Svojedobno sam, a povodom „Gazele i Kosca“, rekao kako se tehnika i paradigme tako brzo mijenjaju da je dovoljno nekoliko godina „klošariti“ pa da ostaneš svjetlosnim godinama udaljen od vremena u kojemu živiš. Netko tko se zapio prije desetak godina danas bi, pod uvjetom da je prestao upražnjavati svoju zabavnu autodestrukciju, mogao proći kroz autentičan osjećaj da se probudio u SF-u. Sve o čemu je eventualno načuo za samo nekoliko godina postalo je modelom kroz koji se konstruira stvarnost. Nije to isključivo tehnički, nego prije svega emotivni problem, problem drugačijeg senzibiliteta. Evo recimo, društvo kontrole, sve što se događa oko korone i vaksera i antivaksera, uz sve distance prema argumentacijama obje strane, ali zar ne bode oči paradoksalnost situacije u kojoj, ako se ne odredi obavezno cijepljenje za sve (što je teška kontrola), da onda ove mjere nevjerojatno visoke, da ne kažem ponovo „teške“ kontrole nisu moguće? Ovo je savršena situacija za kontrolu, ovo dopuštenje da birate, u kojemu se krije klica svih zabrana. Margaret Atwood je u „Gazeli i Koscu“, objavljenom na izvorniku 2003., i na hrvatski promptno prevedenom iste godine, pisala o znanstvenoj aristokraciji koja „proizvodi“ bolesti da bi farmakoindustrija mogla zarađivati na lijekovima – što se već tada doživljavalo ne kao znanstveni spekulativizam, nego kao realizam, znalo se da se znanost rado podređuje profitu. Usporedimo li Atwood sa Zamjatinom, Orwellom i Huxleyjem, teško da ćemo u nje pročitati nešto čega nema u djelima ovih njenih uglednih prethodnika a što bi se ticalo opisa društva kontrole, no kada je emocija u pitanju, Atwood im bježi „nekoliko krugova“. Braća Strugatsky su u svom remek-djelu „Teško je biti bog“ opisali društvo koje zatiče Anton, operativac sa Zemlje, a koje je u stanju kakvo opisuju naše povijesne knjige posvećene Srednjem vijeku. Atwood kombinira slično, društvo budućnosti je poput feudalizma, dvorci s opkopima punima vode postali su pravi gradovi u kojima se vodi život koji nema veze s onim u „plebeji“. Novo srednjovjekovlje Nikolaja Berdjajeva i cijela ova zadnjih godina razvikana priča o „konzervativizmu“ ovim slikama dobivaju svoje zastrašujuće naličje. Bogovi trenutka su poduzetnici a centar svemira je biznis, no pitanje kojim se filozofija egzistencijalizma bakće još od tridesetih godina prošlog stoljeća time je samo dobilo na snazi: je li zaista kapital bitak, ili je bitak ljudskog života negdje drugdje, a ne u obrtaju novca. Glavni junak romana je Snježni, on vodi brigu o Koščevoj djeci, bićima nastalima genetskim inženjeringom, gotovo posve lišenima ljudskih osobina, osim želje za parenjem. Kosac je Snježnome prijatelj iz djetinjstva, vrhunski znanstvenik, a Gazela je djevojka koju su njih dvojica voljela. „Upoznali“ su je putem internetskih porno stranica i bila im je obojici godinama tiha opsesija. Pejzaž u kojemu se sve to događa doista je zastrašujući: prejako Sunce ne dopušta izlaganje, gomile genetski stvorenih životinja kao što su svinjoni ili vukopsi kruže okolinom i onemogućavaju slobodno kretanje našega junaka, razrušeni opustošeni gradovi, bez ljudi u blizini i daljini. Prije nego se raspao, svijet u kojemu su živjeli bio je tako napet i neljudski da se Snježni opuštao gledajući horore, smaknuća ljudi i kasapljenja životinja. Sve ovo iz današnje perspektive, a u svjetlu klimatskih promjena i korone, zvuči kao blagi realizam, odnosno kao nešto što nas očekuje iza ugla, kao nešto što već ide prema nama. Margaret Atwwod mladost je provela u