Jedna od kratkopričačkih kraljica, uz Alice Munro, Lydia Davis uspijevala je na malo prostora, na tek nekoliko stranica, dati cijele univerzume, pa je onda zanimljivo vidjeti je kakva je u romanu, jer je „Kraj priče“ baš to, tobožnja vrhunska prozna forma, kakvu dok ne napišeš, mužjaštvo (bez obzira na rod) ne doživljava te kao pravog pisca. Ovu predrasudu možda nije potrebno razgrađivati, možda su njene netočnosti odmah vidljive svima, no nije za zgorega podsjetiti na A. B. Šimića, koji doduše piše o kritici, ali vidjet ćete da njegove riječi imaju veze s našom temom. Nitko se, piše Šimić, ne pita je li kritika (kao tekst) dobra ili rđava, nego se pita je li povoljna ili nepovoljna. Citat: „Vrlo je rijetko da se govori o dobroj ili rđavoj kritici u onom smislu u kojem se veli za umjetničko djelo da je dobro ili rđavo.“ Kraj citata. Tekst je „O kritici“ i nalazi se u Sabrana djela, Proza 2, August Cesarec, Zagreb, 1988. Kritika je dakle samo sud, ostali elementi pisanja iz nje su izlučeni. Zar da samo suđenje bude sva kritika, pita se Šimić. On opisuje i doživljaj kritike kao drugo pa i trećerazredne stvarčice, navodi primjer Rafael, bi li netko htio imati sve što je napisano o Rafaelu ili samo jednu njegovu sliku, pa kaže: sliku, naravno. Ali, dodaje, a ovo se stalno zaboravlja: nije svaki slikar Rafael, pa kritika može biti vrednija od kakve cijele izložbe. Igor Mandić je u „Predsmrtnom dnevniku“ opisao svoje iskustvo, došao je do njega čitanjem leksikona o piscima. Pisci su isključivo „beletristi“ (pjesnici, novelisti, romanopisci, dramatičari), pa je u leksikone ulijetao svatko tko je napisao šačicu nevrijednih stihova, dočim kritika, ma kako pisana bila, nije bila ulaznica u te leksikone. Mandić duhovito poentira da smo, kao narod, veliki protivnici razuma, no nije ni sva kritika, nije većina kritike, nikako i nigdje ekskluzivno povezana s razumom, nego je to – u sretnim slučajevima – tek minimalno. Gdje je nesvjestica na velikoj cijeni, nije ni za očekivati paradiranje onom Diogenovom lampom. Najveći dio kritike izražava se stručnim jezikom distance (Pierre Bourdieu) i tehnički govoreći, radi na udaljavanju književnosti od publike. Kritika je, za razliku od književnosti, koja je imala svoje periode „čišćenja“, postojano usavršavala apstraktni jezik, kao da je ideal cijele ove grane književnosti bio medicinski jezik iz priručnika o kućnom zdravlju. U književnosti je stvar još podnošljiva, problem je eskalirao u likovnosti, gdje je situacija posve izmakla kontroli pa je kritičar važniji od umjetnika. No ono što je bitno u oba slučaja, Šimićevom i Mandićevom, što ih čini bliskima, stav je da su predrasude nešto što bi prvo trebalo maknuti, da bi se stvar makar minimalno vidjelo. Koju stvar? Pa napisanu, onu rečenicu kojom se služi pisanju predana osoba. Ono što pisca razlikuje od pukog formalista je rečenica, i on je ima ili je nema, ma u koju formu pakirao to što pokušava reći (jer uvijek se radi o pokušajima, zar ne?). Naslušali smo se fraza kako forma pronalazi svoj sadržaj i slično. Mislim da je slično tome i postavljanje zahtjeva pred spisatelje, ova šarada s romanom – tko nije u stanju napisati roman da je nekako dječji pisac. Piše on za odrasle, ali sam nije dokraja odrastao, jer gdje je roman. Kada je objavio treću zbirku pripovijedaka Ivo Andrić dobio je upozorenje, kritiku, zahtjev koji je glasio