Kad nas napusti neki pjevač, kad ode neka pjevačica, bude kao da se u svijetu nešto ugasilo. Jedan je plamen prestao plaminjati. I tako je samo s pjevačima. Smrti slikara ili pjesnika jedva da i primjećujemo. Nije nam toliko presudna čak ni smrt kakvog instrumentalista, ma koliko ga smatrali bliskim pjevaču. Pa i kad umre glumac, bio on i najpoznatiji: realističnost, a to će reći ovosvjetovnost današnje glume takva je da glumce prije doživljavamo kao poznanike, članove stvarnosti u kojoj i mi živimo. Kad umre tko od njih, to nas dira vrstom kojom nas dira smrt nekog od naših. (Izuzetak bi mogli biti kazališni glumci, ali njih, bar u takozvanom zapadnom dijelu svijeta, ionako više nema.)
S pjevačem umire jedan glas. Koji je dolazio iz usta. Iz ždrijela. Dušnika. Iz pluća. Iz utrobe, stopala i krvi. Nema tako tjelesne umjetnosti kao što je pjevanje. A svjestan sam da postoji i ples. No ples je već po definiciji umjetnost tijela. Upreže se tijelo, i ostvaruje se tijelom. Ma koliko fantastična, ples je i doslovna umjetnost. U pjevanju nije tako. Svatko tko je ma i amaterski – a to i znači "ljubavnički" – pjevao u pravom smislu riječi, a ne pjevuckao, šaputao, mrmorio ili mrmljao, zna da je pjevanje trenutak u kojem sudjeluje cijelo tijelo. Nožni se prti grče i opuštaju, koljena klecaju, u slabinama ključa, želudac luduje, gušterača se cijedi, iz svoje rutine srce iskače u neki ritam novi, grlo se širi i steže, steže i širi, jezik bridi, usne hlape a nos ostaje zapušen između njih i očiju slijepih za svijet kojem pjevaju. Baš kao što neosviješteno i kažemo: pjeva iz petnih žila, da ti se i vlasište naježi. Pjevanje se zbiva od tabana do tjemena. U cijelom međuprostoru.
No ti od svega toga jedva išta vidiš. Pokoju grašku znoja, nabreklu kapilaru, zaklopljene oči, možda. Ali sve to čuješ. Čuješ sve to. Zbiva se čudesna, prečudesna preobrazba u usporedbi s kojom ona alkemijska izgleda smiješno. Primitivno. Glas, gromki ljudski glas izvijen iz svake pore i žilice tijela, kadar jednom jedinom neobuzdanijom notom raznijeti sve oko sebe, a opet tako obziran, podatan i nježan kao da svu tu svoju uvijek potencijalnu žrtvu ni časka ne prestaje milovati i čičkati poljupcima − najveličanstvenije je svjedočanstvo čovječje prisutnosti. Ono je istovremeno krajnje duhovno (ekstaza, trans) i krajnje tjelesno (pulsiranje daha). Pjevanje jest formula čovjeka na djelu.
Kad umre pjevač, umro je i jedan glas. Nikakva ga reprodukcija ne može zadržati u životu. Tonski zapis zapisat će tek što mu ime i kaže da može zapisati: tonove. Vizualni zapis sačuvat će sliku. Ali glas zaustaviti ne može ništa. On je živio samo u neposrednosti sklopa jedne duše i jednog tijela, i zajedno s tom dušom i tim dijelom i nestaje. Možemo se s punim pravom nastaviti diviti mrtvim pjevačima, dokle god smo svjesni da se divimo nekim pjevačima drugima od onih kojima su se divili njihovi suvremenici koji su ih čuli i vidjeli uživo.
Smrću pjevača zauvijek umire jedno i jedinstveno utjelovljenje čiste formule ljudskog bića. To je ono što nas tako posebno dira. To utjelovljenje svojim je pjevanjem svjedočilo i o tjelesnosti i o duhovnosti čovječjoj. To utjelovljenje premošćivalo je prividni jaz između toga dvoga. Sve je kretalo iz podrhtavanja tijela kao mikrokozmičke zvučne kutije, kutije koja je u isti mah funkcionirala kao alkemijski kotao nekih nadljudskih struja, sudara, eksplozija i tišina, da bi se onda prelilo u korita duha i potjeralo ga novim tokovima, kroz nepoznate zemlje. I sve je to bilo zarazno. Tko bi to čuo, bar bi na dva-tri dana, bar na sat-dva, ostajao izmijenjen. Preobražen i sam.
Glasovi će i dalje umirati, pa i glasovi pjevača i pjevačica, ali to nije razlog da se uši i oči oko njih prestanu preporađati.
Dapače.