Baudelaireov iskaz iz teksta ”Eloge du maquillage“, koji glasi ”Le rien embellit ce qui est“ doslovce preveden glasi: ”Ono ništa uljepšava ono što jest.“ Na prvi se pogled taj iskaz može učiniti 'čudnim' i zagonetnim. Ono što se može za nj reći već na prvi pogled – i prije pokušaja da ga se razumije – jest da je 'poetski snažan': kao svaki istinski poetski iskaz, on djeluje (proizvodi neki, makar i neodređeni, dojam) ako mu čitatelj i ne shvaća smisao 'iz prve'. I to upravo zbog te prvotne 'nerazumljivosti'. To, uostalom, i jest možda i temeljna značajka onoga što s naziva 'dojam'. Dojam je ono prvo što se doživljuje u susretu s bilo čime, pa i – osobito – s onim što se čini neshvatljivim. Ostane li 'neshvaćen', vjerojatno je da će možda i duže djelovati: ostat će nam 'u glavi', to jest u duhu. Ipak, citirane pjesnikove riječi mogu se razumjeti.
Francuski glagol embellir – kaže nam rječnik – znači: poljepša(va)ti; poljepšati se, postati ljepši; ukrasiti; razvedriti (se)… Značenja poljepšavati, poljepšati kao i značenje razvedriti se, jednostavno su razumljiva: nešto se poljepšava ukrašavanjem, vrijeme se razvedrava i biva lijepo… Znamo, potom, da se pričajući nešto to može poljepšati (U francuskom rječniku Robert, primjerice, naći ćemo ovaj primjer: „Cependant, pour restituer il faut embellir, et c'est ce que fait le poète avec ses images qui donnent une aura à ses souvenirs“, to jest: ”No, da bi se obnovilo, treba uljepšati, a to čini pjesnik svojim slikama što njegovim sjećanjima pribavlja auru.“). Čemu služi to poljepšavanje priče? Služi tomu da se njezin sadržaj, ili njezina poanta, jače istakne, da joj se ”pribavi aura“. Upravo tomu moglo bi služiti i ono ništa što ”uljepšava ono što jest“. Naime, 'ništa' je 'ono što nije'; filozofski bi se reklo: ne-bitak. Pored ne-bitka, uspoređen s ne-bitkom, bitak je istaknutiji; ono biti, 'pored' onoga ne-biti biva 'ljepše', čak i ljepše no što jest – ono ništa naglašuje, ističe, ono što jest. (Primjerice, uzme li se filozofijski da zlo nije biće, ono što jest, to jest biće, je dobro). Tako možemo razumjeti značenje Baudelaireovih riječi.
Takovo značenje njegova iskaza može se ilustrirati na razne načine, može se naći bezbroj primjerâ u kojima se otkriva smisao iskaza da ništa 'uljepšava' ono što jest. Ovdje ćemo navesti neke od mogućih primjera kao 'varijaciju na Baudelaireovu temu'.
Varijacija 1
Uzmemo li umjetničko djelo kao 'ono što jest', ono Baudelaireovo 'ništa' bilo bi nepostojanje toga djela. Uživajući u umjetničkome djelu mogli bismo, možda, pomisliti i kako bi bilo da umjesto njega stoji neko 'ništa', to jest da to djelo ne postoji. Nasuprot toj mogućnosti njegova nepostojanja, djelo biva 'još ljepše'; ništa kao mogućnost njegova nepostojanja 'uljepšava' umjetničko djelo koje jest.
Tako se može gledati na bilo koje, na svako, umjetničko djelo: svako umjetničko djelo svoju ljepotu dobija (između ostaloga) i suprotstavljenošću svoga postojanja nepostojanju; lijepo je što postoji, ljepše no da ne postoji. Ipak, uzet ćemo primjer Maljevičeve slike ”Bijelo na bijelom“ (1918. g.), koja gotovo doslovno ilustrira Budelaireove riječi kad ju se interpretira ovako: Slikar je 'čarobnjački' ono ništa prometnuo u ono što jest a da je, pritom, u toj pretvorbi 'zadržano' ono 'ništa' u, moglo bi se reći, svome 'likovnom liku'. Naime, na Maljevičevoj slici nalazimo (jedva vidljiv) bijeli kvadrat u (većem) bijelom kvadratu – kao je slikar htio prikazati upravo ništa koje uljepšava ono što jest! Toj slici srodna je ranija (idejno možda još ne posve sazrela kao ”Bijelo na bijelom“) Maljevičeva slika ”Crni kvadrat“ (1915. g.), za koju bi se moglo reći da u njoj crni kvadrat ima funkciju 'uprisutniti' ono ništa.
(Možda se vrijedi prisjetiti da je Maljevič svoju slikarstvo nazvao ”Suprematizam”, što je, kako se čini autoru ovoga ogleda, znakovito upravo s vidika onoga o čemu se ovdje govori. Naime taj naziv – ta riječ, koja znači nadmoć – može se razumjeti kao ime koje svjedoči o onome o čemu se ovdje govori: o nadmoći onoga što jest nad onim ništa koje nije. No ta nadmoć možde biti – kao u primjeru slike ”Bijelo na bijelom“ – najbolje pokazana ako se prisutnim učini i ono ništa).
