Pišući o Che Guevari lakonski kaže: „Ekonomija, međutim, nije slušala njegove govore.“ „Nakloni u Moskvi, novi krediti.“ „Narod je stajao u redu, bio je nepouzdan, pravio zajedljive viceve o gladi.“ „Prijatelj čovjeka, vapio je za mržnjom koja će čovjeka pretvoriti u moćnu, efektnu mašinu za ubijanje.“......

Gdje je nesvjestica na velikoj cijeni, nije ni za očekivati paradiranje onom Diogenovom lampom.

Kako su ove kulture uspjele ovakve veličine sabiti u konzerve ostati će otajstvenom tajnom, nečim što nikada neće biti moguće objasniti bez upotrebe radikalnog misticizma. ......

Svojedobno sam, a povodom „Gazele i Kosca“, rekao kako se tehnika i paradigme tako brzo mijenjaju da je dovoljno nekoliko godina „klošariti“ pa da ostaneš svjetlosnim godinama udaljen od vremena u kojemu živiš. ......

Ljude je lakše mrziti nego voljeti. Iako većina deklamatorski ponavlja kako voli ljude, životne ih prakse denunciraju. Poruke o ljubavi su u kontekstu današnjih životnih okolnosti prispodobive s polupanom reklamom nekog prašnjavog provincijskog hotela koja više ne privlači čak ni negativnu pozornost. Drugi mit, a u vezi je s prvim, priča negativnu priču o brbljavcima. Svi imamo posla s njima, neki od nas im pripadaju onom specifičnom uzavrelom verbalnom pjenom koja nam ne dopušta zatvoriti usta, i znamo do koje je mjere tjeskoban osjećaj koji u nama može proizvesti kakav šutljivac što nam u takvim uzletima stoji nasuprot. No i ovdje je mnijenje prekrilo suštinu. Čovjek može šutjeti koliko mu volja, ali bi bilo dobro kada bi bio svjestan da je brbljaviji od najvećeg brbljavca ako čim zine izusti nešto fatalno, ili nešto intimno. Tako da nije stvar u količini nego u granici, i to jednako vrijedi i za brbljanje i za mizantropiju, kao i za njihove parnjake, šutnju i ljubav. Radi se o dvije vrste aktive, dva uzrujana, užurbana pristupa komunikacijskoj tjeskobi. A kod nje bi trebala počinjati svačija prava životna priča. ......

Što se recepcije tiče Gustav Herling-Grudzinski sušta je suprotnost Jorgeu Luisu Borgesu, iako se radi o duhovnoj braći kada je uronjenost u estetski doživljaj svijeta u pitanju. U izvanrednom „Dnevniku pisanom noću“ Herling-Grudzinski piše kako je, oduševljen Borgesovim pripovijestima, pokušao po tko zna koji puta proniknuti u njihovu tajnu. „Nisu bile sazdane od čistog pripovijedanja, bile su nešto više. Što? Često mi na pamet pada riječ „ritual“, svojevrstan i prilično zagonetan književni obred.“ I onda citira Marija Vargasa Llosu koji piše: „Tajanstvena i grešna ovisnost koju osjećam spram Borgesova djela nije nikada jenjala i redovno ponovno čitanje njegova djela, navika nalik na kakav ritual, za mene je radosno iskustvo.“ ......

Iz današnje perspektive, a uz uvjet uporabe zdravog razuma, formula koju je rabio formalizam doimlje se tautološkom: da se književnost ima proučavati „isključivo s obzirom na ona svojstva koja je razlikuju od drukčijih tipova i načina uporabe jezika“. Kada, dakle, proučavate književnost, onda kao da vam, prije svega, mora biti jasno kako se bavite tekstom koji je napisao Dostojevski, a ne rečenicama što ih je izgovorila vaša susjeda Mara. Što je kao zahtjev tek na milimetar od presipavanja iz šupljeg u prazno, jer vam tako šta samima nikada ne bi, valjda, palo ......

Thomas Merton bio je cistercitski monah rođen u Francuskoj 1915. u umjetničkoj obitelji, oboje roditelja bili su slikari i nisu bili vjernici, ali jesu bili čitatelji, pa je naučio čitati prije škole, a čitanje je obilježilo njegov život. Smrtno je stradao 1968., od strujnog udara. Napisao je pedesetak knjiga. Da postoji monaški red čitatelja ondje bi Merton zauzimao zasluženo mjesto, ne samo jer je predano uranjao u tekstove raznih kultura, nego i stoga što se dopisivao s viđenijim autorima svoga vremena, npr. s Flannery O'Connor , što na prvu ne čudi, i Henryjem ......

Već drugi puta u kratkom vremenu pojavljuje se dijaristika koja nadmašuje književnost razdoblja u kojemu je nastala. Ili se izdiže u istu ravan u kojoj su one rijetke domaće knjige koje možemo staviti rame uz rame sa svjetskom proizvodnjom. Prvo je objavljena Divna Zečević i njeni dnevnički zapisi „Život kao voda hlapi“, a u zadnje dvije godine i književni kolos, profesor i polonista Zdravko Malić u dvotomnom dnevniku naslova: „Stazom pored druma (dnevnik osamdesetih)“ te „Noć bez sna (dnevnik devedesetih)“, i sve tri knjige objavio je zagrebački ......

Predrag Finci jedna je od bolje čuvanih javnih tajni susjedne nam države Bosne i Hercegovine. Radi se o sveučilišnom profesoru koji je isprva započeo glumačku karijeru, odigravši kod Fadila Hadžića ni manje ni više nego ulogu Gavrila Principa. Završivši studij dramaturgije upisuje filozofiju u Sarajevu, studira i u Parizu kod Mikela Dufrenna, a šegrtovao je i kod Wernera Marxa. Isti je to onaj Werner Marx kojega u svom tekstu „Kao da nas samo još jedan Heidegger može spasiti” opisuje Marijan Cipra. Cipra piše da se na njegovu antipatiju prema Heideggeru upravo izvanredno nakalemila još jača odbojnost prema Werneru Marxu, koji se na predavanjima odlučno obračunavao s tehnikom, a bilo je manje-više svima poznato da je svoju egzistenciju osigurao položajem, karijerom i - što je osobito važno - dioničarstvom u američkoj suvremenoj i kapitalističkoj tehnologiji.......