Prevedeno je desetak Bernhardovih knjiga. Što je čudno, budući da se ne radi o piscu bestselera. Odreda su fenomenalno prevedene, što je još čudnije jer se u nas taj posao radi preko koljena. A sam prevođeni pisac od taktike odlučio se za udarac šakom u oko, zanemarivši pritom sve ostale finte, budući mu je ova uglavnom dostajala. Narator Bernhardovih romana i priča (drame nisam čitao), nosiva svijest njegovih pamfletističkih proznih uradaka, uvijek je duhovno smješten usred malograđanštine epohalnih razmjera koja se naratoru gadi i koju pljuje iz stranice u stranicu. Ovo je osnovnih nekoliko komada namještaja iz prozne dnevne sobe najpraćenijeg i najsustavnije obrađivanoga stranog pisca u Hrvata. Strašno jednostavna taktika da majmuniranjem sredine za boravak u kojoj bi naši akademici dušu dali, da je kojim slučajem imaju, dođe do čistine na kojoj čak ni notorna opća mjesta kao austrijske salzburške tortice i Mozartova glazba neće izgledati kao kič, nego kao blistav proplamsaj kompozitorske i slastičarske virtuoznosti, i to takav proplamsaj koji može uslijediti jedino nakon sustavna trljanja kamena o drvce, dakle, kao posljedica predanoga rada udruženih kromanjonskih skupina, gdje se povremeno pokoji majmun izdvoji iz čopora, kao u Kubricka, i skuži u čemu je stvar te onda raspali mlatiti oko sebe. Da majmuni pjevaju arije i rišu slike čudo je samo po sebi, ali da se drugim majmunima, onima lišenima ove ekskluzivne sposobnosti, uopće da praviti kako ne samo da razumiju o čemu se radi, nego da su u stanju predstavu tjerati do glumatanja virtuoznog baratanja tuđim duhovnim imanjima – ta je vrsta mentalne ekonomije povod Bernhardu da potegne onu svoju šaku na ovo opće oko koje se pravi da vidi nisku duginih boja gdje ne razaznaje ni mačka u vreći, jer mu je, zapravo, mračno da se ni prst pred nosom ne vidi. A druge bi po muzejima vodali. Strategijom monotonog popisivanja kokodakanja ovih parazita na zdravom tijelu umjetnosti (koje ima svoje razgradnje i čija fiziologija nema nikakve veze s duhom sveopće truleži) koja povremeno, u pojedinim djelima, kao što je vjerojatno slučaj s 'Brisanjem. Raspadom', nevoljkiju će čitateljsku dušu možda prerano zamoriti; uspon je to od 14 %, a Bernhard je pisac koji ionako čitatelja ne vodi nikuda, ne fabulira, ne gomila scenske trikove, skoro da ne ne piše ništa osim pogubnih maksima. Između dvije epigramski sročene pljuske stavi nešto mesa, ali to je onako, komad slaninice za usput. Komad koji je stavio imajući u vidu slabost kromanjonske vrste koju sjajno oličava čitateljska svita. Čak vas možda zbog toga i mrzi. Jer, da ste ozbiljniji, ne bi se morao prenavljati bacanjem na papir takvih nevažnih stvari kao što su, doduše kratki, opisi imanja ili skiciranja puta koji je prevalio hitajući uzbrdo. Treba li reći da je takve pomoćne radnje, te skele, nabacio ugrubo, onako, kamena s ramena? Jer je on znao gdje se nalazi: u najboljoj kavani, s najboljim čajem na tacni, ispunjen najljepšim nizom uvreda koje možete zamisliti, a koje nisu ništa drugo do opis vas i vaše otmjene obitelji tijekom ispijanja najboljeg čaja u najboljoj kavani. Ima kod Bernharda opravdanog čuđenja: kada je to, kao da se pita ovaj pisac, u kojem trenutku evolucijskih permutacija, najobičnije majmunče postalo ambiciozno i krenulo glumiti pekinezera s mašnom oko vrata? Kakva je sad to nova gungula? Nije li dosta što je onaj tamo majmun – majmun, nego tu još nešto glumata da je zapravo pekinezerske pasmine, kao što je poznato