Neobični roman južnoafričkog nobelovca J.M. Coetzeeja „Spori čovjek“ prvo je piščevo djelo nakon dobivanja ove prestižne nagrade i za njega je dobio iznimno povoljne kritike. Radi se o romanu izrazito pomno pisanome, stilski izbrušenom, što je dodatno podvučeno sjajnim prijevodom Vjere Balen-Heidl, pa čitanje „klizi“, a sve književne reference iz romana, kojih nema malo, popraćene su preciznim fusnotama, što olakšava plovidbu kroz ovo nesvakidašnje štivo. Tko je god pratio Coetzeeov rad upoznat je s Elizabeth Costello, likom spisateljice koja se pojavljuje u nekoliko njegovih i u nas prevedenih romana. U romanu „Elizabeth Costello“ (V.B.Z., Zagreb, 2007, prijevod: Petar Vujačić) Coetzee ju prikazuje kao autoricu romana o Molly Bloom iz Joyceova „Uliksa“, koja je nakon svjetske slave što ju je stekla knjigom, sad na putovanjima svijetom i održavanjima predavanja, a Coetzee Elizabeth Costello prikazuje kao staru damu koja publici izgleda nepovezano i nervozno, dočim je sama sita gnjavaže koja ju okružuje na svakom koraku. Pokreće ju etika življenja koju je Coetzee posebno razrađivao u knjizi pisama s Paulom Austerom „Here and Now: Letters, 2008.-2011., gdje obojica autora zapisuju kako se zapravo radi o „etici zrelosti“, a pozivaju se, odnosno raspravljaju o idejama autora poput Platona, Freuda, Darwina i Nietzschea. Platon je smatrao da je želja za poštivanjem pozitivan poticaj u nastajanju naredne želje, želje za isticanjem. No Freud, Darwin i Nietzsche raskrinkali su ovaj još donekle dobroćudni Platonov motiv i pisali o čovjekovim nastojanjima sa znatno nižih točaka gledišta od pukog dopadanja. Etika zrelosti uključuje specifične dijanoetičke postupke, sve do najsitnijih detalja življenja, što podrazumijeva i definiranje termina poput prijateljstva, načina raspolaganja vremenom, načina dekontaminacije mišljenja, čišćenja uma od svih onih, kako je to Kant tražio u „Kritici čistoga uma“, varki, opsjena i zabluda koje su među sobom dobro povezane i sjedinjene izfantaziranim načelima, što je nemali problem kada je u pitanju, da se izrazim tautološki, zrelo shvaćena zrelost. I Elizabeth Costello u istoimenom romanu glavu razbija oko ove teme vrijedne mišljenja: kako životu dati smislen temelj. Na jednom mjestu kaže kako je prestara da bi lagala, a čini se da je prestara i da bi gubila vrijeme na neprikladan način. Njeno pojavljivanje u „Sporom čovjeku“ obilježeno je nastojanjima da svim likovima dade upravo takvo utemeljenje. Čitatelj ima osjećaj da čita „rad u nastajanju“, jer se njeno useljenje kod glavnog lika ne može drugačije objasniti do time da se Coetzee ponovo odlučio igrati odnosom metafikcije i fikcije. Jasno, na jezičnoj razini Coetzee se izražava krajnje akademskim jezikom, on nije pisac divljak, jer ovaj uvijek, kako reče Louis-Ferdinand Celine, poseže za poezijom, nego on više piše mehanički precizno, kao arhitekt ili inženjer, ali i s umjerenom, odmjerenom, majušnom količinom osjećaja. Precizan kao švicarski sat na atomski pogon, Coetzee, unatoč ovim metafikcionalnim alatima i nerealističnim proizvoljnostima, postiže efekte nasuprotne iritaciji, koja bi mogla uslijediti kao posljedica ovoliko proizvoljnosti. Sve bitne ženske junakinje oko kojih se vrti život glavnog junaka zovu se s M, čak imamo Marianne i Marijanu, Coetzee predano i postojano ne odustaje od uloge boga svoga verbalnog