Nemo

Pristigavši u pustinju, Rikard Marasović je s ostalim dalmatinskim arhitektama prvo projektovao privremena naselja za 28.000 ljudi, šatorske gradove sa smještajima, kuhinjama, ambulantama, školom, crkvom, prostorima za priredbe itd. Dalmatinke i Zagoranke su tu u pustinji na svijet donosile novi život – preko osamsto beba je rođeno u Egiptu gdje dobiše imena poput Nil, Sinaj, Izvor, Sueska ili Sinajka. ...

Život u čekanju da se ti vratiš / dok se pretvaram da to i nije nešto / jer imam više nego ikad / i ubitačno sam samostojeća

Još se nećka tekst kome će se dati da ga ispriča, da li nasumce odabranoj pripovjedačici koja se našla pred arhitektonskim remek-djelom i s kojom se autorka i previše prepliće ili je uvjerljivije ako se ispripovijeda u trećem licu, iz perspektive drugih bića koja se javljaju i nameću. Možda ćemo naći kompromis ili čak početi ovako, pa mijenjati i brisati, vidjet će se. ...

Čitanje knjige naročito je preporučljivo onima koji smatraju da svako prvo lice jednine Waitsovih pjesama podrazumijeva osobno iskustvo; premda majčinski nježan spram umjetnikovih nedosljednosti, Jacobs pristojnom dozom skepse ipak opravdava ono »mit« iz naslova. ...

Od sramote bola nesreće prijatelj te štiti. / Neprijatelj te baš tome izruči.

Znak bez tumačenja je ili neznak, ili još-ne znak, puka tišina (premda ne i nebiće). Ali ćutanje sirena nije puka negativna veličina, puka suprotnost govoru, jer kao i govor ćutanje zahteva reakciju. Sirene ćute da bi proizvele (Odisejevu) reakciju i da bi ga usmrtile. Ali Odisejeva reakcija izostaje. Zašto? Zato što on veruje da sirene pevaju. ...

Ćutati u sebi, ćutati pred sobom, ne imati šta sebi reći – jedan je problem. Ali ćutati pred drugim nešto je drugo. (Možda se ovde može povuči paralela s razodevanjem: nije isto skinuti odeću kada smo sami i pred drugim.) Paradoks Kafkine priče može se izraziti na sledeći način: sirene ne ćute ako nikog nema u blizini. Verovatno ni ne pevaju (osim da prekrate vreme). Dakle, ćutanje je odnos. ...

Znadu ta leteća stvorenja zobajući sjemenke u parku / I da dok je bilo, da bio je to život, / Znadu te snježne ptice zobajući sjemenke u parku / I da u tom životu bilo je jedno umiranje, a da u tom umiranju bila je jedna šuma, / A da u toj šumi bio je još jedan život, onaj neodsanjani. ...

Iz priloženog teksta možemo zaključiti da Odisej nije primamljen izdaleka, jer, valjda, u tom slučaju ne bi gurao vosak u uši i vezivao se za katarku, pošto oni primamljeni izdaleka svejedno znaju šta ih čeka, s voskom u ušima ili bez njega. Utvrdili smo, takođe, uprkos tome što je pisac pokušao da nas navede na pogrešan trag, da Odisej ipak sve zna, pa se priča, zaključujemo, za sada opire logici i shvatljivosti, a piscu svakako ne treba verovati na reč. (No piscima se ionako nikada ne veruje na reč, pisci su poznati po tome što izmišljaju i lažu.) ...

Ali još puno vrednije, upravo pravo pitanje jest zašto je baš zemlja, sâmo poprište vremenovanja i jezika u njemu, prošla tako loše da je prošla najlošije. Po njoj se nikakvo vrijeme ne zove, iako je trajanje dana određeno upravo njenim kruženjem oko same sebe. Ne samo to, nego, vidjeli smo, bahatom suncu nije dovoljno što u jeziku znade prisvojiti godinu, nego katkad još i dan poželi pa je, i opet bar negdje, i opet bar nekad, bar u poeziji, bilo moguće reći da prođoše cijela tri sunca, a da to znači da su prošla tri dana. Baš u poeziji, koju bismo onda još trebali smatrati najuzvišenijim što jezik uopće može dati! Da, imamo posla sa skandalom. Još i jednom. ...