otprilike ovako: sve je to dobro, sve je to lijepo, ali NAMA TREBA ROMAN. Andrić, pametan, brz, čitao je, na koncu, francuske moraliste, a oni su shvaćali o čemu se ovdje radi, kretali su se među ljudima, odgovara: pa napišite ga, ako nam toliko treba. Tako da je, eto, Lydia Davis, jedna od najsposobnijih spisateljica kratke priče uopće, u zadnjih 150 godina, napisala roman. Ovo nije mala stvar, očito, kada jedan Čehov nije napisao roman, ili jedan od bogova zadnjih tridesetak godina, barem u nas i Talijana, Carver, koji je također ostao na terenu kratke priče. Lydia Davis znala je odabrati temu: kraj ljubavne veze profesorice sa studentom – razlika u godinama: dvanaest. No ljubavnikova majka je samo pet godina starija od profesorice, kroz koju je ispričan kraj ove priče. No ne samo kraj: ispričana je cijela priča. Da je Davis pisala kratke, pa i najkraće priče na planeti, možda se osjeti oko stote stranice romana, prosječni pisac nepovoljnih kritika mogao bi pomisliti, o, evo je, odjednom kreće s ponavljanjima, no isti ovakav postupak kod Thomasa Bernharda izazivao bi kod istog tog kritika glazbene asocijacije, pa se na polovini romana možda dobro sjetiti austrijskog mrguda, bez obzira na uzrečicu „quod licet lovi, non licet bovi“, jer je Davis zaista vješta spisateljica, a poslovicu bi se aktivno upotrijebilo u slučaju da nam je namjera ostati u antitetici povoljno/nepovoljne kritike, koja nas uopće ne zanima, ni sada ni inače, pa je onda latinska uzrečica ovdje u funkciji parole na, posežem za stranim terminom, „tarabi“ (plotu, ogradi), ne ide ona nikamo, to jest, ni na što se ne aludira, ilustrira se nešto prethodno objašnjeno. Naratorica je sveučilišna profesorica, čiji je riskantni i dramatični život prikazan s obiljem detalja – no imate osjećaj da je vrlo mala razlika između ovakvog života i recimo, čekanja u pristaništu da se mornari i mornarke vrate s dalekog puta: svi prikazani likovi kao da nešto čekaju. Pisac kojeg Davis spominje više od jednog puta je William Faulkner. Od prve lige u knjizi je još Yeats, Henry James, kojeg naratorica jetko prokomentira: možda sam u tom trenutku bila izbirljiva. Muškarac nije njezin student, a vezu opisuje različitim motivima, i njegovom željom da bude stariji, i njenom da bude mlađa, kao prvim motivacijskim slojem, no ima zanimljivijih, na primjer, da oboje budu mlađi, da on ostane vječno mlad, možete vrtjeti sve kombinacije, Davis ih je stavila u optjecaj. No najzanimljivija stvar je što je Davis roman – kao totalnu izmišljotinu istinitiju od stvarnosti – napisala kao doslovni „work in progress“, pa putem bira imena, sve do imena pod kojim će ona nastupiti u romanu. Dakle, roman je to o pisanju romana, metatekstualnost, međutim, ni u jednom trenu ne zaguši prometovanje ljubavnih uzdaha, koji se ore od prve stranice pa sve do kraja. Ljubavna fatamorgana opisana je u punom koloru, sa svim peripetijama nemogućnosti izlaska iz veze – u glavi. Davis minuciozno i opetovano (bernhardovski) opisuje potrage za ljubavnikovim automobilom, sve elemente post-ljubavne špijunaže za koje možemo reći da su bili opako doslovniji nego današnji, kada su bivšim ljubavnicima na raspolaganju društvene mreže, gdje mogu ispucati prve valove sulude žudnje. Naratorica istovremeno nije baš sigurna kako su se stvari, ove prevažne zgode njezina života, baš točno odvijale, ona čak traga za uzrocima ovog rasutog pamćenja (piće, najčešće), pa pokušava sama rekonstruirati, zaključiti, kako je točno moralo biti. Davis je ovdje na točno suprotnoj točci motrišta nego u legendarnim pričama. Dovoljno se sjetiti one u kojoj piše: „Želim da dijete zaspi i da mi se muž ne vrati s posla.