U koju ladicu spremiti danas Enzensbergera, jednog od pisaca za koje bismo mogli reći da radikalnije pripadaju prošlim vremenima nego autori koji su od njega stariji i stotinu godina? Enzensberger je bio pisac angažiran socijalno, klasno osviješten, komunistički orijentiran, a danas su takve biljke odbačene na smetlarnik povijesti, gotovo pa su smiješne jer su smatrale da je svijet moguće mijenjati na bolje, da se smije sanjati raj na zemlji. U pogovoru intervjua s Milovanom Đilasom – koji je osim političke, publicističke, disidentske, imao i značajnu prevoditeljsku karijeru, budući je sjajno preveo Miltonov „Izgubljeni raj“ – Vladimir Dedijer, a radi se o knjizi „Vernik & jeretik“ Momčila Đogovića, ovakve ljude naziva „žrtvama astralnog komunizma“. Astralni bi komunisti bili svi koji su ostali vjerni idejama i idealima, Dedijer kao takve komuniste spominje Đilasa i Koču Popovića i ilustrira ovu konstataciju prepričavanjem svoje replike Josipu Brozu Titu na poziv da se vrati u partiju (iz koje je bio isključen), kojim povodom je rekao da iz Titove partije iz 1941. nije ni izlazio, a da u ovu sada nikada ne bi ulazio. Enzensberger se također distancirao od vlastita djelovanja tijekom omamljujućih šezdesetih, zasad posljednjeg desetljeća u kojemu je čovječanstvo „sanjalo“, no čitajući njegovu knjigu „Metež“, njegova sjećanja na posjete SSSR-u i Kubi, čovjek si mora postaviti barem jedno pitanje: kako je moguće da neprijeporno inteligentan čovjek, a Enzensberger je vrsta pisca kod kojeg inteligencija bode u oči, ide raditi na polja ne bi li Kubi Fidela Castra povećao pšenične prinose? Tajna vjere, valjda, njena fascinantna i zasljepljujuća moć? Istovremeno, što ne treba smetnuti s uma, imamo u rukama knjigu pisca kojeg su uspoređivali s Karlom Krausom, jednim od najumnijih pisaca ikada, a ove usporedbe, što će se pokazati i tijekom čitanja ovog Enzensbergerovog svojevrsnog ispita savjesti, uopće nisu pretjerane, ili barem nisu jako pretjerane. U Rusiju se tijekom Dvadesetog stoljeća hitalo i nije kratka lista pisaca koji su ondje pošli na hodočašće, na koncu, nije mala stvar bila u pitanju, radilo se o pokušaju ljudske uspostave boljeg svijeta, pa je dovoljno zaviriti u putopise Andrea Gidea, Waltera Benjamina, ili se sjetiti Bernarda Shawa (koji je do smrti držao portret Staljina u sobi), Jeana Paula Sartrea i Simone de Beauvoir, Georgesa Duhamela, pa sve do današnjih naših domaćih spisateljica (manje) i spisatelja (više) koji radosno izvješćuju o svojim odlascima na Kubu, a ako već i ne odu na Kubu, onda rado paradiraju u modnim momentima koji asociraju na ovu zemlju, uključivo s majicama na kojima je Che Guevara. Zanimljivo je da Krleža u svom „Izletu u Rusiju“ ne piše o povratku, kao da je time htio dati do znanja da je on ondje „doma“, no ispod tipičnog propagandnog laka izviruju i komadićci zbilja viđenoga, Krleža je bio predobar pisac a da se to ne bi dogodilo, jednako kao što, s druge strane, unatoč želji da ne napiše tipičnu „patetičnu kulturnohistorijsku reminescenciju“, upada u istu klopku kao medvjed, jedino što je ovdje medvjed sam sebi namjestio stupicu. Za razliku od svih spomenutih autora, Enzensberger piše o otrežnjenju, Krleža, primjerice, putuje u Rusiju i piše knjigu ne bi li opovrgao