Nemo

Ne znam na kojoj smo pjesmi pronašli izmet. Trobojni pas ostavio je trobojni izmet i njegova instalacija pobijedila je našu. Vrijedi li to ako nije bio svjestan toga što radi, što bi rekao Arthur Danto? Listovi su bili okrenuti tako da se tekst ne vidi. Zatvorena vrata lođe sprečavala su prodor smrada i nisam ih htio otvoriti da se približim tekstu. Bilo mi je žao što nisam znao koje su pjesme dobile čast, ali papiri su se zalijepili jedni za druge i nisam bio dovoljno motiviran da počnem čeprkati po instalaciji. ...

No prava najava novoga početka započela bi uvijek iznova onom prepoznatljivom lavljom rikom ovjenčanom zavijenom filmskom vrpcom, uz koju je stajalo ispisano TRADE MARK. Upravo tako, a ne TREJD MARK. Što je to značilo, pojma nismo imali, ali znali smo da nakon toga slijedi komad slašću ispunjenoga vremena. I stripove smo tada gutali sa slašću, osobito one prvorazredne, kojima je na naslovnici jasno i nedvosmisleno (tik ispod naslova) bilo istaknuto jamstvo njihove provjerene kvalitete – „fantastični strip“. ...

Petera Stillmana otac je u toj knjizi devet godina držao zatvorena u sobi, u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta, kako bi vidio hoće li mu sin progovoriti božjim jezikom. ...

Dajte mi birati / Da mi život stane milostivo / Kao halal klanje / Da umrem bez bola

Uvrede se kreću od najstrašnijih prostakluka, kojih se ni jedan Šešelj ne bi postideo, preko doziranih i otrovnih komentara (za zaposlene u „Galimaru“ napisaće da su kamarila pretencioznih džabalebaroša), do urnebesnih formulacija: Gastona Galimara će nazvati pohotnim pečenim oslićem, dok, na drugom mestu, kaže da neće pisati Galimaru dok ovome ne prođe menstruacija. ...

Potom se zapitah: nije li moj čemer tek prirodna posljedica nataloženih sedimenata navike, ponavljanja uvijek istih radnji istim sljedovima, kretanja istim putanjama, prežvakavanja uvijek istih misaonih uvida? Nije li melankolija punoljetnosti prirodan ishod minule bezbrižnosti djetinjstva, bezbrižnosti s okusom novuma? I obratno: nije li 'ono novo' nepatvoreni biljeg spokojnoga prebivanja u sadašnjem trenutku, onome trenutku koji traje vječno? ...

(...) I krumpiri / Ispadaju, kotrljaju se ulicom, i zrak leden / Sledio je nepca, zadržao dah, i tijelo se od / Bola vraća u sebe, kao kukac skrutne i / Odmrzne u toploj sobi, dolazi buđenje... ...

Oni koji razabiru estetske vrijednosti, pamte. Pamćenje i sjećanje opisuje i čuva biće. Bez toga ni spoznaje svijeta, ni sebe sama. Bez toga nikada cjelovite osobe. Oni koji osjete i shvate umjetničko djelo, u sebi ga sačuvaju. Oni koji znaju raspoznati vrijedno djelo, oni koji razabiru vrijednost, usvoje je i upamte. Djelo se u takvima ponovo događa i dovršava u njihovoj percepciji, vrednovanju i sjećanju. Zbog takvih, rekao bih, umjetnost postoji. Za takve ona uvijek jest. Takvi je usvajaju i u sebi nose. Takvima svijet umjetnosti pripada. A i sam za takve pišem. ...

Preskočiti sebe samoga, baciti se u bezdan sebstva, eto nerazumna naloga duhovnoga 'suicida' na koji su pozvani svi pozemljari koji koketiraju s rubom. Oni pojedinci što kotiraju u mjeri u kojoj su se uspeli na najvišu kotu. Oni koji su potom preko njezina ruba zakoračili u bezdan, ne odstupivši od nerazumnoga naloga ni za jotu. ...

Ali dostaje li obnova Države Izrael za politički život? I, bila ona i sam život duha, može li u sebi obuhvatiti judaizam? Malena država, koje proturječje! Posuđena kao svjetlost satelita, hoće li njezina suverenost moći uzdignuti duše do potpuna samoposjedovanja? Očito je da se Izrael potvrđuje na drukčiji način. ...