorok, pjesnik, duhovnik, književnik i kralj. Prvim dvama kao primjeri su pridruženi nordijski bog Odin i utemeljitelj islama Muhamed, a ostale ilustriraju po dvojica ili trojica velikana: Dante i Shakespeare; Luther i John Knox; Samuel Johnson, Rousseau i Robert Burns; Cromwell i Napoleon.[15]
Carlyleova je filozofija velikih ljudi aristokratska. Oni postižu ono što većina ljudi ne može zahvaljujući ponajprije svojoj nepokolebljivoj iskrenosti, hrabrosti i znanju "onoga što je jedino bitno". Oni su "tvorci svega onoga što je opća masa ljudi težila učiniti ili postići". Povijest svijeta, ili "duša" te povijesti, nije drugo doli niz ili zbroj biografija velikih ljudi. Za mase običnih ljudi životno je važno da takve iznimne pojedince obožavaju i slijede. Divljenje velikom čovjeku najplemenitiji je ljudski osjećaj. Tako je bilo uvijek u ljudskoj povijesti, sve do "nevjerničkog 18. stoljeća" i nadolaska pogubnog skepticizma. Uslijed te pošasti ljudi su gotovo posve izgubili sposobnost za obožavanje heroja. A nema goreg potonuća ljudske zajednice od toga kada ona više ne može u velikom čovjeku vidjeti "nezamjenjivog spasitelja svoga doba", i zahvaljujući toj vjeri samu sebe uvijek regenerirati. Ukratko, neka povijesna epoha zdrava je samo ako ima takve duhovne, političke, religijske svjetionike i vođe koje ostali ljudi iskreno štuju i odano slijede.
Emerson u svojoj knjizi govori o "velikim ljudima" slično, ali s bitno drukčijim naglascima. Usporedba tih dviju knjiga, kao što primjećuje Joel Porte, pokazuje kako su "čudnovato slični i u isti mah različiti bili pogledi tih dvaju pisaca". Kao i u političkim nazorima, Emersonova je teorija demokratskija. Iznimni stvaraoci, ljudi genija, samo u neobično visoku stupnju ostvaruju mogućnosti koje su dane svima. Usvajajući postignuća velikana, postajemo im ravni, uviđamo da su najviša djela u dohvatu i naših moći. (Borges će šaljivo ilustrirati tu misao: "Pindar je za njega dokaz mojeg pjesničkog umijeća; Swedenborg ili Plotin - moje sposobnosti za ekstazu.") To je tako zato što ni najveći ljudi nisu "izvorna sila", nego determinirani u dvostruku smislu. Kao prvo, oni iznose na vidjelo samo mali dio, kako god se činio velik u ljudskim očima, dubokog vječnog svijeta koji je božja zamisao; stoga svaki genij utire put budućem jednakom ili još većem. Kao drugo, oni uvijek duguju velik dio svojeg djela ljudima oko sebe. "Najveći je genij čovjek koji najviše duguje." Emerson izravno polemizira s Carlyleom kada piše: "A što se tiče onoga što zovemo masama i običnim pukom – obični ljudi ne postoje." I također ono: "Genij čovječanstva jedina je ispravna točka gledišta povijesti." Kako god bili veliki i vrijedni divljenja, naši heroji uvijek su i manjkavi; na nekom području dopru dalje od ikoga u dotadašnjoj povijesti, ali na nekom drugom području neizbježno zakržljaju. I na toj najvišoj razini, među genijima ljudske povijesti, vrijedi ona "doktrina koja će uvijek biti nova i uzvišena: da postoji Jedan Čovjek - koji je kod svih određenih ljudi samo djelomično prisutan, ili samo putem jedne sposobnosti, i da se mora uzeti cijelo društvo da bi se našao potpuni čovjek".[16]
Emerson je drugi put putovao u Europu 1847-1848. Boravio je u Engleskoj i Škotskoj, gdje je održao niz predavanja i družio se najviše s Carlyleom, a susreo se i s De Quinceyem, Dickensom i vremešnim Wordsworthom; i kraće u Parizu, gdje je sa zanimanjem svjedočio prilikama poslije revolucije koja je iznjedrila francusku Drugu republiku. Nakon požara koji je u ljeto 1872. uništio obiteljsku kuću Emersonovih, i dok se na njenom mjestu gradila nova (uz pomoć donacija prijatelja i poštovatelja širom zemlje), putovao je, s kćeri Ellen, i treći put preko oceana. Opet je u Londonu provodio vrijeme s, već ostarjelim, Carlyleom, a u Oxfordu se susreo s Johnom Ruskinom; u Parizu s Ernestom Renanom i Hippolyteom Taineom; posjetio je i Italiju i Egipat, ploveći Nilom od Aleksandrije do Asuana, i videći piramide i krokodila. Kada se u travnju 1873. vratio u Concord, dočekan je s počastima i prigodnom svečanošću.
