Zapisivač ovih redova još se jednom prima zemlje, mjeseca i sunca, još i jednom potpuno nezainteresiran za njih kao astronomske, to jest činjenice najnižega reda, već ih on još jednom prima u ruke, onako kuglaste ili pločaste, svejedno, da njima odžonglira još i jednu varijaciju na predstavu koju nazivamo univerzumom. Ovog puta polazi on od veze koja postoji između njih i vremena. Osnovne jedinice kojima mi mjerimo vrijeme povezane su, znamo, baš s ta tri bića. Ali pogledajmo kako to ona čine, što će reći kako to prepoznaje jezik.

Odmah uočavamo da je mjesec prošao najbolje: ne samo što se njegovim imenom naziva i jedinica vremena, nego je odredio čak dvije, budući da tjedan nije ništa doli svaka od četiri faze temeljnog mjesečevog ciklusa (zapisivaču ovog teksta poznate su hipoteze o nelunarnoj zasnovanosti tjedna, koji bi imao trajati sedam dana zbog tradicijske utemeljenosti samog broja sedam (bar u judeokršćanskoj predaji), ali su mu do trenutka zapisivanja ovog teksta te hipoteze, kao cjelovito objašnjenje, ostale neuvjerljive). Čak i kada jezik razlikuje riječ za nebesko tijelo od riječi za trajanje cijelog njegovog dvadesetosmerodnevnog ciklusa, to je ovdje svejedno jer prvo opet jest odredilo drugo, a uz to je postojala i časna, dugotrajna pjesnička praksa doslovnog zamjenjivanja druge riječi prvom, to jest nazivanja oba pojma istim imenom. Sunce je već prošlo gore: iako i samo određuje jednu vremensku jedinicu, zapisivaču nije poznato da bi jezik bio u stanju nazvati godinu suncem, i opet osim u pjesničkoj praksi. Istovremeno se, međutim, takva moć izdašnije dodjeljivala običnim sastavnim dijelovima godine. Ne samo što ljeto i dalje može značiti i cijelu godinu i tek jedno od doba unutar nje, nego iz starine znamo za jezike koji su godinu mogli nazvati bilo kojim godišnjim dobom. Samo da nije samo sunce. Ponižavajuće li sinegdohe! (Na tehnički analognoj razini tjedan se može zvati i nedjelja, po samo jednom, ali najcjenjenijem svome danu, a i sam tjedan sastavljen je zapravo od riječi taj i riječi dan, to jest tjedan je ciklus od prvog dana sedmičnog ciklusa do i opet toga, prvog dana, sad sljedećeg sedmičnog ciklusa. Zapisivač ovog teksta sigurno nije jedini koji primjećuje da nema onda nikakvog pravog razloga zašto tjedan ne bi značio mjesec, ili godinu, ili bilo koji ciklus sastavljen od dana, budući da je svaki ciklus trajanje od tog do i opet "tog" dana.) Najgore je prošla majčica zemlja: iako je dan zadan upravo njenim kružnim plesom, ne mogu nikom, pa makar kao pjesnik, reći da prođoše cijele tri zemlje i očekivati da me taj netko shvati. Zapisivaču bar nije poznato da bi takvo što igdje i ikad bilo moguće.

Nakon što je stvar predstavio ovako, objektivno, zapisivač ovoga teksta prijeći će u nastavku na ton intimniji. Slažem se, tako, da je vrijedno pitanje već i zašto je sunce, to neprikosnoveno nebesko biće po svjedočanstvima svih meridijana, paralela i stoljeća, u ljudskom mjerenju vremena izvuklo deblji kraj u odnosu na mjesec, njegov neprikosnoveno prvorazredni odraz, ali ipak tek odraz. Držim vrlo vjerojatnim da se godina naprosto ponavlja prerijetko − ma koliko mi bili uvjereni da vrijeme leti − i da, bez obzira na dramatičnost promjena koje ona unutar sebe donosi, mjesec ostaje daleko neposrednijim čimbenikom čovjekove svakodnevice, kako dnevnim ritmovima poput plime i oseke, tako i cjelomjesečnim ili dvotjednim ritmovima svog rasta odnosno opadanja, koji uvjetuju i najvitalnije djelatnosti, poput sadnje i sjetve, ali i ljudsko raspoloženje, i snove. (Nikakvo čudo što je jedan znanstvenik svojedobno i predložio raketiranje mjeseca, da se stvari na zemlji konačno reguliraju, i nikakvo čudo što je takav, napredan znanstvenik i dolazio iz najnaprednije zemlje na svijetu, a ne iz tamo neke nazadne Bocvane ili Laosa.)

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom.

