Za mene je rat počeo 1986. Do 1991. sam se već bio jako umorio, i više sam bio za europske integracije nego za pucnjavu. A počeo je u Poreču. Tamo sam ljetovao – taman je bio umro plavi čuperak Mika Antić – s jednim drugarom i dvije Srđane. Jedna je imala plavi, druga potpuno smeđi čuperak. Obje su stalno gole skakale po stijenju, što je znatno otežavalo moje čitanje intervjua s preminulim pjesnikom, objavljenim u dvotjedniku 'Oko'. Mika, šarmer, prosipao je one svoje rusko-indijske fore prelivene vinskim iluminacijama. Poreč tada nije imao knjižara. Ponukan atmosferom u kojoj nije manjkalo ni ruskog ni indijskog štiha, na koncu sam pronašao neku njegovu knjigu u robnoj kući u centru. Pored blagajne. Raspored koji obdržavaju i radnici npr. Konzuma danas. A godinu dana ranije Enes Čengić objavio je u Večernjaku dijelove razgovora s Miroslavom Krležom, gdje je Krleža za Antića rekao 'kolosalno', 'grandiozno' i sve nešto u tom stilu. Pa hajde, rekoh glasno sebi u brk, da vidim i to čudo. Srđane skaču po kamenju, sunce baš upeklo, kad, eto ti nam priđe neki Nijemac u srednjim godinama. Čim sam ga pogledao pomislio sam, ovaj izgleda kao da se non-stop oblizuje. Vidio je da imamo Dijanu, auto koji smo platili 600 maraka, njegov je nešto štucav, a i popio je malo, pa, kao, ako smo u pokretu, da mu iz grada donesemo nekoliko boca Gina, Vermoutha, općenito nekih pića na koje smo tada gledali s prijezirom. I da onda svratimo navečer kod njega na pićence. Taj moj kolega, a spetljali smo se jer se on spetljao s jednom od Srđana, inače gitarista neke od perspektivnih osječkih rock grupa za koje odmah znaš da nikada neće napraviti baš ništa, prijepodne je bio spomenuo da bi bilo zgodno skokucnuti do grada – nije nam se kupalo jer smo dan prije duše ispuštali postavljajući šatore koji su se odmah urušavali – pa, kao, da se malo opustimo na asfaltu od glupog kampiranja. Uzeli smo, dakle, od Nijemca lovu i za nekih sat vremena zijali po Poreču te vodili neobavezan razgovor. Budući da je, unatoč limitima koje ljudima nameće prepotencija, taj mladi čovjek slovio za osobu nekonvencionalnih pogleda, i budući da nam je za piće novac dao Nijemac, satrven u ratu i brojnim igranim filmovima ter serijama, izgovorio sam, samo svojim nizom asocijacija vođen, kako je Jugoslavija historijska tvorevina, i da će kao takva, dakle svršna, i skončati, dapače, da joj se kraj da nazrijeti iz činjenice što kao sluge hitamo kupiti piće negdašnjem neprijatelju. Radikalni dodatak smislio sam na licu mjesta, Bogu zahvaljujući što moj rocker nije inteligentniji i što neće navaliti s potpitanjima. To je bio kraj ugodnog dijela ljetovanja. Mladen je odmah skočio: Sve mi diraj, samo mi Tita ne diraj! Ili tako nekako, u tom stilu. Moram priznati da se nisam iznenadio i da sam, onoliko koliko mi se dalo, tu nepromišljenu izjavu – jer, sad ću biti prinuđen blebetati o temama za koje mi puca prsluče – pokrio s nekoliko općenitih kozmopolitskih izjava, čiji je imbecilni internacionalistički štih donekle podsjećao na fraze o bratstvu i jedinstvu. Kada su se gitaristi ohladile žice, svratili smo u neku trgovinu i kupili ona naručena pića te krenuli put kampa. Usput smo stali dvjema simpatičnim stopericama, anegdota koju smo ispričali Srđanama, valjda s namjerom da ih malkoc uzrujamo, što nismo uspjeli jer su nam kao iz topa odgovorile da su se gole tuširale u dijelu kampa gdje se rabe kupaći kostimi, i da su se skompale s nekim niggom, koji će s večeri navratiti na piće. Tog je popodneva za mene počeo rat. Moja je izjava bila citirana u nekoliko krugova, što me je dovelo u situaciju da se opravdavam – radilo se uglavnom o ideološki proizvedenim budaletinama – iako sam jednom izvalio da smo svi promašili život, da smo trebali visiti na Pampasu umjesto