Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. ...

Remov je stil bravura jednoga vješto otplesanog poga. On je skokovit, igra se, ispituje, ne želi se rimovati (Slade, a ni ne / rimuje se / doduše šta se ima rimovati, postapokalipsi je svejedno kada je), osim kada i rima nije igra (nevjerica-vjeverica), a želi kršiti konvencije; prepun je ritma. ...

Napose je riječ o svijetu u kojem se svaka iskrenost doima lažnom, u kojem je konkretnost nerijetko nekonkretna, u kojem se pozicije dodjeljuju mimo svakoga izbora i u kojem se svako hodanje čini beskonačno dugim. ...

Pomenuti susret desio se u mislima, željama i planovima više osoba. Svaka od njih navela bi delimično drugačiji razvoj događaja i različito tumačenje doživljaja. Pričati o narednom susretu dve osobe bilo bi nerealno, ali veoma zanimljivo. Tako barem tvrdi materijalno odsutni svedok. ...

Visina uvjerljivosti prijetnje, visina njezine niskosti, proizlazi iz visine njezine zamislivosti, a ta je zamislivost u slučaju »ubiti kao psa« i »prebiti kao mačku« stabilna kao ražanj za odojče na prijateljskoj utakmici nogometnih klubova od druge lige nadolje (...) ...

Ali taj ključni sadržaj, koji povijest ne može dotaknuti, ne uči se kao katekizam i ne sažima se ni u kakav credo. Ne ograničava se ni na negativan i formalan iskaz nekog kategoričkog imperativa. Kantovstvo ga ne nadomješta. A najmanje je dar neke rasne povlaštenosti ili čuda. On se stječe u određenom načinu života – obredu i velikodušnosti srca – u kojem se ljudsko bratstvo i pozornost prema sadašnjosti pomiruju s vječnom distancom prema suvremenosti. On je stanovita askeza, odnosno oblikovanje boraca. ...

(...) jer sućut koju iskazuje premašuje onu koju je dužan iskazati prema pravilima struke, naime čini se kao da mu se zaista ne žuri, kao da bi, ako bi osoba s kojom razgovara poželjela razgovarati o pojedinostima ili čak o onim stvarima koje nisu izravno vezane za pacijenta i njegovo stanje, bio spreman potrošiti i nekoliko minuta svojeg dragocjenog vremena, pa znade se i to dogoditi, da ljudi uslijed šoka počnu blebetati gluposti ili se čak šaliti (...) ...

Oče, priznanjem: prijemčiv sam od glave do pete. Uvažavam tuđe mnijenje o sebi, kojekakve tričarije poput časovitih vremenskih neprilika, a kinjim se i zbog nedostatka uvažavanja drugih. Privolu svoju dajem svemu i svačemu, a posljedično se s koječime i poistovjećujem. Koječemu pripisujem svoje 'ja', prelijevam se preko ruba svoga jastva u bezmjerna mnoštva, pa više i ne primjećujem razlike, ne razaznajem sebe u beskonačnim modalitetima najrazličitijih drugih. ...

Neka, mogu ja s i trnjem. Neka samo boli. Žudim za osvetom. Pokazat ću ja tom Orši, koji, uostalom, puši ko Turčin i kojemu, kad god napravi stoj na rukama, iz trenirke ispadaju ključevi, upaljači i cigarete, kako se igra nakon što te bace u trnje. Ranjen i krvav, igram u transu, brz i neuhvatljiv, čas u obrani spašavam naš gol, čas jurim u napad, gdje se zabijam baš poput trna, postigavši sva tri gola za našu pobjedu. Moji suigrači grle me i tapšu, pogotovo onaj glupan Kaktus, zabijajući preostalo trnje još dublje u mene. Tad sam ih ipak zamolio da mi ga najprije povade pa neka me onda tapšu ako im se bude dalo. ...

Sve što Mihovilović radi proizlazi iz entuzijazma i strasti te će on predstaviti bogato iskustvo koje je stekao kao muzički promotor i izdavač, arhivar supkulture, grafički dizajner i autor u nekoliko eksperimentalnih muzičkih sastava (projekata), ali i reći koju o predanosti, o razlozima te predanosti i žrtvama nužnim da bi se u 21. stoljeću slobodnim stilom penjalo na liticu. ...