Nemo

Redovno sam pratio i njegove kritike na raznim portalima, zadivljen što mu ni u poznim godinama ne nedostaje duhovitosti i oštrine, britkosti i inventivnosti. Istakao bi dobre strane djela, ali i loše. Uvijek vrlo iskren i nemilosrdno duhovit. Nikom nije „ostajao dužan”, o svakom rekao ono što misli. Tako do kraja života. ...

Upravo taj postupak u kojem se ne uočava nikakva prisila spolja, nikakvo moranje da se ispoštuje logika stvarnosti – već samo logika priče – oslobodio je Jegovićevu rečenicu kao, verovatno, ni u jednom drugom njegovom tekstu, pa se ta rečenica krležijanski izduži, vijuga kao bič u zamahu, ili reka posmatrana iz drona, pronalazi puteve kao voda kroz stene, traži (i pronalazi) sopstveni ritam disanja i ne zavisi ni od čega drugog do od zamaha i zadovoljstva kretanjem. ...

Sjedim, oče, na više stolica odjednom. I tješim se govoreći si: tȁ to je tek jedna stolica s više nogu. Jedna stolica sa sto lica. Sto lica bez i jednoga naličja. ...

Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. ...

Remov je stil bravura jednoga vješto otplesanog poga. On je skokovit, igra se, ispituje, ne želi se rimovati (Slade, a ni ne / rimuje se / doduše šta se ima rimovati, postapokalipsi je svejedno kada je), osim kada i rima nije igra (nevjerica-vjeverica), a želi kršiti konvencije; prepun je ritma. ...

Napose je riječ o svijetu u kojem se svaka iskrenost doima lažnom, u kojem je konkretnost nerijetko nekonkretna, u kojem se pozicije dodjeljuju mimo svakoga izbora i u kojem se svako hodanje čini beskonačno dugim. ...

Pomenuti susret desio se u mislima, željama i planovima više osoba. Svaka od njih navela bi delimično drugačiji razvoj događaja i različito tumačenje doživljaja. Pričati o narednom susretu dve osobe bilo bi nerealno, ali veoma zanimljivo. Tako barem tvrdi materijalno odsutni svedok. ...

Visina uvjerljivosti prijetnje, visina njezine niskosti, proizlazi iz visine njezine zamislivosti, a ta je zamislivost u slučaju »ubiti kao psa« i »prebiti kao mačku« stabilna kao ražanj za odojče na prijateljskoj utakmici nogometnih klubova od druge lige nadolje (...) ...

Ali taj ključni sadržaj, koji povijest ne može dotaknuti, ne uči se kao katekizam i ne sažima se ni u kakav credo. Ne ograničava se ni na negativan i formalan iskaz nekog kategoričkog imperativa. Kantovstvo ga ne nadomješta. A najmanje je dar neke rasne povlaštenosti ili čuda. On se stječe u određenom načinu života – obredu i velikodušnosti srca – u kojem se ljudsko bratstvo i pozornost prema sadašnjosti pomiruju s vječnom distancom prema suvremenosti. On je stanovita askeza, odnosno oblikovanje boraca. ...

(...) jer sućut koju iskazuje premašuje onu koju je dužan iskazati prema pravilima struke, naime čini se kao da mu se zaista ne žuri, kao da bi, ako bi osoba s kojom razgovara poželjela razgovarati o pojedinostima ili čak o onim stvarima koje nisu izravno vezane za pacijenta i njegovo stanje, bio spreman potrošiti i nekoliko minuta svojeg dragocjenog vremena, pa znade se i to dogoditi, da ljudi uslijed šoka počnu blebetati gluposti ili se čak šaliti (...) ...