divljini, otac joj je bio entomolog, pa je njegov posao odredio prve godine njena života, obitelj je živjela po zabitima sjevernog Quebeca, a prve korake u obrazovanju napravila je pod budnom majčinom paskom. Majka, također Margaret, je djeci davala lekcije koje su oni „zbrzavali“ ne bi li se prije mogli vratiti igri, pa je Atwood (spisateljica) rekla da ju je to učinilo donekle površnom, imala je brzinu, kaže, pa se nije zamarala dubinom. Prelazak u civilizaciju, koji se dogodio kada je otac dobio posao u Torontu obradila je u romanu „Mačje oko“, gdje je divljina simbolizirala djetinjstvo, a pubertet civilizaciju, dakle obrnuto nego što bi nas naučavali popularni psiholozi koji prvu pobunu smještaju u adolescenciju. Počela je rano pisati, majka joj je savjetovala da savlada pravopis i izgovor, na što je odgovorila: „Majko, to će drugi raditi za mene. I rade.“ Isprva je htjela studirati filozofiju, ali kako se na univerzitetu u Torontu uglavnom izučavao logički pozitivizam, opredijelila se za književnost. U jednom intervjuu rekla je da je studirala samo stoga što se bojala da neće moći živjeti od književnosti, tako da doktorat nikada nije završila, jer joj je u međuvremenu „krenulo“. Nekonvencionalna, nije se dala impresionirati ni krutim modelima njenih distopijskih prethodnika, nego je pišući uvijek nastojala u prvi plan izvući vlastiti „osjećaj za život“, ili kako bi ona rekla: „feeling“. To je kod nje uvijek važnije od preciznosti u opisu tehnokratskih uvjeta koji nas vode do ponora apokalipse. No nije spisateljski dinosaurus koji bježi od tehnike i smatra da se bolje pisalo kada se pisalo rukom, što je kao frazu najbolje ismijao Bukowski rekavši da je ovo što imamo danas naprosto genijalno – činjenica da ne moraš koristiti korektor, nego samo vratiš tekst tastaturom, ispraviš grešku i pišeš dalje. Atwood misli da je Internet doprinio opismenjavanju čovječanstva, jedna je od onih među nama koje su svjesne da je ova količina zla koja nas okružuje došla i uz jako lijepe poklone. Ono što nju brine je smanjivanje količine kisika, jer, kaže, bude li ga manje, smanjit će nam se inteligencija, a to je već istinska nevolja. Tako je i s distopijama generalno: pisci su oduvijek pisali o zavjeri odozgor, neka će superiorna inteligencija iskoristiti svoju nadmoć i sve nas podrediti životima u svinjcima. Nitko nije sanjao da bi budućnost mogla izgledati ovako, da nećemo stradati odozgor, nego odozdol, uslijed navale gluposti, da je glupost ono što će od nas napraviti još veće robove. Gazela i Kosac prvi je dio trilogije „Ludi Adam“, možda i najljepši dio, i to vrijeme budućnosti koje ona opisuje puno je komentara i na naše današnje vrijeme, od kojih bi neki od njenih opisa, stavova ili zaključaka mogli zazvučati i politički nekorektno. Kada npr. kaže: „Žene se uvijek pregrijavaju“ moguće je zamisliti sve zabrinute za jednakost spolova ili zlostavljana žena, a toga zaista ima u izobilju, kako skaču i gađaju je stolicama. No Atwood nije naivna, pa je njen dodatak poput povratka prirodi u kojoj je napravila svoje prve korake: „Vrućina i hladnoća koje se izmjenjuju u toj čudnoj, mirišljavoj, cvjetnoj i promjenjivoj zemlji ispod ženske odjeće - tajanstvene, važne, neobuzdane…“ I dodaje: „Zašto nije bilo ni riječi o muškom pregrijavanju?