Očito objašnjenje glasi da čovjek nekad nije znao da se zemlja ikako kreće, pa i oko sebe, te da se stoga vrijeme nije ni moglo mjeriti njome, nego jedino u odnosu na nju. Ali od očitih objašnjenja, znamo to već, treba bježati kao oko od mrene. Osim toga, to objašnjenje počiva na tehničkim, znanstvenim, logičkim nogama pa nam je opet od slabe pomoći. (Ovdje neću ponovno upozoravati na i dalje vrlo tvrdokorno uvjerenje da su tek renesansni astronomi otkrili da je zemlja okrugla i da se okreće oko svoje osi i sunca, dok su se zapravo oni to tek raskokokadali od tople vode, jer možemo sasvim opravdano smatrati da dotične spoznaje već i starih nisu bile osobito relevantne za iskustvo širokih masa u svakodnevnom praktičnom suočenju s ciklusima, pa tako ni za njihovo imenovanje.) Spomenuto objašnjenje počiva na nejakim nogama, ali te noge ne počivaju na podjednako nejakoj osnovi: vrijeme zemlje doista se ne može mjeriti zemljom. Ojačati treba samo noge.

A to znači sljedeće. Fizički, zemlja se miče. Metafizički, stvar se već udvaja: heliocentrički, zemlja se mora micati, da bi, kao simbol stvorenja, u vijeke vjekova svojom rotacijom izražavala nepostojanost svega stvorenog, a svojom revolucijom iskazivala poklonstvo suncu, simbolu Stvoritelja; geocentrički, zemlja se ne smije micati, jer kao simbol, koncentrat i sublimat stvorenja ona vrijeme može samo trpjeti, nikako proizvoditi, određivati. (Motreno iz geocentričkog senzibiliteta, ništavno je stoga kazati da je dan kad je zemlja u svojoj vrtnji okrenuta prema suncu, a noć kad je okrenuta od njega; čak i kad se zna za fizičku činjenicu zemljine rotacije, smisleno je jedino kazati da sunce izlazi i zalazi (i učiti od metafizičke činjenice da se sunce i zemlja, takvom svojom "interferencijom" u mjerenju dana − istovjete). Iz istog senzibiliteta motreno, vrijedno je uočiti i činjenicu da se zemlja okreće oko svoje osi, dakle središta, ne same sebe. A središte zemlje isto je kao i središte svega. Zemljina rotacija nije izraz samoljublja, nego je i sama poklonstvo srcu univerzuma, u pojavnom svijetu najjasnije očitovanom kao sunce.) Kako i ja stalno ponavljam, sva bića, po svim svjetovima ovog svemira i po svim svemirima stvorevine, bila ona đavoli po paklovima ili po rajevima bogovi, jedino odrađuju posljedice stvorene njihovim životom na zemlji, i po svršenom poslu ponovno im je vratiti se, na zemlju. Zemlja je jedina karmakšetra, jedino polje djelovanja, jedino se na njoj može propasti, ili spasiti. Sve u univerzumu postrojeno je tako da se događa radi nje, radi čovjeka na njoj, tog jedinog bića koje se može spasiti, ili propasti, i u oba slučaja, i u svakom pojedinačnom slučaju, povući za sobom i sav svijet. O zemlju mogu svoje vrijeme mjeriti dakle marsovci, venerci, mjesečari, za svoje privremene, dozemaljske potrebe, ali nikako zemljani. Zemlja je veličanstvena pozornica kozmičkog vremena, na kojoj vrijeme, izliveno kao korito zemljovanja, izgleda kao da nešto traje. Dok se zapravo biološki čovjek, taj majmun čovjeka duhovnog, na toj pozornici majmunira i uredno kala svoje kreveljenje na činove i prizore u njima, sve opirući se o sunce i mjesec kao mjerke njihova trajanja, i sve tek da bi se jednom ipak konačno umorio, zastao i onako zadihan prisjetio se da, gle, njega nitko ne gleda, jer ga ni nema: njega vremena, njega takvog čovjeka.

Tako to izgleda kad se vidi. A kad nestane vizija stvari, njihovo neposredno viđenje koje trenutno prodire u njih i rastura ih tako iznutra, stvari se staju de-finirati, o-međivati, izvana. Njihovo de-finiranje postaje tako do-krajčivanje otajstva u njima. Svaka definicija samo je surogat za viziju. I zato je svaka točna definicija točna fizički, ali metafizički netočna baš koliko i svaka fizički netočna.

Od mjeseca, sunca i zemlje nitko nije prošao ni bolje ni gore: svi oni prolaze jedino kako je i potrebno da prolaze. I svi oni ne prolaze i opet jedino kako je potrebno da ne prolaze. A oboje jedino da bi i oni i svi ostali o koje netko negdje mjeri vrijeme svojih proba pred predstavu zemaljsku − prošli.