naglašeno nervozne, gotovo podle, sklone besmislenom lavežu i zapišavanju vlasnikovih i svih ostalih nogavica. Za koje ne znaš kad su gori. Ako im se svidiš pokakit će ti cipelu, ako im se, pak, ne svidiš, probijat će ti uši svojim smiješnim, plačljivim, histeričnim lavežom. Eto tako nekako se smjestio Bernhard. Pretpostavljamo da se nije došao rugati, nego da je sjeo s namjerom ispijanja čaja i da za komplikacije nije odgovoran. Baš je krenuo otvarati onu vrećicu s medom, kad eto upada jedna takva ekipa. Pa druga. Treća. Četvrtu ne vrijedi ni spominjati. Majmun koji glumi da je pekinezer, međutim, širi predstavu i umjesto da se prepusti kevtanju, krene u kokodakanje. Bernhard se čudi. Majku mu, šta je sad ovo!? Majmunarijama nikad konca. Trebali bi raditi u cirkusu. Šokiran sam. Izem ti čaj... ovakav! I onda krene u dijagnostiku. S ovih prostora duhovni mu je brat blagopočivši Radomir Konstantinović, čiji romani-eseji 'Dekartova smrt' i 'Pentagram' imaju nešto od atmosfere Bernhardovih djela, odnosno posvećeni su konfrontaciji visoke kulture i glumljenju iste, što je za njih najgori oblik barbarstva, posve pouzdan dokaz neciviliziranosti. Pišući o Ujeviću, Konstantinović u nekoj vrsti uzvišene mrzovolje konstatira kako pravi jezik traži sigurnost u siromaštvu, jedinstvenu sigurnost koja podrazumijeva odricanje: duh jezika je duh odricanja, jezik ne teži bogatstvu, sveobilju, dapače, njegove su nakane idiomske, rutinske, kolosiječne; sve čemu treba stremiti jedan je običan i običajni život, kaže Konstantinović. Bernhardova je proza u tom smislu paradoksalna jer austrijski autor varira nekoliko jednostavnih ideja u baroknom idiomu meandričnih, zapletenih rečenica krcatih umetnutim rečenicama koje sve zajedno tvore ubitačno monotonu, gotovo šturu osnovnu intonaciju svedivu na onu opisanu zapanjenost čajoljupca u čajanki pred majmunima premetnutima u pekinezere predane kokodakanju. To je okvir njegove slike. 'Brisanje. Raspad' Bernhardova je najdeblja knjiga preporučljiva samo fanovima, samo onima s plućima kita, jer ovdje pod vodom, pod blistavim mlazevima mokraće treba provesti stotine stranica. Bio je Bernhard tipično nemilosrdan. Njegov alter ego u romanu na jednom mjestu kaže kako pod utjecajem strica (jedine bitne osobe u obitelji) čovječanstvo nije smatrao samo nužnim zlom, nego je kao svoju životnu zadaću smatrao bavljenje čovječanstvom kao najvećom i najnapetijom grotesknošću. Jednako tako jasan je kada govori o ljudima koji žive duhovnim životom. Zapisuje kako čovječanstvo mrzi takozvani nerad, ne mogavši pritom zamisliti da za čovjeka duha nema nerada, da si ga ovaj ne može, nažalost, priuštiti, jer mlinovi stalno melju, da dapače, 'čovjek duha u krajnjoj napetosti i s najvećim zanimanjem egzistira upravo kada se prepusti neradu.' Ovu ideju zaustavljenog čovjeka, čovjeka prepuštenog intro- i ekstraspekciji Bernhard smjesta kontrapunktira tipičnim zaustavljenim primjerkom ljudske vrste, fahidiotom koji nakon školovanja (a i kod najviših se rangova radi o ekstenzivnim tečajevima) stane i počne se u sebi osipati, jer se više ne bavi ničim, pa samo potone na dno i udari u truljenje. To su pravi gadovi, nastavlja otprilike, nešto slično mogli smo čitati i u 'Smrti na kredit' Celinea, gordi gadovi koje možemo motriti jedino s krajnjim prezirom, ovdje se radi o masama koje najvećim dijelom žive 'samo zato da postignu svjedodžbe i titule, ni iz kakva druga razloga', a onda zavaljeni u meke fotelje tih titula i svjedodžaba kake