glasine o stanju u toj njemu emocionalno i identitetski važnoj zemlji, čak najvažnijoj u pojedinim aspektima njegova djelovanja. I čak bi se moglo dodati: da, djelovanja više nego pisanja, jer je pisanje alkemijska i raščinujuća rabota ujedno, pa se, pišući, događa i nešto što nikako ne biste htjeli zapisati. Pa je Krleža, prepustivši se svom pjesničkom daru, ispisao jednu od značajnih knjiga svoga golemog opusa. A Enzensberger, mnogo ironičniji spram sebe i ideala koji su ga „ložili“ u mladosti i srednjim godinama, odlazi u prošlost ne bi li s nje skinuo pozlatu, ne bi li istu analizirao i ne bi li čitatelju podastro rezultate svoje emocionalno-intelektualne analize. Od kojih je spojeva, koja je to kemija odigrala takvu preponderantnu ulogu u njegovom životu, to je ono čemu se on posvećuje u „Metežu“, koji je sastavljen od kombiniranja dnevničkih zapisa, naknadnih sjećanja i autointervjua. Enzensberger je poznat kao ljubitelj montaže, pa ovo neće iznenaditi njegove stare čitatelje, dočim će novi imati osjećaj da im je u rukama dobro „režirana“ knjiga. U jednoj od svojih najvažnijih knjiga, „Propasti Titanika“ (1978.) demonstrirao je svoju igru sa žanrovima a ujedno i pokazao kako se razišao sa svojim „šezdesetosmaškim“ suborcima, prestavši vjerovati u ideju kontinuiranog povijesnog napretka po kojemu će, po sili same stvari, „Amerike i Engleske biti zemlje proleterske“. Mijenjajući kutove gledanja, u, kako ju je sam podslovio, „komediji“, aludirajući na iluzionizam vjere u spasonosnost tehnološkog progresa, a ujedno se poigravajući sa simbolom broda kao metafore za civilizaciju uopće, sažima sve estetske i političke dimezije propasti kao takve. Titanik je kod njega simbol utopije koja se neće moći realizirati, sna koji će imati konac u košmarnoj javi, a ona nas čeka na kraju tunela. Jedan od glavnih motiva „Propasti Titanika“ pojavljuje se i u „Montaži“, a radi se o famoznom sljepilu kao preduvjetu naivnog utopizma, čak možda svakog mogućeg -izma. Enzensbergerov najvažniji predšasnik bio bi Bertold Brecht. Rođen je 1929. u Kaufbeurenu, u Bavarskoj, studirao je germanistiku i filozofiju, a zarana se javlja kao pjesnik, hvaljen i nagrađivan. Evo nekih naslova: „Obrana vukova“ (1957.), „Jezik po domaću“ (1960.) i „Pismo za slijepe“ (1964.). Domaću pozornost u prastarom smislu te riječi (znači u vrijeme SFRJ), kao i značajnu naklonost ostvario je zbirkom „Mauzolej“ (1975.), prijevod je išao 1983. („Mauzolej“, Narodna knjiga, Beograd, prijevod: Zlatko Krasni). Ono što je zaokružio „Titanikom“ ovdje je dobilo zornu i bučnu uvertiru: Enzensberger je velike, mitološke figure prošlosti podvrgao ne više ideologiji, ne nimalo pravovjerju, nego zdravoj ljudskoj inteligenciji. Već podnaslov razara: „Trideset sedam balada iz istorije napretka“. Ironičan, čak ciničan, Enzensberger gasi stare idole kao čikove u vlažnoj pepeljari. Pišući o Che Guevari lakonski kaže: „Ekonomija, međutim, nije slušala njegove govore.“ „Nakloni u Moskvi, novi krediti.“ „Narod je stajao u redu, bio je nepouzdan, pravio zajedljive viceve o gladi.“ „Prijatelj čovjeka, vapio je za mržnjom koja će čovjeka pretvoriti u moćnu, efektnu mašinu za ubijanje.