STEAMPUNK

U dijelu sobe u kojem je uvijek zima
razdvojio sam osjećaj od osjeta.

Tako prolazi vijek između dvaju poraza.

Razmatranje zakona o međama:
druga obećava smrt, prva je potvrđuje.

Dvije međe: čine stvari jednostavnima.
Ili ptice: eonima tkaju domove od šiblja,
koje u svom zapadnjačkom komforu
nazivamo gnijezdom.

Gledam s prozora tu fokusiranu muku,
genetski upisanu rutinu; ptičji rad neodvojiv je
od ptice – od krila, kljuna i potomstva u ljusci.

Čim završi i udobno se smjesti, nalijevam ulje i
zatežem lanac, potežem uže: to je sve što znam,
mislim dok produženi nazubljeni ekstremitet

ulazi u koru stabla

kao što duša terorista ulazi u ništa.

TALIONICA, EU

Načet kao predgrađa britanskih gradova:
lučki kranovi, tvorničke sirene, mreža dotrajalih putova.
Ozakonjena je proizvodnja viškova, a uvijek nešto fali,
sindikati i propali štrajkovi, prolupali, skvrčeni u prošlost.
Pomalo bolan u kromiranom laktu, odviše stegnutih tetiva,
pretjecao sam vozilo za vozilom, reklamni panoi nudili su
oprost, aplikaciju za mjesečinu, gravitacijske leće.
Korita usahlih kanala, derutne farme i šokački stanovi,
visoki dimnjaci starih toplana bude uvijek istu misao.
Nagrižen kao balkanske nakupine nastambi:
ovdje se mnogo pucalo i opet će, majstori s prizivom savjesti
obeshrabreni zure; investitori su vodeći filozofi epohe:
gipsu i betonu dosuđen je prah, drvetu pepeo, plastici vječnost.
Pisano je: svaki će zid dočekati metak, svaku će lubanju
ispuniti sumanuta misao, kaplje hidraulička tekućina,
Europa će propasti ili možda opstati, nešto se sprema,
u toploj ljetnoj noći, osluškujem kroz otvorene prozore:
lijeva se čelik u pohlepne uši naroda.

DESNIM KLIKOM, ZEBNJA

Svakodnevna lavina važnih i hrabrih tekstova na mrežama,
nikad viđenih metafora, opkoračenja, iskoraka.
Revolucionarnih primisli. Spasonosni pozitivni pomak,
mladoljevičari zazivaju samoupravljanje, a ne voze, voze
nacionalisti s partizanskim odličjima, sve kategorije;
bit će rata pa mira rata pa mira, pankeri drhte
od egzistencijalne zebnje u provinciji, nezapamćeni.

Znam kako sam dospio ovamo, preko kojih jaruga i mostova,
tu na kraj poznatoga svijeta, daleko a blizu bezubom
selu: utonuli krovovi, nizak dim, lavež i daleka kletva,
zajedljivo brujanje dotrajalih strojeva; znam kako se tu
kolje životinja, razapinje, pušta krv u zdjelu i zemlju,
kako se i kada prebija mačka, pas, žena ili labud;
kako se i kada ispire skoreni beton s lopate i lopate
kako bismo ranom zorom mogli nastaviti dalje.
Umoran i krvav, odaberem, označim, desnim klikom
izvršim: kontrarevolucionarni čin, pucam si kraj noge.

U sutonu: druge guta svjetlost, mene grli mrak.

***

Uzmite svoj život: zatim u postavkama
otvorite mapu, žutu mapu kakvu
otvaraju inkasatori
usmjerenog gibanja,

fanatici naplate
parkinga i: svega što se
može naplatiti
bilo kad i bilo gdje;

zatim otvorite: kišobran, crni
kišobran kakav bi Kafka nosio
i otvorio zatvorio otvorio
i unesite nemir u:
slučajne prolaznike
samom asocijacijom;

deaktivirajte vlastitu prisutnost
nakon što triput
zatajite
Marxa
prije nego što: prigrlite
monetarni sustav;

zatim izdajte račun za svaku
laž i dodir koje su vam
prodali:
kao što vam je fiskaliziran
oprost tijela
i uskrsnuće grijeha
i život,
život,
konačni.

Što danas znači biti Hrvat, radnik? Izgorjeti kao makija
u sezoni kupanja, sušenja, tamnjenja kože pod
izbojima matične zvijezde, matične srži, matične.
Kamenjar plane poput benzina, klija gorivo u kamenu,
dogodine opet gori, zastire obzor, zastire sebe, zastire.
Što danas znači gorjeti, tamnjeti, zastirati?
Nema načina da se ovdje boravi dulje od vatre,
dulje od čegrtuše,

otrovnije od vjeverice, jaglaca.

U Dubrovniku sam također vidio mačku
koja očito nije imala nikoga.
Hodala je za ljudima i glasno dozivala.
Ljudi su pričali na mnogim jezicima.
Mačka je znala samo mačji jezik:
nitko ga nije slušao, razumio ni govorio.
Mačka je hodala za ljudima moleći
zalogaj, meki dodir, utočište.
Ni sam joj nisam mogao pomoći,
sezonski radnik u prolazu, u mimoilaženju
s turistima, ništa im nisam zamjerao:
mogli su joj baciti barem zalogaj-dva,
ali mogao sam i ja. Sutra nakon posla,
kada sam krenuo ulicom s komadima
salame i sira zamotanim u foliju,
nje više nije bilo, ni na toj ulici,
a možda ni u tome gradu od kamena i
kosti, koji se opire valovima i vjetru.

***

Noćna smjena ne napušta olako svojeg domaćina.
Usadi se u njega kao metafora u zdravu potkoljenicu.
Odbacujem svaku pomisao da sam stoga pjesnik.
Metafora i potkoljenica nemaju dodirnih točaka.

Ustajem se s mrakom i liježem s mrakom: dan sam
sasvim izgubio onda kada sam gubio, ostavljao, ljuštio.

Danju se pronicljivo gledamo, važemo, prebiremo:
bez sjene, produžetka noći, spasonosne sjene.

Sada poznajem samo sjenu: ona poznaje mene.
Poznajem svoje životinje, noćne životinje, divlje i plahe.

Ne napuštam olako tamu: dobro mi je i potrudit ću se
da tako i ostane. Ne napušta me olako: tama, bistra tama.

Svježa hladna voda usred mraka, svježa pitka istina.