Znak bez tumačenja je ili neznak, ili još-ne znak, puka tišina (premda ne i nebiće). Ali ćutanje sirena nije puka negativna veličina, puka suprotnost govoru, jer kao i govor ćutanje zahteva reakciju. Sirene ćute da bi proizvele (Odisejevu) reakciju i da bi ga usmrtile. Ali Odisejeva reakcija izostaje. Zašto? Zato što on veruje da sirene pevaju. ...

Ćutati u sebi, ćutati pred sobom, ne imati šta sebi reći – jedan je problem. Ali ćutati pred drugim nešto je drugo. (Možda se ovde može povuči paralela s razodevanjem: nije isto skinuti odeću kada smo sami i pred drugim.) Paradoks Kafkine priče može se izraziti na sledeći način: sirene ne ćute ako nikog nema u blizini. Verovatno ni ne pevaju (osim da prekrate vreme). Dakle, ćutanje je odnos. ...

Znadu ta leteća stvorenja zobajući sjemenke u parku / I da dok je bilo, da bio je to život, / Znadu te snježne ptice zobajući sjemenke u parku / I da u tom životu bilo je jedno umiranje, a da u tom umiranju bila je jedna šuma, / A da u toj šumi bio je još jedan život, onaj neodsanjani. ...

Iz priloženog teksta možemo zaključiti da Odisej nije primamljen izdaleka, jer, valjda, u tom slučaju ne bi gurao vosak u uši i vezivao se za katarku, pošto oni primamljeni izdaleka svejedno znaju šta ih čeka, s voskom u ušima ili bez njega. Utvrdili smo, takođe, uprkos tome što je pisac pokušao da nas navede na pogrešan trag, da Odisej ipak sve zna, pa se priča, zaključujemo, za sada opire logici i shvatljivosti, a piscu svakako ne treba verovati na reč. (No piscima se ionako nikada ne veruje na reč, pisci su poznati po tome što izmišljaju i lažu.) ...

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom. ...

Osim toga opće čitateljstvo i nehotice vidi uzore u likovima romana koje čita; ako mu se prikazuju samo kukavice, nitkovi i razvratnici, ubrzo će postati uvjereno da mu je dopušteno ponašati se kao oni, samo ako mu se to oponašanje ne učini suviše tegobnim ili opasnim. ...

(...) a ondje taj liječnik siromašnih, antisemit koji je i Hitlera proklinjao kao židova, na pitanje o tome je li u djetinjstvu mislio da će postati pisac odgovara: »O, nipošto, o, ne, ne, ne. Osećao sam ogromno divljenje za lekare. To mi se činilo izvanrednim, zaista. Medicina je bila moja strast.«, da bi nastavio s objašnjenjem toga što je za nj u djetinjstvu predstavljao liječnik: »Samo čoveka koji odlazi u Pasaž Šoazel da obiđe moju bolesnu majku, mog oca. Video sam čudotvornog čovu koji je lečio, radio neke čudnovate stvari telu koje nije funkcionisalo. Mislio sam da je to fantastično. Izgledao je vrlo mudar. Sve mi se to činilo apsolutno čarobnim.« ...

Tako mladi, a imate pluća osamdesetogodišnjaka, pa i gore, moj gospodine! Možete li hodati? Želite se odmoriti? S lica mi se kida priglup osmijeh, cijedi se kao slina niz riječi koje izgovaram, ispričavam se, sestro, meni sve to zvuči smiješno i nevjerojatno, ta ja vozim duge rute biciklom i svakodnevno prepješačim desetak kilometara, u četiri serije napravim dvjesto sklekova i isto toliko trbušnjaka. ...

A sad čini se / da sve to bila je laž / a kasnije vjerojatno činit će se / da je i saznanje o laži bilo laž

Prema šumi i inju, / Daleko od svijeta, / Gdje sam mogla / Nestati, kao drevna / Životinja.