“ Ova „bogohulna vivisekcija“ (izraz prevoditelja „Mauzoleja“) izvrgava sumnjama svaku nadu u poboljšanje po receptu i uz – ma koliko ovo zvučalo zastrašujuće kao savjeti doktora Oza – izuzimanje samih sebe iz magične operacije. „Metež“ je još direktnije izvješće iz vlastitog srca tame: knjiga je posvećena „nestalima“, a njih je bogme pogolem broj, smiješe nam se i mašu iz ovih utopija, kao njihova nestvarna bilanca. „Metež“ je sastavljen iz pet dijelova, idu ovako: 1963. Zabilješke o prvom susretu s Rusijom, 1966. Naškrabane dnevničke crtice o putovanju kroz Sovjetski Savez i njegovim posljedicama, 2015. Premise, 1967-1970. Sjećanja na metež, 1970. i d. Potom, Enzensberger se nađe, na svoje čuđenje, na popisu pjesnika i pisaca koji imaju gostovati u Lenjingradu. Piše da je za ljude iz zapadne Njemačke nešto poput Lenjingrada bilo ne na bliskom, nego na dalekom Istoku – to je gotovo pa simbol njemačkog neprijatelja, jer ga je, u vrijeme poziva ima tome dvadesetak godina, njemačka vojska opsjedala i izgladnjivala. Između Rusije i Njemačke nalazi se „Zona“, a o njoj naš pisac nema iluzije, cijepljen je, kaže, štivima: „Izvori totalitarizma“ Hanne Arendt, Orwellova „Kataloniji u čast“ i „Zasužnjeni um“ Czeslawa Milosza. Nije se doživljavao kao značajnoga, mislio je da im je trebao zapadni Nijemac i da je netko malne greškom odabrao njega. Bio iskren ili ne, svakako niže imena koja je smatrao značajnijima, pozvanijima. Kada stigne u SSSR dobiva pratitelja, mudro zaključuje da je njegova uloga dvojaka: on štiti njega i državu. Prezir prema režimu tada se već uvukao u kosti građanima, čak i ovakvim, specijalne fele: ne kriju svoje stavove i toliko su otvoreni da Enzensberger misli kako se radi o provokatorima. Pojavljuju se i defiliraju povijesne veličine, Konstantin Fedin, Ilja Erenburg. Erenburga valja citirati: „Naši pisci ne pišu loše romane zbog toga što se zauzimaju za socijalizam, nego zbog toga što ih dragi Bog nije blagoslovio talentom. Diljem Sovjetskog Saveza nema na vidiku novog Tolstoja, Dostojevskog, Čehova. Netalentiranih autora imamo napretek.“ Ciničan je Ilja, jer je u to vrijeme bilo neobjavljivanih pisaca, no to se iz njegove vile nije dalo vidjeti. Među uzvanicima je i tada megapopularni Sartre, koji je skupa s našim izvjestiteljem, išao u Soči, na noge Nikiti Hruščovu, tadašnjem prvom čovjeku SSSR-a. Zapisuje: „Razoružavajuće je već to kako čovjeku poput Sartrea objašnjava socijalizam.“ Objašnjenja su krajnje banalna. Sartre ih sluša ukočena, bezbojna lica. Hruščov se čudi što Amerikanci daju glas bajoslovnome bogatašu poput Kennedyja. I onda se događa ključni moment sastanka: Hruščov za takvo stanje optužuje pisce, kaže im, vi im u tome pomažete. Ovo precjenjivanje značaja pisaca i pisanja iznenađuje Enzensbergera, u njegovoj zemlji jasno se zna da je književnost beznačajna. Analiza Hruščova opravdava ocjene Enzensbergera kao inteligentna: ovaj nikada, kaže pisac, ne bi došao na vlast plebiscitom ili izborima, preneugledan je, što ga je vjerojatno spasilo, to je čovjek koji kani preživjeti, a što je važno, „demantira kult ličnosti svojom osobom“, „za njegovim stolom čovjek možda zijeva, ali se ne osjeća ugroženo“. U kasnija putovanja po Rusiji uključena je i ljubav, Enzensberger se zaljubljuje, razvodi od prve žene i stupa u brak s Ruskinjom, a širi i svoja znanja o prvoj zemlji socijalizma, često kritiku dajući neizravnom metodom, kao kada razgovarajući s Raimondom Kuneneom, zapiše jednu njegovu izjavu: „Nakon pobjede neprijatelj više zaslužuje poštovanje nego mržnju.