Izašao sam poslije bolesti.
Otišao sam sve do šume što nam leži nad trgom, gdje svjetluca zlatni pijesak i huči fontana. Bio sam umoran, ali sa svakim mi je korakom bilo bolje. Zrak je bio mlak, bilo je još rano jutro. Po trgu su hodali ljudi, u gradiću se održavala svečanost otvorenja ljekovith izvora, stigli su dakle kao i svake godine mnogi posjetitelji. S trga se čula svirka, ali ja sam koračao šumskim putovima. U šumama što se neprestano sijeku, zasađuju mlada stabla, u šumama što ih se neprestano za nešto priprema, što im se neprestano ističe kako uskoro ima doći kakva katastrofa te su tako držane u neprekidnoj napetosti, što se osjeti u nekom udaljenom žamoru kojim se razni reviri sporazumijevaju, a u kojem se skriva nešto krševito, u njemu se pak mogu čuti i kosturi medvjeda kako tutnje do još udaljenijih tutnjeva, ah da, lupnjava i nepostojanost mogu se ondje čuti posvuda, ipak smo u šumama iznad gradića gdje je život lak.
Hodao sam usplahiren, htio sam hodati odlučno i ne silaziti s puteljaka i staza. Koračao sam polagano čuvajući tijelo, a duh sam pustio da se tek tako smuca, sluhom kontrolira raspoložene ptice. Što sam izražavao? Glave nepojmljivo pognute, glava je tu računala s izvjesnom nasrtljivom nepojmljivošću još otkako je ušla u šumu, vrtjela se i razgledala vršike omorika jer joj se nije dalo gledati lisnato.
Hodao sam stazom što je prelazila u put razrovan vozilima drvosječa. Pogledajmo tu riječ izbliza! Ma zapravo ne, gledajmo tek izdaleka i pođimo dalje, odbolovali smo i malko se tresemo, ne posve i slijepo, ali već nas manja brda umaraju i otupljuju nam volju. Poželimo se i vratiti, sviđa nam se kod kuće, zamišljamo što je sve bilo lijepo dok smo ležali bolesni.
Najljepši je u bolesti noćni ormarić! Kako li se na njemu bijeli kolutići lijekova nesigurno osjećaju! Šumore ili se ljuljuškaju promatrajući bolesnog spavača. Navalit ćemo mu u kapilare, mrmljaju, otopiti se u krvi, zaći mu ravno u srce.
S trga dolje odjekivale su cimbalske kapele. Uhvatio sam riječ „kapela“ dok se još primicala. Izašao sam iz šume i dospio na asfaltne pločnike što vode kroz naše parkove. Odbolovao sam, svijet mi se činio stamenim, svuda mu se osjećala snaga. A što se zrak činio snažnim! Izmicao sam mu koliko sam mogao, šum vjetra, svakojaka huka, udari udaljenih oluja, pa i nekakvo gutanje ili jedenje zraka. Ostario sam i osjetio tu snagu oko sebe tim više. Moja ogorčenost i ruke neprestano mlatarave oko nečeg nepoznatoga sve su češće nastojale prodrijeti u džepove sivog sakoa. Htio sam samom sebi nešto razjasniti – smrt, bit će, možda su me šume nada mnom u svojoj okorjeloj zebnji primorale da mi priđe – no nije mi bilo do dosljednosti, ipak sam odbolovao i priželjkivao malčice odmora. Na asfaltnim pločnicima ležale su grančice, pa i maramice, svakakvo smeće. Glazba je na trgu još uvijek svirala, bilo ju je ugodno slušati. Sunce je sjalo na svečanosti, ponekad su podvrisnule nošnje, sijevnulo srebro dugmadi ili dijadema. Sve je više nego ičim drugim odisalo djevojaštvom. Pomalo se i plesalo ili tek njihalo. Toliko je toga šumjelo, bila je to nerazboritost, nekakav umilni fijuk. Svatko je želio učiniti nešto odrješito. Svatko je želio biti nečim obodren. Nigdje ni trunke letargije ili tome slično. A onih u kolicima...
Koračao sam prema kući, riječ „koračao“ izgovarajući poput časnikâ. Sretnem prijatelja, krenuo je na svečanost, do njega kći u ružičastoj jakni. Ima i mašnu, slatkiš, zviždaljka, kaže. Malko se znojim, sunce je preblizu, krovovi su kuća prilično užareni.
Hodam avenijom u hladu javorâ, svejednako u njihovu hladu preskačući osunčana mjesta, skačem s hlada na hlad kao po otocima. Na ulici je buka, začepim uši. Bolest kao suzvučje, ljupko raspoloženje šalica, jastuci mjesto lusterâ. Uputim se kući u kaputu kao snovitom. Poslije bolesti najedanput raznobojan, oslabljen, s tijelom i dušom mrvicu iznemoglima. A iznemoglost ni na što više nije nalik, odem na kolodvor i zamolim za kartu do svojih vrata. Molim da stignem na vrijeme, moj me dom već čeka, imat ću konferenciju sa zdravima – i sâm sam čovjek i nervozan sam. Napuštam kolodvor s kartom. Iznad tračnica šušte velike lipe. Oko dvorišta plinare prijeđem most i odjednom ugledam kuću. Promotrim kartu, popnem se uza stube i kroz ostakljena vrata zadnji put još bacim pogled na ulicu.
Jan Antonín Pitínský (1956) renomirani je češki kazališni redatelj, pjesnik, pisac i dramatičar. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Poslije bolesti jedna je od pripovijedaka iz njegove zbirke Domácí potřeby (Kućanske potrepštine) objavljene 2024. godine i ovjenčane nagradom Magnesia litera za prozu.