svemira, što je riskantna spisateljska strategija, no njemu se na momente jako isplatila. Dakle, šezdesetogodišnjeg biciklista i bivšeg fotografa Paula Raymenta udari auto i on ostaje bez noge, amputiraju mu je do iznad koljena, i kao teški invalid sreće se isprva s bolničkim osobljem, a nakon toga s njegovateljicama, gdje ga na koncu zadovoljavaju usluge Marijane, porijeklom Hrvatice, no u nju se Rayment iznenada zaljubljuje. Prije toga u život mu bane Elizabeth Costello, Rayment je ne poznaje, nije čitao njene knjige, no ne izbacuje ju iz kuće, nego trpi njenu svojevrsnu dvostruku tiraniju: ona sve zna o njemu i odlučuje u njegovo ime. Pa se tako dogodi i ulazak u spolni odnos sa slijepom Marianne, koju je Rayment nekoliko dana prije vidio u liftu i privukla ga je. I o njoj Costello zna sve – baš u maniru pisaca sa sveznajućim pripovjedačem, s tim što je „Spori čovjek“ sve samo ne klasični roman sa sveznajućim pripovjedačem. O ovoj ideji romana bez sveznajućeg pripovjedača, izuzetno popularnoj prije četrdeset, pedeset godina, dalo bi se raspravljati, no nije vrijeme, a nema se ni prostora – kao da je Coetzee zapravo iskritizirao i ideju kritike sveznajućeg pripovjedača, budući da je Costello u zbilji romana jedan takav pravi sveznadar. Jasno, kao svatko tko zna nešto više od okoline, i Costello završava malo ovako malo onako – više je puta Rayment najuruje iz kuće, ide mu na nerve svojim pačanjem u njegov kompletni život. Rayment se, a kao posljedica zaljubljivanja u Marijanu, nudi plaćati školovanje njenom sinu, što izaziva ljubomoru njena supruga Miroslava, ovaj ju nalupa i ona pobjegne do šogorice, koja ju ne može smisliti. Kod Raymenta useljava Marijanin sin Drago – također je otišao od kuće, pa čitatelj može vidjeti kako kaos polako i eksponencijalno raste. Rayment tjera Costellicu po tko zna koji puta, a onda je traži i nastavlja od nje primati podjednako bizarne kao i praktične savjete. Miroslav, s druge strane, tijekom susreta s Raymentom, predlaže da ovaj otvori zakladu za njihova sina, što je ovome perverzno i skuplje od pukog uplaćivanja školarine, no Miroslav kaže da se želi osigurati. Uz to, Marijanina kćerka u nekoj trgovinici ukrade komad beznačajne bižuterije, pa majka traži da se ovaj nenadani zaštitnik obitelji zauzme i u ovom slučaju. Rayment paralelno stalno razmišlja o Hrvatima, sjeća se da je u knjizi „Narodi Balkana“ pronašao podatak da se Hrvati ne osjećaju Balkancima, nego pripadnicima katoličkog, kršćanskog Zapada, i s čuđenjem – koje nam ne bi trebalo biti teško shvatiti – prati sve obrate oko obitelji kojoj se nenadano približio možda i više nego je isprva htio, a sigurno značajno drugačije od svojih prvotnih, uglavnom seksualnih namjera. Coetzee tijekom romana prosipa bisere od opaski, kao kada, npr. komentira Raymentovu kupnju kuće skupa s namještajem bivšeg vlasnika: nije mu se taj namještaj sviđao, ali ga je iz lijenosti zadržao, pa je vremenom postao i sam mračniji i tromiji nego što je bio ili što bi bio. Jasno, povremeno Coetzee prijeđe, a da to ni ne primijeti (jer bi valjda pročistio takve dijelove teksta) i na općenita mudrovanja, poput onoga o prolaznosti vremena i starenja, koje se, kaže, „događa svima“. U nastavku saznajemo da čovjek ne mora nužno biti staromodan, nego da može birati, pa vidimo Coetzeeja kako brodi onim najplićim vodama, no to bi