na sve pod sobom, kao golubovi u Veneciji (ili Čepinu, uostalom). Nikakve neovisnosti, samostalnosti, nikakve ni najmanje potrage za vlastitošću, za mišlju o njoj nemoguće je u tih pasivnih dromedara pronaći ma i u najmanjem obliku. A i kako bi, kada su učitelji, zajedno sa sucima, najgori kmetovi države, sam ološ koji je – čak i u ekstremnim sretno razvijenim slučajevima – revolucionaran samo privatno, dok je to javno šaka šutljiva jada koja vlastiti muk objašnjava osobnim ispravnim tumačenjem povijesti filozofije sve od Pitagore pa do Hegela, gdje je orijentacija na boljitak privatna povrtnjaka svjedočanstvo istinski aktivna života. Užurbana nezaposlenost kakvu možemo vidjeti po ulicama svih naših gradova izvor je Bernhardova specijalna gađenja. Svi hine rad, i to do perfekcionizma, svi odlaze na posao na kojemu ništa ne rade, rukovodeći se isključivo svojom mješinom, svojim uvijek za varenje spremnim buragom, centar njihova pogleda na svijet je puna trbušina. Intelektualci su preveliki glupani da bi to uvidjeli, pa onda paradiraju i parolaše, međutim, baza se ne da smesti, što se rimuje s 'jesti'. 'Brisanje. Raspad' objavljen je 1986. i posljednji je veliki Bernhardov rad. Glavni lik, ujedno i narator je Franz-Josef Murau koji živi u Rimu i predaje njemačku književnost i filozofiju. Onako kako je njemu bio važan stric on nastoji biti bitnim protagonistom života Gambettija, jednog od svojih učenika. Većinu romana narator se prisjeća zemlje Dembelije u kojoj je odrastao i one neprispodobive idiotske atmosfere doma, sve češće evocirane i u naših prozaika, ali bez bernhardovske lucidnosti. U njegovu slučaju tu se radi o relacijama s dvama sestrama i bratom, potpunim magarcem, s reminiscenijama na majku koja je duboko u srcu još uvijek nacionalsocijalistkinja kojoj se ovaj politički stav uopće ne kosi s katoličanstvom. Središnja os romana je danas generalno potisnuti odnos učitelja i učenika, koji nipošto ne treba pobrkati s akademskim relacijama, nego bi vjerojatno u um trebalo prizvati europske utemeljitelje takvih odnosa, Platona i Sokrata, uopće, gotovo ezoterijsko prenošenje estetske usmjerenosti propuštene kroz duhovna očišta. Što ne znači da kod ovog namrgođenog pisca treba zanemariti humoristični, kako to kritika voli reći, diskurs, budući je Bernhard parodičan i sklon šali kao sam đavol, šali koja uopće ne umanjuje ozbiljnost dijagnostike nego je portretira u realnom osvjetljenju groteske, oštrica koju u najboljoj maniri narator često okreće i protiv sebe. Bernhard za bernhardovce, težak i lagan istovremeno, nasmijan i smrknut, opak, zajedljiv i pronicljiv, kao kinik, koji iz svoje uređene bačve baca munje oko sebe, munje razorne i podrugljive i okrepljujuće istovremeno. Kao klinac šetao je s djedom koji ga je polagano zarazivao Montaigneom, a na kraju životna puta izmišlja učenika jer teško da ga je mogao steći ovako divalj kao onaj zen-budista sklon alkoholu iz starih priča, za kojeg nikada nisi siguran hoće li te štapom ili koanom i što će više boljeti, leđa ili glupost. I onda na kraju, u 'Dekartovoj smrti' Konstantinović pišući o ocu piše o Montaigneu koji piše kako se onoliko razlikujemo od drugih koliko se drugi razlikuju između sebe, pa onda evocira Sokrata i citira Hegela po kojemu je Platonov učitelj imao vrline koje su imale formu jedne samostalne odluke. Tako zvuči Bernhard, kao da se stalno odlučuje, stalno bira i onda ispaljuje hitac – prije svega kao čovjek izbora koji se nije plašio svojih permutacija.