“ Za režim ima riječi distance i analize, uviđa da se vladanje ovakvom silom odvija prije svega propagandom, da se medijima ne smije vjerovati, odnosno da se njima može služiti samo s krajnjom sumnjom, oprezno. Status žena neusporedivo je bolji u SSSR-u nego na Zapadu, piše kako se ljudi s vremena na vrijeme vjenčavaju, pa onda razvode, pobačaj je normalna stvar, a izvanbračno dijete ne znači stigmu. Moćan narod živi u duhu poslovice (omiljene u Sibiru): „Sto grama nije nikakva votka, sto rubalja nikakav novac, sto kilometara nikakva udaljenost, sto godina nikakva starost.“ Društvo je to kojim vladaju birokratske nagazne mine i na njih se mora računati. Golemi se aparat kao reptil kreće iznad stanovništva i bezobzirno staje na svačiju glavu – svi su zamjenjivi, stalno se računa na gigantske resurse. Država je beskrajna. Facinantan je opis pisca kojemu je Enzensberger zapamtio samo ime, Slavo. Njegove rečenice su istovremeno moguće samo ako živite u sibirskoj zabiti, no bez takvih mišljenja nije realno očekivati da budeš ozbiljan, koliko god bile megalomanske: treba pisati jednako dobro kao klasici, tvrdi ovaj stanovnik Sibira. Prezire Jevtušenka, čemu Enzensberger dodaje da i on polako gubi živce „s tim pjesnikom“. Kasnije se pojavljuje još nevjernika u Jevtušenka, ne vjeruje mu se ni riječ. Životni uvjeti mogu se opisati nama ovdašnjima s: nema životnih uvjeta. Nema, npr., tampona: plansko gospodarstvo nije upoznato s menstruacijom. Niska svijest nije obnovljiva ideološki, da bi se čovjeka izmijenilo potrebno je da je u stanju apstraktno misliti, onako kako se misli u matematici od infinitezimalnog računa. Budući da ljudi nemaju takvu sposobnost apstrakcije, zaostalost je prirodna posljedica. Sve što činimo, dakle, činimo bez uvida, jer u ovakvim masovnim eksperimentima pokrećemo snage za koje ne znamo kako će se ponašati. Znanje i moralna maštovitost možda, ali možda, i to u najboljem slučaju, pokazuju komplementarnost. Što sve utopije čini riskantnima, ali svijet bez utopija, svijet bez snova vjerojatno je još riskantnije mjesto. Enzensberger je u labirintu, on traži izlaz i nalazi vrata ovdje, vrata ondje, no pokazuje se da se iza njih labirint nastavlja. Konferencije, Kube, nema njegovom istraživanju lakog kraja. U pjesmi piše: „Zrakoplov slijeće sa stotinu lažaca u sebi.“ (...) „Pod reflektorom lašci zbore/na pedeset jezika: Protivimo se ratu.“ Enzensberger, iako star, ne gubi na pameti i zajedljivosti. Izruguje se ljudima kojima su potrebne kratice ispred ili iza imena, oni silni dr. i mr., nakon kojih njihovo ime počne nešto značiti. Pišući o svojim putovanjima kroz utopiju i kroz zemlje koje su ih pokušale utjeloviti, kao da ga je moguće svesti na jednu rečenicu iz autointervjua, iz središnjeg dijela knjige, gdje kaže: „To je zbrka.“ Ali njegov „Metež“ nije zbrka, nego zanimljiv izvještaj s imaginarnih i stvarnih terena. Pisac je to koji je svjestan, pa onda isto i zapisuje, da svako poboljšanje na svoju ruku sa sobom nosi nepredvidive rizike. Ova knjiga je dokument o jednom takvom hazardu.