Ide Krleža iz Kumanova vlakom, 1937. je godina i u kupej (tako ga on piše) mu ulazi mladi kapetan, vojnik, prije toga oprašta se s djevojkama na kolodvoru. Pada snijeg i čim se smjestio on iz šinjela vadi „Balade Petrice Kerempuha“ i počinje ih čitati i glasno se smijati. „Mora da je vesela knjiga koju čitate“, kaže mu Krleža. „O neobično! Baš je sjajna“, uzvraća kapetan. „A šta je to što čitate?“, pita autor knjige. „To su balade Krležine“, uzvraća ovaj. „A jeste li vi Hrvat“, na to će autor. „Podignuo je glavu i pogledao me sumnjičavo. Iza duge stanke promatrajući me s iznenađenjem, a zašto me to pitate? Odgovorio sam mu evazivno: pa ništa. Samo tako.“ Krleža ovdje kao da ima viziju da njegovo golemo djelo nikada neće progovoriti nikome izvan njegova domicilna jezika. Usporedimo li ga s konkurentskim spisateljima generacije, npr. Robertom Musilom, također jednim kitom koji se nasukao na obale svoje domaće književnosti, za kojega i dandanašnji naš Google piše da je „esejist“, a radi se o jednom od najznačajnijih romanopisaca, Krleža izgleda svakako samo ne sitno. Kako su ove kulture uspjele ovakve veličine sabiti u konzerve ostati će otajstvenom tajnom, nečim što nikada neće biti moguće objasniti bez upotrebe radikalnog misticizma. Zadnjih godina imali smo nekoliko Krležinih pojavljivanja na sceni. Sandorf je objavio prijevod na engleski „Izleta u Rusiju“ i dio već objavljenih dnevnika u knjižici „Zagreb 1942.“, časopis Matice Hrvatske „Kolo“ objavio je – pod uredničkom paskom urednika i ovog izdanja, „Hiljadudevetstošezdesete“ Vlahe Bogišića, njegove marginalije uz enciklopediju, radi se o dosad neviđenim tekstovima nastalima uz nastajanje Enciklopedije Jugoslavije, a ovdje u novom izdanju prevladavaju već viđeni tekstovi, objavljeni u zadnjim izdanjima Krležinih dnevnika objavljenih u sarajevskom Oslobođenju, kada je izdanjem dirigirao jedan od posljednjih Krležinih intimusa Enes Čengić. Sva ova izdanja bila su događaj, ali od one vrste na kakvu smo već svikli kada je hrvatska kultura u pitanju: praćenje je bilo obrnuto proporcionalno značaju, premda je ova vučina čije se dijelove kože izlagalo odavno mrtva, no sigurno je valjda sigurno. Svatko tko je otvorio bilo koju od ovih knjiga mogao se dobrano iznenaditi da je moćni jezik kojim piše ovaj naš legendarni pisac isti ovaj koji mi danas nazivamo hrvatskim. Ne mislim pri tome na leksik koji je kod Krleže ipak jezično nekastriran politiziranim jezikoslovljem, to ovdje skoro da nije bitno (iako odmah na početku imamo jednu „hiljadu“ a ne tisuću), nego na slojevitost svijesti, na polifonost pogleda, širinu perspektive i brojnost točaka motrišta samo jednog jedinog pisca. Usporedite li ga s bilo mu kojim suvremenikom, Krleža će vam doći kao autor s percepcijom oka muhe, kao da ima facetirano oko koje se sastoji od nekoliko tisuća okašaca, pa vam sve što danas čitate, a napisano je na istoimenom jeziku, zvuči kao na brzinu napisana reportaža s tržnice. Knjiga „Hiljadudevetstošezdesete“ podijeljena je u tri dijela, dnevnik, građu i kontekst, pogovor je napisao priređivač i urednik Vlaho Bogišić, on ondje opisuje probleme s kojima će se sresti svatko tko se prihvati objavljivanja Krleže, njegove intervencije u tekstove su legendarne, majstor nikada nije bio zadovoljan. Slika vremena koju Krleža hvata nama današnjima mogla bi biti daleka, kao i neki od autora s čijim idejama Krleža diskutira, npr. Herbert Marcuze i njegova sintagma „revolucionarne inteligencije“, što je pojam koji se i danas provlači kroz angažiranu tiskovinu, a Krleža, vjerojatno s pravom pita „što je to, što to znači“. Danas je termin „revolucionarna“ zamijenjen