“ Piše u okviru ovog društva budućnosti o „nirvani za slaboumne“, o sjevernom ledu koji se topio, o golemim tundrama što klokoću zbog metana, azijskim stepama koje su postale pješčane dine, a svatko od nas tko prati najnovije događaje oko klimatskih promjena, ako je iole pošten, mora priznati da bi se najradije zavukao pod krevet i cvokotao – ovo sve zvuči kao da će započeti sljedećeg utorka. Lakonski opisi su joj legendarni: „Ona nije glupa, govorio je otac, samo ne želi trošiti neurone na duge rečenice.“ Sve ove poduzetnike koji nas maltretiraju na svakodnevnoj bazi opisuje: „Oni su ljudi brojeva, a ne ljudi riječi, govorio bi otac.“ A gomilanje upravnog aparata i menadžmenta ovako: „Ipak, dolazilo je sve više zamjenika direktora i nižih znanstvenika.“ Gradske stanovnike pak ovako: „Po tim mjestima povlačili su se ljudi koji su mogli lažirati sve i glumiti bilo koga, da se i ne spominje margina.“ A očaj zbog novonastale situacije sažela je riječima: „Jimmyeva je majka govorila da je sve umjetno, da žive u lunaparku i da nikada neće oživjeti stara vremena.“ „Previše tehnike, previše programa, previše neprijateljskih oblika života, previše oružja svih vrsta. I previše zavisti fanatizma i izdaje.“ Što se tiče udjela autobiografskog, osjeti se njen stav prema školovanju u rečenici: „Tjeraju te da se pretvaraš prve tri godine školovanja, a poslije te kažnjavaju zbog toga.“ Iako afirmativna prema Internetu, ovdje zapisuje: „Svi čitatelji koje može zamisliti ostali su u prošlosti.“ Kao i: „Ali čak i brodolomac ima nekoga tko će jednom doći, naći njegove kosti i dnevnik, doznati njegovu sudbinu.“ Ovako opisuje školu: „Nastavnik je bio razbarušeni otpadak neokonzervativizma iz uzbudljivih dana legendarnog debakla Internet-tvrtki, još iz prapovijesti.“ „Nikad nije učio o korijenju i bobicama, o zamkama sa zašiljenim štapovima za probadanje sitne divljači, o tome kako se jedu zmije. Zašto je uludo tratio vrijeme.“ Opisuje ljude našopane hormonalnim dodacima i vitaminima, opisuje i naše vrijeme, vrijeme kada je, i to u ime slobode izbora, započelo veliko samozaglupljivanje, teror sproveden ne diktaturom nego reklamom. Margaret Atwood je sjajna i inteligentna autorica koju je teško prevariti, osobena, naglašeno emocionalna pristupa čitateljevoj inteligenciji, nesklona daviti ga bravurama radi bravura samih, izrazito produktivna u svom proznom i poetskom izrazu – jer ona se na književnoj sceni pojavila kao pjesnikinja. Duhovita – u romanu se uzgajaju svinjoni, svinje mnogo veće od običnih svinja, genetikom napumpane, a od kojih se organi koriste za „boljitak“ ljudske rase, pa se Atwood tome usput i naruga: samo nam još to treba, kaže, još ljudi sa svinjskim mozgom, kao da ih već nema dovoljno. Sve ovo vrlo zahtjevnom čitatelju može biti i prebanalno, prejednostavno. Atwood zaista izbjegava ulaske u teške dubine, što je možda i jedna od dobrih stvari, zadovoljavajućih posljedica one njene površnosti iz djetinjstva, kada se žurila vratiti igri: tako i piše, kao da želi zabaviti čitatelja, ne samo plašiti ga, ili učiti ga do iznemoglosti. Znate da imate pisce koji pišu sa sindromom katedre, ni koraka vam ne daju napraviti izvan okvira njihove fürerovske imaginacije. Margaret Atwood definitivno ne piše tako, s tim što se mora dodati kako bi se u njenom „plićaku“ (pod uvjetom da ju svrstamo među pitka štiva) mogao, i to već kod prvih koraka, udaviti mnogi pametnjaković. Ona je autorica koja iz dijelova vašeg djetinjstva pravi zastrašujuće futurističke konstrukcije, pa sve zvuči tako bezazleno i poznato, tako domaće. Napisala je ovdje i odu izgubljenoj ljudskosti kao jedinom putu za ljudsku vrstu. Zaboravite na besmrtnost vaših umova u računalima, po ovoj autorici, jedino što zaista vrijedi ovaj je mali i kratki ljudski život.