U kasnom razdoblju života Emerson je bio, što ozbiljno, što ironično, na glasu kao "konkordski mudrac" (sage of Concord). Ljudi su dolazili izdaleka kako bi se s njime susreli, čuli ga i vidjeli, kao što je i sam Emerson u mladosti činio, putujući kako bi izbliza vidio svoje "heroje". Nešto prije posljednjeg putovanja u Europu, počele su njegove teškoće s pamćenjem i govorom. Postupno je morao prestati držati predavanja i pojavljivati se u javnosti; posljednjih godina mogao ih je samo čitati, uz pomoć kćeri Ellen koja je pazila da mu se ne pomiješaju listovi s tekstom. Od 1876. više nije vodio dnevnik. Potkraj desetljeća već se teško prisjećao i vlastita imena. Povučen u kuću, umro je od upale pluća u travnju 1882. Pokopan je na konkordskom groblju Sleepy Hollow, osnovanom 1855; prigodom inauguracije toga groblja bio je održao govor u kojem je naglasio prikladnost njegova imena: "U ovoj tihoj dolini, kao na dlanu Prirodine ruke, spavat ćemo dobro kada svoj dan privedemo kraju." Nad grobom je kao spomenik postavljena velika neobrađena stijena od bijelo-ružičastog kvarca, u skladu s Emersonovom sklonošću netaknutoj ljepoti prirode. Spomenik odudara od okolnih konvencionalnijih kamenih nadgrobnikâ i poručuje nešto, snažnije od riječi, o iznimnosti čovjeka koji tu počiva. Na stijeni je metalna ploča s pokojnikovim imenom i dvama datumima, a ispod toga citirana su dva stiha iz Emersonove pjesme "Problem" ("The Problem", 1847). Stihovi sažimaju - s primjerenom notom skromnosti u inače neskromnoj doktrini - Emersonov nauk o ulozi umjetnika u stvaranju božanskog svijeta: "The passive master lent his hand / To the vast soul that o'er him planned".
"Good-bye", u R. W. Emerson, Poems - Household edition (Boston - New York: Houghton, Mifflin and Co., 1904), 3-4. ↑
Prema prijevodu u: Ralf Valdo Emerson, Ogledi, prev. Milica Mint (Beograd: Grafos, 1983), 72. ↑
Journals of Ralph Waldo Emerson, 1820-1872, prir. Edward Waldo Emerson i Waldo Emerson Forbes, sv. 3 (Cambridge: University Press, 1910), 163. ↑
Ralph Waldo Emerson, Lectures and biographical sketches (Boston - New York: Houghton, Mifflin and Co., 1904), 383, 392, 394. ↑
Usp. Emerson, Ogledi, 81. ↑
Usp. Emerson, Ogledi, 122-123, 125-126. ↑
Usp. Emerson, Ogledi, 118. ↑
Ralf Voldo Emerson, Društvo i osama: izbor iz dnevnika i eseja, prir. i prev. Zvonimir Radeljković (Sarajevo: Veselin Masleša, 1987), 95-96. ↑
Emerson, Društvo i osama, 77. ↑
Emerson, Društvo i osama, 83 i 85. ↑
Emerson, Društvo i osama, 78. ↑
Usp. Jeremy Leatham, "Newborn bards of the Holy Ghost: the seven seniors and Emerson's 'Divinity School Address'", The New England Quarterly 86/4 (2013), 593-624. ↑
Prema prijevodu u Emerson, Društvo i osama, 18. ↑
Usp. John S. Martin, "The other side of Concord: a critique of Emerson in Hawthorne's 'The Old Manse'", The New England Quarterly 58/3 (1985), 453-458; Gustaaf Van Cromphout, "Emerson, Hawthorne, and The Blithedale Romance", The Georgia Review 25/4 (1971), 471-480. ↑
Usp. Thomas Carlyle, O herojima, štovanju heroja i herojskom u povijesti, prev. Mirjana Paić Jurinić (Zagreb: Politička kultura, 2004). ↑
Emerson, Društvo i osama, 78. ↑