Prvih dana sam pri odlasku u nabavku otkrila takozvani spomenik. Bio je veoma blizu supermarketa i opet jako neprimjetan, tako da sam cijeli život mogla prolaziti pokraj živice da ga ne ugledam. Popela sam se uz četiri stepenice do travnatog platoa na kojem je par gladiola bilo zasađeno oko mramornog pravougla. 

„U sjećanju na događaje”, pisalo je na kamenu i nekoliko minuta sam se pitala na koje se događaje misli. Kad sam čučnula i dodirnula ploču vrhovima prstiju, primijetila sam da je ispod ugravirana još jedna rečenica, toliko izlizana da sam je jedva dešifrovala: „Na ovom mjestu su neki uništeni, to se ne smije zaboraviti”, pročitala sam i sve mi je bilo još misterioznije. 

Naočigled nepovezano s tim, nedaleko je stajala kapelica s uplakanom Marijom na prozoru. Na njoj se moglo pročitati: „Ovdje počivaju četrdeset i tri tijela.“

Pošto nisam mogla prestati misliti o tome nakon povratka u pansion, odlučila sam direktno pitati gospođu Ernu. Kao odgovor mi je dala fasciklu i veselo pitala kako je prošao salon s groficom. Pogledala sam dokument koji je u svom nedostatku ičeg dražesnog imao nešto razoružavajuće otvoreno: tekst nije krasio nijedan grafički element, niti ikakvo isticanje. Do danas me čudi da su se informacije na prvi pogled jednako lakomisleno dijelile kako ih je i zajednička svijest zaboravljala. 

Čitala sam priču dok sam ručala. To je bio trezven izvještaj, s tek par umiješanih citata očevidaca. Ovako je kazivao:

Uskršnjeg jutra, 2. aprila 1945., svih dvije hijade zatvorenika sporednog logora III/Mauthausen/Gau Gross-Beč, dovedeno je iz plitkog rudnika u kojem su trinaest mjeseci morali zašarafljivati dijelove aviona. Kad su se skupili u grupe od sto ljudi na livadi ispred baraka, u blizini glavnog ulaza, odlučeno je, pošto se tolika masa nije mogla kontrolisati, poslati hiljadu dvjesto od njih na smrtni marš u Gradišće. Dok su zvona drugi put zvonila za misu, a djeca radosno ciktala tražeći uskršnja jaja u obližnjim baštama, kolona je krenula, jednako tiho i bez riječi kako su i došli. Seljani na putu u crkvu su poslije pojedinačno pričali da su svjedočili ovom progonu, ali većina je tvrdila da su u to doba dana još spavali. 

To je bilo ledeno jutro, temperatura je tek prešla tačku smrzavanja i ostalih osamsto muškaraca stajalo je bez cipela u sivom snijegu. Čuvari koji su ostali tu – njih desetorica, od kojih su šestorica tek postali punoljetni – tresli su se od straha. Parirali su osjećaju nemoći zbog same kvantitete, ali naposljetku i zbog hladnoće koja je sjekla. Naredba je izrečena: potpuno oslabljeni i mršavi zatvorenici su oko osam sati opet zaključani u barake, kako bi ih se moglo riješiti u malim grupama od po četrdeset ljudi. Naređeno im je da legnu na leđa, u mraz, s rukama raširenim lijevo i desno. Onda im je otkopčana prljava prugasta uniforma i data injekcija benzina ispod prsne kosti. 

Neiskusni čuvari su dobili naredbu da štede municiju za skoru, neminovnu odbranu Beča. Bili su nespremni za ovakav obim zadatka i nisu znali kako da ga izvedu, tako da su ubodi kod trećine slučajeva promašili. Ako se srce tačno probode injekcijom benzina, smrt nastupa za nekoliko minuta, ali ako se zabode u pluća, onda počinje višesatni proces grčeva, oduzetosti i na kraju, gušenja. 

Do poslijepodneva su desetorica čuvara (po petorica su se smjenjivala s kopanjem jame i davanjem injekcije) ubila dvjesto ljudi, od kojih se još barem sedamdeset borilo za život. Muškarci su sad, nakon što je kopanje masovne grobnice predstavljalo znatan napor, postajali sve nervozniji. Zato je odlučeno da se preostali zatvorenici na brzinu ukopaju živi. 

Po četrdeset tijela su kotrljali do jama i posipali trusnu zemlju po njima, dok su iz baraka dovodili sljedećih četrdeset. Bilo je potrebno sve više ljudi da kopaju, uzeli su njih četrdeset da pripreme zemlju za četrdesetoricu koji su poslije na redu. Čuvari su bili promrzli i neispavani kad su pri izlasku čuli neobične zvukove. U sve većem mraku se jedva šta moglo prepoznati, kad su se odjednom odozdo, znači iz već zatrpane jame, počela koprcati tijela, zadnji koji su još uvijek bili na životu, izvlačili su se iz grobova, borili za vazduh. Onda pucnji.

Ono što nisam razumjela bilo je ovo: ako je u Gros Ajnlandu ostalo osamsto ljudi, a kod spomenika je počivalo samo trideset četiri kako je pisalo, šta je bilo sa preostalih sedamsto šezdeset i šest?