valjda osvježenijim, provjetrenijim pojmom „kritička“, pa se onda kaže: kritička inteligencija, njih pratite i čitajte, no stvar je ostala manje-više ista. Još dodaje: što je to revolucionarna inteligencija, to nam profesor nije rekao. Birokratizacija socijalizma, koju Krleža komentira, jednako se dogodila i kritičkoj filozofiji, ugodno razmještenoj po fakultetskim foteljicama. Ovakve recepture Krleža ismijava, naziva šaljivima, ali se ne ruga fanatizmu kojim se izlažu, on je uvijek opasan. Revolucionare poput Marcuzea smatra neoplatonistima, misli da nemaju veze s ovim „sada i ovdje“, s pragmom trenutka. Krleža je odvajkada mislio da filozofija bez povijesnog konteksta ne vrijedi ni pišljiva boba, dovoljno je pročitati njegov tekst „Varijacije na temu o subjektu“, pa je na ovu katedarsku svračju dreku od najranijih početaka gledao kao na piljevinu. Problem se do danas nije razvodnio te je ovakva vrsta kritičke filozofije još uvijek prisutna u svirci našeg malog, šlampavog orkestra, kao violina koja pišti iznad svih ionako već neugođenih instrumenata, ali, eto, tepa si da pišti kritički, međutim, efekt koji izaziva, to mrgođenje na licima ostalih sudionika u ionako već nenaštimanoj svirci, posljedica je kakofonije a ne straha od prevrata koji samo što nije nastupio. Krleža sjedi na Gvozdu i gleda događaje iz šezdeset i osme, i rezigniran je, vjerojatno i točan, kada kaže da će svi ovi sada uznemireni omladinci čiji glasovi traže korjenite promjene, a prije svega ima na umu događaje iz Pariza, biti sretni budu li mogli na društvenim položajima zamijeniti svoje majke i očeve. Pedeset posto, piše Krleža, ne želi roktati u svinjcu današnje društvene svinjarije, a onih preostalih pedeset posto za ovu larmu već sad nije briga, najvažnije im je oponašati svoje majke, djedove i pradjedove. Od ovih pedeset posto revoltiranih, prognozira Krleža, „veliki percent“ bit će „i te kako sretan bude li angažiran kao glumac u društvenoj komediji protiv koje se danas buni, a glumit će kao što im glume i roditelji: oficire, poštare, bankovne činovnike, profesore, majstore i tehničare…“ Za američku omladinu ima drugačije riječi: oni odbijaju ići u rat i zbog toga mogu snositi posljedice. U Americi se riskira zatvor, u Parizu, u najgorem slučaju gubitak semestra. Krleža važe, s pravom, ovakve momente. Isto je i s ratom: što riskira onaj koji zove u njega, on osobno. Po tome treba vagati i njegove razloge. Kod njega se, ipak, ne radi o cinizmu, upravo suprotno, sve mjeri s točke elementarne časti, a to je upravo ono što mu njegovi kritičari spočitavaju još od Lasića, što je moguće napraviti jedino s točke izvjesne intelektualne tuposti. Jer svakim retkom objavljenim ovdje u ovoj vrijednoj knjizi Krleža se izdiže iznad svega što se danas piše, a pogotovo u ime čega se piše, jer ovakvo trijebljenje fantazmagorija i halucinacija teško je pronaći, kako to obično kažemo, i u svjetskoj literaturi, vjerojatno stoga što je Krleža najviše što smo u tom svjetskom smislu dosad dali. Jergović je jedini napisao rečenicu, po mom sudu posve točnu, da je Krleža raketa kojom se dohvaća svemir, a velika većina, valjda iz straha da ne ispadnu glupi, pa onda, a dovoljno je pogledati dosadašnje kritičare Krleže, ispadnu tupi, prema majstoru zauzima tzv. kritički stav, jednako misteriozan i neobjašnjiv kao i ona kritička literatura na koju se pozivaju junoše već najmanje sto godina, a da pri tome nikad nitko od te gospode oštricu pera nije okrenuo prema sebi. Kad se god spomenu dnevnici kao književna vrsta vuku se paralele i s najvećim piscima. Genijalne dnevnike pisao je Gombrowicz, kao i Marai, svaki od njih drugačije