Primjer avangardne umjetnosti

-1°C

ostavim auto, zakoračim u prigradski

pozdravlja me slatka simfonija kašlja, visoka frekvencija

gledam sa zaleđenih prozora, neotvorivih

pješački prijelaz jedan je cijeli mikrokozmos

majčinsko svjetlo semafora blago ljulja

neku curu oduzetu hladnom majonezom

u sendviču u 7:03 gore nego alkohol

barba iz odreda za održavanje

prelazi cestu na divlje svojom motoriziranom kočijom

auti male nemani klanjanju mu se,

moderni kralj;

izađem iz busa na kolodvoru, samo privid života

a zapravo duboko trune u prašinu od čestica ljudske i golublje kože

samo pekare stoje, spomenici, tiha utjeha

jer ti pružaju izbor kupiš da ili ne malo

pecivo

prije nego se zatvore jednom u nepovrat

slika falusa utkana u tlo jedva dva koraka

od hidre sa sedam glava, apokalipsa,

neka avangardna izložba na koju i ne znam

kad sam upala i kako jer

ništa nije besplatno

i ovako izdaleka cijeli je život neonski muzej

šljokavi pepeo

neki mali viče nemam para i gladan sam

stanje uma i duše

i tvoja baba i moja baba su dvi babe

dok ima vremena obratite se na ove drevne slogane

istina nikad nije bila bliže

Oda junaku

Srce ti je puno sifilisa

nema te na ulicama, ni u birtiji, a tamo ti je slika

najbolja mušterija visi obješena gađali je pomidorima i sad je netko pljuje i skida

mrtvi su najjači u podne

dok gazim kroz poplavljene ulice i guram bradu u poliester svoga šala

vrtim u glavi film onako

kako su te našli golog i bosonogog

i provukli tvoje ime kroz

blato i

sad ni živ ni mrtav kažu tučeš po vratima

nekog čistilišta

za duše koje nemaju kamo

mislim na tvoje tijelo kako su ga našli kažu bijelo kao brašno

slika tvoga tijela – tišina koja odjekuje

dotakne me, ali samo patetično i površno

sjednem na klupu, lutam kroz dane, pitam se jesi bio zao

gospodar kiše i iscjetka od spolnih osvajanja

i nekoliko djece također, tko zna koliko žena, ali

kažu imao si samo jednog brata

koji nisam bila ja, jer meni rastu kosti sedefaste

iskašljavam kad zazviždi mjesec

s glinom zahrđalom duboko među prstima

ne baš sasvim

ljudska žena

stojim sama i obukla sam bijelo odijelo

da uveličam prigodu tko te se više sjeća

na grobu junaka pod mojim prozorom

nema me u kafiću nego ja sam šuma i u srcu zibam

u kolijevci nešto što je davno izblijedjelo ispod zvijezda

tvoje ime – kisela strvina

Proročica u odjelu za prodaju

Proročica. Moja sjena nosi moju glavu u svojim rukama

(tijelo sam posudila da bude lutka u izlogu dućana za mačju hranu u centru na rubu zahrđaloga grada).

(Prastara veteranka, trenutno ili grizem ili čitam sudbinu iz dlana za par tampona) oceani, močvare, dubine. Bezdan. Moje ime dozivaju duhovi u pustinji, dok tragaju za mojim tijelom

(glupani!!! a eno ga, tamo, pokraj ulaza u trgovački centar).

Mali termiti, oteli ga i položili u hram, pokrili velovima. (Prodajem ih za druge usluge.)

Primam mentalne valove okusa sunca. Mljackam ih i oglušujem se na SOS pozive

(radio se prebacuje na neki soft pop).

Ustajem. Moje tijelo, ja,

mač boga sunca. Dah slanog vjetra u suhom grlu.

Politika nalaže da utrobu zagrizem zubima. Što se tiče jetre, to je malo lakše, nju siše Prometej. Sjedim na krvavom platnu,

koje pokriva ruševinu kućice za lutke. Sunčani sat odjekuje: ponoć.

Ispred moga hrama veliki je pusti parking, na njemu samo kosturi automobila.

Sjedim i prodajem bilo što bilo ikome, ali takva su danas vremena,

nitko ne treba proroke.

Cuclam nokat nalakiran okusom mente. Ispred mene pomiče se sjena sunca, dva meteora.

Tako je tiho.

Grijem se od tišine

i jedem planete.

Na polici

U srednje velikoj divnoj trgovini na polici

pod praznim stropom koji zjapi u ništa

(niti jedan kupac neka ne pogleda u taj bezdan jer onda je proklet) među slatkim kutijicama od obojane želje stoji čaj od naranče i aronije ja ga gledam i od sebe krišom spremam u košaricu, na sigurno dok izgovaram čarobne riječi u sebi triput:

bit će novaca bit će novaca bit će

na kraju računa pozdravlja me vrlo topla poruka uštedjeli ste 2,33 eura (kuna je propala)

bože pa nisam ni znala da štedim ovo je predivno sve je opet kako treba bože bože ne

NE

to nije bila aronija nego

kurkuma

Računi

Ti živiš ja živim u svijetu fantastike u kojem na vijestima

nema ništa novo nego samo famozna politika nezanimljiva, artificijelna

ne kajem se baš ni za što nego tu i tamo bacim treće oko na račune, popise mojih grijeha protiv humanizma

zapravo se raspadaju u ništavilo i smrad nagurani u džepovima

kućnog ogrtača (za vas ja sam uredna)

iznošenog, izlizanog nečistoćama u zraku iz anti-difuzora

računi, kažem, i ona sitna slova na njima

gomilaju se na dnu džepa od umjetne svile

dok ja grizem porculan još jedne šalice negdje vani

porculan plastičnoga mirisa (nije ni važno što pijem)

ispod prsta koji upire u mene i u tebe s neba ili iz groba naših starih

u postojanju koje ima miris

iscijeđene maramice

s fermentiranim zadahom nečijih pljesnivih usta

a svijet je prepun novih računa

koji samo čekaju da ih dostavi spora pošta