Blebetanje
Bog je svijet stvorio pričajući. Toma Akvinski vjerojatno bi rekao da je pjevušio pažljivo pritom birajući riječi. Emil Cioran sigurno se ne bi složio: zamišljamo ga kako mrtav hladan govori kako je Bog zapravo zli demijurg, u trenutku stvaranja svijeta već je bio starac kojemu su opadale moći, i tijekom operacije kreacije svašta je nalupetao. Amiel je rekao kako je svecu sve divno – iz te je konstatacije, koja zvuči kao utjeha, koja je prejaka, moguće zaključiti da nije bio prosvijetljen, da je bio pijan na neki način. Time se ne želi reći ništa drugo do da bi ga um naštiman kao Cioranov vrlo lako čuo kao izdanka loze koja korijene vuče još od staroga stvoritelja. Govorenje kao palijativ, strašna zlouporaba riječi, izgovaranje zvonkih a zapravo posve neprovjerljivih konstatacija, osnovno je obilježje ljudske vrste. Mi ovdje prije svega mislimo na blebetanje u agori, na trgu, međutim, blebeće se i u okvirima strukturiranih diskurza, u priči, romanu, pjesmi, filozofskoj raspravi. Heidegger, koji je u 'Bitku i vremenu' najoštrije osudio brbljanje, bio je veliki brbljavac. Kako drukčije protumačiti njegove šumske tekstove, njegovu švarcvaldsku kapicu, njegovu političku naivnost? Budisti imaju sliku majmuna koji u svijesti skače s lijane na lijanu; to mozak, nepovezano blebećući, plete svoja tkanja oko pospanih zračenja neuronskih stanica. Zaustaviti te procese veliki je pothvat. Béla Hamvas stoga je nirvanu prevodio kao 'plijevljenje korova'.
Bog je svijet stvorio pričajući, čovjek ga razgrađuje blebećući. U okviru tradicije ovo bi bila legitimna tvrdnja, međutim, Van Gogh je na svijet gledao kao na skicu, majstorsku doduše, ali ipak samo skicu. Blebetanje se u okviru ovako doživljena svijeta može tumačiti kao mucanje, kao defekt, kao govorna mana, kao ozbiljna nedorađenost. Veliki filozofi i vjerski reformatori (posebno ovi drugi) izgradili su čitave sisteme – ti sistemi imaju, između ostaloga, ambiciju biti velikim reduktorima blebetanja. Već spomenuti Heidegger smatrao je da je blebetanje povezano sa znatiželjom. Hanna Ožogowska u svom romanu 'Tajna zelenog pečata' jasno kaže: znatiželja vodi u propast. Zabadanje nosa u sve i sva rezultira amorfnim razlijevanjem platonovskog čuđenja u degeneriranu znatiželju. Govor se premetne u 'diskurs bez strukturalnog kostura' čija je moć zapanjujuća te nije slučajno da ga se sinonimizira sa zarazom. Mem je element kulture koji se prenosi oponašanjem. Što bi onda bio 'bleb', kao osnovni element od kojeg je sastavljeno blebetanje? Autentično življenje bilo bi anamnetičko pribavljanje riječi kojima je Bog, izgovarajući ih, stvarao svijet. Sukladno tome, neautentično življenje predano je inertnom udaljavanju od tog izvora, i predstavlja izvjesni oblik skleroze života. Duh krene putem nadolje, počne se kameniti, pretvarati u materiju. Iskre koje se pritom proizvode su 'blebovi'.
Sokrat je mislio da sve stvari imaju suprotna obilježja: nešto što je lijepo ima i svoje ružne strane. Međutim, što započeti s nečim sastavljenim od samih ružnih svojstava? Govor sastavljen da se njime ne bi reklo ništa, kuća izgrađena da bi poništila sam smisao stanovanja, ili, kako kaže Paolo Virno, prepričavajući Heideggera, carstvo konformističkog niveliranja svakog osjećaja i razumijevanja. Drugi čin: scenom zavlada predindividualno, 'inhibirajući svaku moguću individuaciju'. Treći čin: šire se opće prihvaćena mnijenja. Lijek je nasuprotan nezainteresiranoj kontemplaciji. To je način života koji 'prije svega implicira pragmatičnu uključenost'. Virno piše da brbljanje potvrđuje 'istaknutu ulogu društvene komunikacije, njezinu nezavisnost od bilo kakve stege ili pretpostavke, njezinu punu autonomiju'. Što to znači? Prije svega da ne postoji svijet ideja, kao u Sokratova blistava učenika Platona, na koji bi se iskazi referirali. Blebetanje je samodostatan događaj, bez izravne veze sa stvarima o kojima blebeće. Blebetanje je prije svega nereferentno, neutemeljeno. Mi obično kažemo, ili čujemo kako se za neku ženu kaže: lijepa je, ali nevjerna. Iako nitko ne zna ništa više od činjenice da je lijepa. Njena nevjernost proizvedena je blebetanjem i pripada njegovom kraljevstvu. No ne zadugo: iako nereferentno, blebetanje interaktira s okolnim svjetovima; ovakva dezinformacija mijenja komunikacijske postavke oko lijepe žene. Nešto što isprva nije bilo predviđeno u takvoj se situaciji može iznenada artikulirati. Otprilike tako Virno. Sokrat, s druge strane, nije u krivu kada kaže da je zatvorenik onaj tko ne poznaje filozofiju. Danas bismo rekli: tko nije nakrcan psihičkim i duhovnim antivirusnim programima. Onim tamaniteljima korova Béle Hamvasa.
Svrha blebetanja nije u uspješnom komunikacijskom prometovanju misli, stavova i uvjerenja. Dapače, socijalni kodeks blebetavca podrazumijeva da se njegove iskaze neće čuti kao neopozivo istinite, čak naprotiv, to su varijacije na temu! Sukladno tome, sve što inače podrazumijevamo kod komunikacije – a ovdje se radi o proizvodnji irelevantnog šuma a ne komunikaciji – važno je odgurnuti u stranu! Tek tada nastaje specifični melange na koji kao da se odnosi stih Andrea Frenauda: Snove uvis građani ovo je praznik Noći što sebe zove. No stih koji mu prethodi još je zanimljiviji: Sve je u mojim rukama prožetim sumporom. Socijalna uloga blebetanja je nemjerljiva. Grčki kor, koji je provodio gledatelja kroz radnju drame, ponovno se javlja u ovom obliku, samo što sada ide u suprotnome smjeru. I onda, opet Frenaud: o djeco moja varljiva sam vam mati. 'Macbeth' počinje jednim sastankom: vještice kuhaju svoju čorbu i saopćavaju dotad vjernome podaniku Macbethu da će on biti sljedeći kralj te time pokreću lanac zbivanja. Ivo Andrić je, čitajući 'Macbetha', u svoje sveske zapisao da ne treba slušati što po raskršćima pričaju vještice.