je poimao upotrebu dnevničkog pisanja. Krleža stoji s njima ravnopravno, premda se već kod pojavljivanja Gombrowiczevih dnevnika po zagrebačkim kuloarima šušketalo, u krugu Josipa Horvata, da bi Fritz trebao vidjeti kod Poljaka kako se piše dnevnik. A zapravo ne bi trebao, koliko god potpisnik ovih redaka obožavao Gombru, Krležini dani, a pogotovo noći, drugačiji su od Gombrowiczevih, druga je to disciplina. Pažljiviji čitači izvješća Ministarstva kulture već znaju da će se Gombrowiczev „Dnevnik“ napokon pojaviti i na hrvatskom jeziku, a izdavanje se očekuje 2024. godine. No, eto, Krleža, osim u ovim skraćenim izdanjima, nema još uvijek tu prigodu, tu čast da kao kritičko izdanje bude tiskan i na svom rođenom jeziku. Enesu Čengiću je pričao o Goetheu i kako je ovaj pisao na jeziku koji isprva nitko nije razumio, a da danas Nijemci govore tako kako je Goethe pisao, i da je on u tom smislu promašio, jer nitko nije pošao za njim i njegovom orguljaškom upotrebom jezika. On je općenito ostao sam, stoga valjda ni ne čudi pustoš oko njegova imena, on doduše jest nešto čime bismo se mogli legitimirati pred obrazovanim stanovnikom bilo koje zemlje svijeta, no za njega nema dovoljno jake agenture, sve se svelo na ovakve vrlo hvalevrijedne individualne istupe poput ovoga oko Sandorfa i Bodonija. Krleža, nevjerojatno duhovit, znao je i to, kao što u ovoj knjizi o kojoj zborimo izmišlja i onu mandićevsku „moju malenkost“ i kao što daje briljantnu panoramu 21. stoljeća: „Desalinizacijom morska voda pretvorit će se u slatkovodno piće i, prema tome, pitanje zagađivanja kontinentalnih voda ne dolazi više u obzir. Plodnost tla bit će edenska: na sve strane klijat će banane i dinje, a plug i brana ostat će u muzeju kao svjedočanstvo na davna trogloditska vremena kada je čovjek još obrađivao zemlju, rujući po njoj kao nerast kljovama, i kad je bio vezan o brazdu kao kmet u feudomu, kao rodoljub u građanskoj eri, kad je svoju oranicu obožavao kao domovinu i za ovu bijednu i zaostalu agrarnu produkciju ubijao i dao se ubijati lijevo i desno u masama. Čovjek će, dakle, prestati da obrađuje zemlju, hranit će se sintetičkim bjelančevinama i ugljikohidratima, i kao što danas može da se napije vode badava gdje i kako hoće, tako će se i hraniti: imat će hljeba i ruha, stan i toplinu, slobodu kretanja i putovanja a discretion.“ Piše dalje da ćemo imati svega što nam srce želi, po individualnom izboru i ukusu, a da će meteorologija i regulacija nataliteta osigurat čovjeku „punu slobodu u oblastima atmosferskih i ljubavnih pustolovina i problema.“ Ima toga još: „Trajanje ljudskog života produžit će se u beskonačnost. Stogodišnjaci igrat će tenis, a narodi ljubavnika, jahača, ratnika i mesoždera bit će promatrani sa sarkastičnim prezirom kao trogloditske preživjelosti iz jednog XX. stoljeća.“ I tako se Krleža zafrkava s našim očekivanjima dajući nam budućnost kao karikaturu svega što bi on okarakterizirao kao ljudsko. I to u oba, i u njegovom i u kritičkom smislu tog pojma. Nova izdanja starih stvari, iako ovdje ima i nešto neviđene građe, imaju tu osobinu da nam omoguće vidjeti već viđeno kao prvi puta. Krleža po treći puta među Hrvatima, bit će zanimljivo pratiti događaje. Kod prvih pojavljivanja dnevnika po časopisima bio je iza kulisa ogovaran kao svinja jer je loše pisao o ljudima koji su mu dolazili u kuću, pod krov. Sada bi razlog mogao biti temeljniji: mi više nismo u stanju misliti ovom brzinom, slojevitošću, stvari i pojave obasjavati ovolikom količinom svjetlosti, pa bi se prigovor mogao svesti na: pretjerivao je stari, stoga ga nitko na Zapadu nije ni primijetio. Oba argumenta su pogrešna.