Nemo

Do poslijepodneva su desetorica čuvara (po petorica su se smjenjivala s kopanjem jame i davanjem injekcije) ubila dvjesto ljudi, od kojih se još barem sedamdeset borilo za život. Muškarci su sad, nakon što je kopanje masovne grobnice predstavljalo znatan napor, postajali sve nervozniji. Zato je odlučeno da se preostali zatvorenici na brzinu ukopaju živi. ...

Najljepši je u bolesti noćni ormarić! Kako li se na njemu bijeli kolutići lijekova nesigurno osjećaju! Šumore ili se ljuljuškaju promatrajući bolesnog spavača. Navalit ćemo mu u kapilare, mrmljaju, otopiti se u krvi, zaći mu ravno u srce. ...

Mali gospodin, koji je inače uvijek nekuda jurio, no nitko nije znao kamo zapravo – volio je sa svojim telefonskim klijentima – jer kako da drugačije nazovemo te neznance, kojima je bio veoma privržen – razgovarati veoma glasno, tako da su i prolaznici na ulici, i kupci u Supermarketu, slobodno mogli saslušati dijelove njegovih – po svome sadržaju veoma važnih, strogo povjerljivih razgovora. ...

Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. ...

Slušam ga. Zavija. Urliče od usamljenosti, čuvar skladišta građevnog materijala. Velik je, štoviše ogroman i nemoćan istovremeno. Dobro uhranjeni čuvar slomljena duha. ...

Sada poznajem samo sjenu: ona poznaje mene. / Poznajem svoje životinje, noćne životinje, divlje i plahe.

Pisac koji raskida s tom solidarnošću, koji je dovodi u pitanje ili je smatra iluzornom, zbog nedostatka iskustva, odnosno zbog toga što se nije zlopatio s drugim ljudima ili bio izvrgnut istim opasnostima kao oni – ne čudi me što traži drugdje lažnu solidarnost, utoliko rigidniju i grublju ukoliko se njome služi da ispuni prazninu od koje pati i na koju se sâm osudio. ...

Ispred moga hrama veliki je pusti parking, na njemu samo kosturi / automobila. Sjedim i prodajem bilo što bilo ikome, ali takva su danas / vremena, nitko ne treba proroke. ...

Čitam ovu Jergovićevu knjigu i pomislim: u ovoj knjizi sam i ja kojeg više nema (koincidencija je da me autor spominje u jednom trenutku).

Lelujave, mutnjikave siluete ljudi raspoređenih u dva para, te siluete kao poruka primljena preko kakve aplikacije, poruka kojom se pošiljatelj u bilo ...