valjda bio danak realizmu, jer se ljudski razgovori ponajčešće i svode na izgovaranje ovakvih općenitih fraza, na „swinganje“. A kod „swinganja“ Coetzee ne propušta priliku pokazati i svoju učenost, kada se Rayment tijekom masaže uzbudi, vuku se smjesta paralele s Aurelijem Augustinom i njegovom mišlju da je čovjekovim tjelesnim nagonima prije Pada upravljala duša, koja je dio božje biti, a ako smo danas ogrezli u hirovite tjelesne nagone, to je samo stoga što smo otpadnici od Boga. Meni osobno bliža je misao Louisa-Ferdinanda Celinea: „Čovjek je human otprilike onoliko koliko kokoš leti“, i premda se kod Celinea radi o nečemu drugačijem od povezanosti duše s Bogom, radi se o istoj stvari: neutemeljenoj vjeri u ljudsku dobrotu. Machiavelli je dobro rekao: postoje ljudi koji o drugima sude na temelju očekivanog ponašanja, pa u skladu s time i teoretiziraju, a postoje i oni koji se rukovode stanjem na terenu – ništa nije lakše nego mudrovati na način ovih prvih, ne mijenjajući pritom na terenu ni jedne jedine unce stanja, gradeći sve veće kule u zraku. Coetzee to zna pa se napokon događa i nešto bliži klinč, a to bi bilo umalo pa ono o čemu opsesivno snatri otkad je upoznao Marijanu. Ova bizarna tragikomična situacija se nastavlja, Rayment plaća račune, Marijana ga sve neredovnije zdravstveno njeguje, Costellica poput dobroćudne i besposlene Nemeze drži sve snažnije intonirane zen govore, na rubu koana, ili i preko ruba, a naš junak tavori zarobljen u ovoj romanesknoj klopki. Što je i svojevrstan obrat u odnosu Costellice i Raymenta, prvi su puta na istoj strani: starost je to protiv mladosti, prvi se puta Rayment osjeća kao da nije samo lik u njenom budućem romanu, nego netko tko ima i vlastita prava. A ona je njegov Vergilije u svijet matorosti. Coetzee u prepisci s Austerom podsjeća na Platonovu priču o pećini iz 7. knjige „Države“, pa kaže da nas i Platon opisuje kao pogrbljene, kratkovidne, smještene u izmaštano okruženje. Pogledamo li literarne strategije Coetzeejeve u ovom (a i ostalim romanima) vidjet ćemo da on jednako slobodno rabi ovaj svakodnevni realizam i metanarativne postupke, pa se za njegovu prozu ne može reći – zbog ovog elementa igre – da je kratkovidna kao tipični realizam zadnjih spisateljskih nastojanja, pri tome ne mislim na realizam ruskih pisaca, npr., koji je maestralan, nego na sve ove karvere koji su u jednom trenu izbili u prvi plan. Premda pojedinačni dijelovi, ili točnije rečeno komadi Coetzeeove proze mogu biti zamišljeni kao dijelovi priča takozvanih stvarnosnih autora, on nijednog momenta ne ispušta iz vida pisca kao homo ludensa prije i iznad svega. Ovo će profinjenijem čitatelju povećati užitak u tekstu, koji mu u spomenutih stvarnosnika biva baš tom kratkovidnom doslovnošću smanjivan. Ništa nije lažnije od privida koji inzistira na vlastitoj životnosti. Istovremeno radi se o prozi koja se igra s vlastitim postulatima, koja kao da nastaje odmah pred čitateljevim očima, kao da je ovdje jedini stvarni lik spisateljica Costello, dočim svi drugi u velikoj improvizaciji plešu pred čitateljem u okviru koji im ona zadaje igrajući se mogućnostima životnih okolnosti tako zadanih i zamišljenih likova. Jako dobar roman kojim je Coetzee potvrdio ono davno mišljenje što ga je o njemu iznio Josif Brodski, rekavši da je on jedini pisac koji nakon Becketta ima pravo pisati prozu.