Četiri i četrdeset pet: noć je još punokrvna, iako je muzika isparila, kao i pijana bagra, u Krugu više nema nikoga. Samo prigušeno svjetlo, bockav miris dima i zvukovi dviju stolica koje stružu po brodskom podu, a koje okupiraju Pero Pedijatar i neki sredovječni tip, poput njega, kojeg Mina dosad nije vidjela. ...

ali zrak je hladan na visini njezinog ramena / gdje me pribola / da iz njezine sjene gledam svijet / pa nije bilo druge nego da evoluiram / u kržljavi padobran s krilima punima paperja, mekim, krhkim / i napustim mjesto na kojem me čuva, džep u koji se slijeva njezin znoj ...

Ispred moga hrama veliki je pusti parking, na njemu samo kosturi / automobila. Sjedim i prodajem bilo što bilo ikome, ali takva su danas / vremena, nitko ne treba proroke. ...