na Kopiki te pucati umjesto plivati, trenirati karate umjesto karati. Ali to je bila šala, jer ja sam čovjek kojega od glave do pete boli nekakav užasno veliki, tusti, neviđeno moćni kurac za svaki rat koji se dosad vodio na ovoj ukakanoj ratovanjima planetici. Ne volim ratne filmove, nikada nisam skupljao figurice vojnika, bježao sam iz one i ove vojske koliko sam god mogao, gade mi se tako hijerarhijski poslagani odnosi, jedini neoprani muškarac čiju blizinu mogu podnijeti sam ja sam, ne nedostaju mi čučavci, odgovorno tvrdim da je konzerva kao središnji prehrambeni događaj sranje i ne volim odnose gdje budala s čvarkom na ramenu može... pa onda do u beskraj sve tako dalje u tom smislu. Hemingway, Malaparte, Dos Passos – nastavite sami spisak – kao pisci ratnih stvari nisu mi ništa značili, donekle sam od te vrste literature volio 'Hrvatskog boga Marsa' i Celinea, ali to je sprdačina s ratom i ratnicima, potpuno na strani onih koji uvijek ispuše, baš kako i biva, bez hemingvejevskih macho sranja, znao sam praktički od rođenja – a da me pritom savršeno boli ona krupna kita vjeruje li mi itko da sam to znao od najranije dobi, ovakvih kao ja pune su vojarne, samo nemaju snage zbrisati u neku psihozu – da je to jedan ogromni, kardinalni cinizam, to ratovanje, te domovine, te trublje i zastave, te glupe muškarčine i vjerovao sam antropologiji: bijeg je stariji od napada, mi jesmo grabežljive ali nismo ratne životinje, i basta. Međutim, mašina u kojoj živimo kao biljčice sklone intraspecifičnoj agresiji u svoj 'pogon' uključuje i dresuru po kriteriju hrabrosti kao dominirajućem kulturnom čimbeniku, što je brojnim sredstvima zapta i nadzora na koncu od te najgore vrste kukavičluka, potpune podređenosti životu krda uspjela napraviti neviđeno junaštvo. Moj stav, elementarno izražen: Sancho Panza a ne Don Quijote. Sancho sa svojim pravom na bijeg koje ne ugrožava Quijoteovo pravo na suludo junaštvo. Idealni rat: ring u kojemu su predsjednici zemalja. Totalni rat: generali, eventualno pukovnici, ne bih dublje spuštao ratovanje, tuku se mačevima u areni. Na život i smrt. Pritom moraju izvikivati ime svoje zemlje s ljubavlju, inače odmah smrt kamenovanjem – to kamenovanje je jedina točka sudjelovanja naroda u ratu. Svatko umjesto ulaznice dobije vreću kamenja, za svaki slučaj. Možda generali nisu hrabri? Prvo bismo to trebali provjeriti. Smrt je preozbiljna stvar, prijeki sudovi i djelovanje tiska blaćenjem pobjegulja pretraumatično da bismo cijeloj toj maškaradi pristupili olako. Prvo valja provjeriti one prve. Mali ispit. Mi: publika, i to eventualno. Koga ne zanima, kao naprimjer mene, taj slobodno smije ostati kod kuće čitati knjige ili jebavati suprugu ili gledati švedske psihološke drame, odnosno raditi što mu već god padne na pamet. Zbog toga što ima pametnijeg posla, što mu se ukus razlikuje, što je rat sveden na nivo estetskih preferenca, pa te zanima ili te nije briga, neće mu nitko doći srati na vrata. Evo, serija Spartacus. Meni je to dosadno. Probao gledati, bljak. Izvadio to krucijalno sranje i ubacio u player danski film o radniku u videoteci. Ne događa se, u ratničkome i domoljubnom smislu, skoro ništa, ali tu su sve važnije koordinate i moga života: par kapi ljubavi, tone nepotrebnih znanja, nešto kurčenja i obavezna mrvica skromnosti. Bliži mi je od, jebiga, Spartaka. Što ne znači da sam za robovanje. Fenomenalna, nemoguća slika: na rat se nitko ne odazove i u tom praznom prostoru ječe rečenice tih idiota, na pustom bojnom polju ničega osim jeke njihovih praznih, lažljivih, bestidnih idiotarija izgovorenih nakon što su poklopali treću naturšniclu na putru, a nakon što su se vratili iz lova na veprove, gdje su, uz šampanjac, proveli cijelu noć, što je najčešće njihov jedini obol ratovanju.