“ Moguće da se, jer u romanu „Kraj priče“ poseže za većom proizvodnjom buke, toliko puta sjetila sušte suprotnosti vlastitom stilu, Williama Faulknera, čije su proze uspoređene s prolaskom superbrzog vlaka kroz stanicu. No nekih dodirnih točaka, i to ne malo, naravno ima: a to je prije svega njena sposobnost da se, opisujući vrlo stvarne događaje, poput odlaska u kupovinu, i ona i čitatelj odjednom nađu u oniričkom okruženju, kada nije baš jasno je li pred nama izložen san, ili je spisateljica zaspala dok je opisivala realnu zgodu, ili se radi o nečemu trećem. Fascinantno je što se jedan od tobože „najstvarnijih“ događaja u ovoj dolini Maye, a to je susret sa srodnom dušom, na koncu razlije kao ulje na platnu Jacksona Pollocka. Je li ovaj efekt izazvala odabirom metode pisanja kao pisanja romana koji u temelju ima stvarni događaj, pa se onda ove „razine“ prepliću, ili se radi o „višem“ realizmu za kakav je sposobna samo književnost – jer s ovakvom listom dokaza slabo bismo se proveli na sudu – i to književnost koja nema ni najmanje namjere ispisivati mitske ljubavne stranice, nego su više izvješće o spisateljskim potencijama i neobičnom odnosu proze i jave, gdje proza ne pokriva javin tipični antipod san, jer je sama rodno mjesto kako jave tako i njena rođenog brata sna. Hypnos je glavni bog romana „Kraj priče“, s onim svojim krilima na glavi, s paradoksom da se baš tamo gdje bi trebalo biti zapovijeđeno hodanje po zemlji nalazi sredstvo za putovanje iznad poznatih svjetova. Iznad, a ne u druge svjetove – što se zaboravlja primijetiti – jer baš to bi trebala biti famozna ljubav, ta fatamorgana koja nam prikazuje oazu u pustinji realnog – da se sjetimo poststrukturalista i njihovih akrobacija. Iako je za nju moguće reći, što je potpisnik ovih redaka već i učinio, da se radi o spisateljici koja zvuči kao „klasik na dopustu“, znači Flaubert koji u tanku bilježnicu bilježi moćne, boldirane primjedbe o okolini i okolišu, Davis u romanu donekle iznenađuje: radi se o – tople li vode – dužoj formi, pa je lakše uočiti glazbenost Davisine forme – da i ona, unatoč šturosti izraza, zapravo „sklada“ knjige, da je to građa koja ima odmjerenu, mudru formu. Ona vas ne bombardira gnomama kao spomenuti Ivo Andrić, no i njoj se omakne pokoja, recimo o vjerniku kao čovjeku koji je stalno ponavljao samo jednu misao, ali je kod obje ove spisateljske veličine uočljiva predana služba preciznosti i potpuno odustajanje od zauzimanja uloge književnog razmetljivca, one figure koju je u „Europskoj truleži“ opisao majstor Mirko Kovač, pisca koji sebi pripisuje revolucionarne osobine kao ukras svoje prakse, pisca koji je previše odan, a premalo uvjeren, koji ima ideološki štit oko sebe kao garant književnog prolaska kroz iglene uši povoljne-nepovoljne kritike, koju će izreći klapa ili drugari, a svi zaboravljaju ili se ne žele sjetiti da se piše za budućnost, za potpune neznance, kada će vaše knjige biti same pa će ili moći hodati same s čitateljem, ili im nikakve proteze neće pomoći. Lydia Davis pisala je za dugo vrijeme koje je pred nama i njima, onima koji dolaze.