Tako da sam se nemalo izgnjavio zbog usput izgovorene konstatacije koja se, na koncu, pokazala i točnom. Smirivši gitaristu i jedva namolivši Srđane (''ali taaako je vruuće'') da uskoče u gaće, krenusmo napokon uručiti Švabi njegove napitke. Večer u kampu ima tako snažne specijalne efekte da bi i bezosjećajniji od mene mogli pomisliti: ovo sada počinje godina obnove, sada počinje najsretniji vijek. U vrećici pića dovoljno za cijelu noć, i, kao što je došlo jedne takve večeri Seneki, dođe i tebi da usklikneš: treba se roditi ili kao kralj ili kao budala; a da se pritom ne osjećaš kao budala kriva je, kako će kasniji slijed događaja pokazati, upravo činjenica da si budala. Dobro pjeva Juvenal: 'Kad je siromah maznuo nasledstvo? Kad u edilski ušao odbor?' Nemajući o tome u tadašnjem trenutku blagoga pojma, zadovoljan pogledom na duet odličnih, vjerujte mi, veselo poskakujućih guzica ispred sebe, okružen bogatom istarskom florom – o čemu ću vam možda reći nekoliko riječi dobro poznatih svakom botaničaru – hitao sam na svoj spori način uručiti pitjulenca gorespomenutom Nijemcu. Rata ni od korova, da ostanemo na florinu području. Osim rata spolova, ljubavnoga rata, rata koji vode φαλλός i μουνί. Pjevušio sam starorimski hit prepjevan na srpski, čuvenu baladu: 'Svi bednički živimo ovde, u siromaštvu al' ambiciozno! Il' kraće: u Rimu sve ti se plaća! Pametan čovek će živeti tamo gdje ne preti požar, noću da strepi', i sve tako u tom smislu, ljetnom, razbibrižnom i nekako nerazorivom. No čak i tako vesel znao sam da rat ne smije postati općeprihvaćenim kriterijem za bilo što pod kapom nebeskom. Drugari, meni je divan Adorno kada u svojim uvodnim predavanjima u Uvodu u filosofiju (filosofska posla!) kaže da nam ona može pomoći, između ostaloga, i u tome da se ne guramo pri ulasku u tramvaj i općenito u životu da ne razvijamo opaku i nimalo pohvalnu sklonost laktarenju. A zašto filosofija a ne filozofija? Sofia – mudrost, zophos – mrak. Iako su stanja na učilištima definitvno filozofska. (Hrvatski je učinio svojom riječ ”filozof”. Zófos grčki kazuje: tmina, mračni podzemni svijet, zemlja mraka, tmuša, carstvo sjena, večer, zapad. Hrvatsko ”filozof” čuto grčki: ljubitelj tmine, prijatelj mraka, težitelj k zapadu, večernjak, tmušoljub. Branko Despot, 2005.) Svako bi pisanje trebalo biti racionalni revizorni proces protiv racionalnosti, u njemu bi trebalo reći ono što se prešućuje, ono što guramo pod tepih. A prešutjeti da su Srđane bile zapravo krokodili značilo bi bježati od teme. Samo što je to podtema i vješt joj pisac neće dati da se razmaše. Čim smo stigli do kamp kućice koju je nastavao spomenuti strani državljanin primjetili smo njegovo nezadovoljstvo. Nije mu bilo milo što je piće čekao skoro cijeli dan. Izgledao je kao Kirka, pevaljka koja je držala čuvenu krčmu u Odiseji. Malo nas je presjeklo. Jandrao je lijevo i desno, čak ga ni pogled na djeve bajne nije oraspoložio, tako da smo se nakon jednog pića spakirali i vratili pred šatore. Nad nama je zavladao specifični nagon smrti kakav znade dovesti do patoloških oblika agresivnosti. Šutnuo sam praznu čašu jogurta. Mladen je zgužvao vrećicu. Srđane su uskočile u ostatak garderobe. Surle su nam, nevesele, klonule u travu. Mi smo slonovi, one su krokodili, ovo je jebeni Egipat.

Kroz zavjesu probile su se prve sunčeve zrake. San je bio sličan noćnim morama. Bio je obliven znojem. Iz Zagreba se vratio prije nekih godinu dana. Bio je dovoljno lud da misli kako će živjeti od pisanja i novinarstva. I to odlično da će živjeti. Fakultet je napustio jer nije htio nalikovati nijednom od profesora, nisu ga zanimale takve sudbine. Nitko od njih nije napisao nijednu živu rečenicu. Sami dosadni referati puni lagodnih rečenica. Svoje argumente nije ni pokušao iznijeti bližnjima, i tako su vrijedili samo za njega. Radio je preko STUC-a, često izvan Osijeka. Neum, Pag, Požega. Kad se zmija osjeća ugroženom, ona se savija u klupko, pruža glavu i proizvodi karakteristične zvukove. E, tako se osjećao, kao da je pun ugroženih zmija koje se sad klupče u njemu. Izašao je na trijem i zajahao svoga vranca. Prije toga je telefonom nazvao atamana Miku Priliku, mužjaka tako naočita da bi mu dobro stajala i vreća za krumpire.

Nađosmo se kod rijeke.

– Odakle ti donje rublje? – upitah. Uvijek smo jahali goli.

– Majka je isplela – otpovrnu Mika Prilika i zanjiše se.

Rijeka je posebna priča. Duguljasta a vijugava, rekao bi čovjek, nigdje joj kraja, međutim – figa, već par kilometara dalje ulijeva se u još veću rijeku. Život je čudo. Međutim, sudbine dvaju konjanika nisu bile čudo. Držali su cvjećarnu sa roza cvijećem i trošili su silne novce na roza boju. Uzgajali su cvijeće, tu osjetljivu vrstu među kojom ima tako specijalno tankoćutnih primjeraka poput Rosulja i Dioneja koja prelaze pomalo tajanstvenu i vjerojatno izmišljenu granicu između flore i faune. Oči bode gotovo vidljiva spontanost nekih primjeraka cvijeća, njihova otvorenost prema gore, što bi, ali vrlo uvjetno, mogli smatrati svijetom duha. U njihovim, naravno, skromnim značenjima toga pojma. Gdje je to od Hegela, ali ipak! Kako je do rancha ostalo još dobrih 45 minuta laganoga kasa, odlučih nastaviti s podukama koje sam neštedimice davao svome atamanu. Jak ali nepismen, to bi bio najelementarniji opis njegova lika. Knjigu volio nije. Ali jahanje, o, to mu je bilo gotovo sve: Bez konja nema armije, više je puta rekao i ja se više puta složio. Konji, konji, ali u to me probudi majka:

– Pucaju.

Nikad nisam dijelio iluzije svojih sugrađana, mislim na vlast, na NK Osijek, na način na koji je obranjen Osijek, nisam dijelio njihove stavove o zaslužnim građanima koji su mi više za njet strjeljat, povjesit. Ali 1991. sam s njima dijelio strahove. Međutim, i to je trajalo zapanjujuće kratko. Psihijatrija se bavila ovim problemom. Čitavi narodi znaju za ratova biti 'smireniji' nego prije njih. Istraživanja su vršena i za Prvog i za Drugog velikog rata. I ljudi su za rata, po psihijatriji, oslobađali ogromne količine napetosti prikupljene za mirnih razdoblja. Ja sam išao do restorana 'Bijelo plavi' Vilsonovom i skužio da prvi puta unazad nekoliko godina nisam napet. Međutim, ja sam to tumačio u smislu da su se sad moje neuroze preklopile s neurozama koje su, nažalost, sada primorani imati svi. Ali to je, naravno, samo jedan aspekt. Zatim, ljudi su se veselili susretima sa znancima, puno je ljudi zbrisalo, i ono malo poznatih što su se odlučili ostati bili su jako uljepšali skoro pusti grad. Tada sam živio na Sjenjaku, brojke govorim po sjećanju: od 16 000 stanovnika ostalo je 600. Zgrada u kojoj sam stanovao (34 stana) osim mene, nije imala nijednog stanara. Bilo je nečega estetskog – naravno u zastrašujućem smislu – u pojedinim večerima: polupana stakla su zamijenjena najlonima, praznom zgradom odjekuju koraci po stubištu, ispod prozora povremeno se prolomi rafal, a na tv-u na kanalu DSF američka bejzbolska liga; slike koje nemaju veze s mozgom koji je ostao u Osijeku nego prije s kojim Romerovim filmom o zombijima.