Varijacija 2
Dakle, treba ponoviti: ono jest 'uljepšano' je, biva vrjednije zahvaljujući 'dodanoj vrijednosti' koja se otkriva kad biva stavljeno nasuprot mogućnosti ne-bitka. Sa svime što je čovjekovo biva tako. Svaki doživljaj čovjekov, svaki čin čovjekov, svaka misao čovjekova, dobijaju na vrijednosti postavljeni nasuprot mogućnosti da ne budu doživljeni, da ne budu izvršeni, da ne budu promišljeni. Za ilustraciju bi se moglo uzeti praktično bilo što. Pa neka se, onda, uzme ljubav.
Za ljubav se može reći da jest, ali je vrlo teško – pa i nemoguće – reći što je. Nju osjećamo, i taj osjećaj je sličan onome osjećaju za koji, u jednoj od najpoznatijih rasprava o umjetnosti, Pseudo Longin kaže da čovjeka uznosi u ekstazu, da uzrokuje nadilaženje sebe sâma. No, dok se za takav doživljaj umjetnosti može reći da nije doživljaj svakog čovjeka, svih ljudi, za ljubav koja uzrokuje da čovjek 'prekorači' međe svoga 'ja', da osjeti da to 'ja' nije ograničeno na vlastito nútro, na vlastitu svijest, već da je 'spregnut' s drugim na najljepši i najpotpuniji mogući način, može se reći da je mnogo češća pojava. Ma kako teško bilo definirati ljubav, ona svakako jest nešto što jest; ne možemo ju definirati, ali znamo da nije ništa. Svatko tko ima iskustvo ljubavi nedvojbeno će priznati da je 'ljepše' – da je bolje – da ljubavi ima nego da je nema. I onda ako, i kad, ljubav prođe, ništa koje je 'stupilo' na njezino mjesto podsjećat će nas na to da je ljubav bila ono što jest. Naspram praznine toga ništa, (prošla) ljubav dobit će u našem sjećanju 'dodanu vrijednost'. Shvatit ćemo da dok je bila živa, možda i nismo u svakom trenutku bili svjesni njezine vrijednosti; a stojeći (u sjećanju) naspram onome ništa u vidu njezina sadašnjeg nepostojanja, te smo vrijednosti svjesni. Bi li se smjelo reći da nepostojanje (nekadašnje) ljubavi 'uljepšava' tu ljubav? Smjelo bi se. Jer ljubavi nije potrebno ništa drugo; i lišena svega dodatnoga ona je ljubav, ona je dobro, dobro kojega se ljepota ističe suprotstavljena njezinu nepostojanju.
Varijacija 3
Još jednu varijaciju na 'Baudelaireovu temu' može se naći u posve drukčijem kontekstu. Autor ovoga ogleda prisjeća se što kaže francuski filozof Vladimir Jankélévitch u djelu Smrt. To je djelo, kako mu kaže sâm naslov, posvećeno razmatranju fenomena smrti, kao onoga o čemu se, zapravo, ništa ne može reći, jer je smrt, za razliku od svih drugih empirijskih prekida u čovjekovu životu, prekid koji se ne može iskusiti u smislu iskustva koje je stečeno. Dok je, kako kaže Jankélévitch, život jestnost za koju znamo kakva jest (pa i kakva je bila), smrt je također jestnost, ali o kojoj jestnosti ne znamo ništa do li da jest. Mnogi su mislioci koji drže da je život čovjeka, kao bića koji je svjestan svoje smrtnosti, zapravo određen jestnošću neizbježne smrti. Kako kaže Heidegger, najvažnija, jedinstvena i krajnja mogućnost, štoviše jedina prava mogućnost za čovjeka jest smrt, i dodaje da se čovjeku vlastiti bitak otkriva kao ”bitak k smrti“! S vidika teme ovoga ogleda moglo bi se reći: smrt kao ništa ono je što 'uljepšava' naš život koji jest. Jankélévitch upravo to i kaže. Priznajući nemoć pred smrću, priznajući neizbježnost svoga nepostojanja, čovjek – suočen sa smrću – jedni može reći: ”Živjelo se, ljubilo se!“ Jedino se to može reći 'protiv' smrti – nasuprot onome ništa smrti, onome ništa našega nepostojanja, stoji istaknuto, naglašeno, to ”Živjelo se, ljubilo se!“ Ono ništa smrti omogućuje da shvatimo: živjelo se, ljubilo se! Vrijednost života se tako otkriva i potvrđuje usuprot smrti. Naše nepostojanje (ono ništa) daje vrijednost i ljepotu našem životu. Neće nas biti jer će nas 'progutati' ništa, ali upravo zato ćemo svoje postojanje držati vrjednijim i ljepšim. Baudelaireov iskaz najradikalnije će se potvrditi u punini svoje paradoksalnosti kad ga se prevede u iskaz: smrt uljepšava život!
***
Na koncu valja priznati: Baudelaire citirani iskaz iz ”Eloge du maquillage“ nije uporabio u smislu u kojem je u ovome ogledu interpretiran. Uporabio ga je kao zabludu onih koji drže da ukrašavanje ne donosi ljepotu, već da je ljepota u neurešenoj jednostavnosti. Reklo bi se: u prirodnosti. Ipak, vjerujemo da ove tri varijacije na temu ”Ono ništa uljepšava ono što jest“ potvrđuju valjanost te interpretacije. Možda će se reći: to je proizvoljna interpretacija. No na taj bi se prigovor moglo odgovoriti: to je 'filozofijska' interpretacija, koja je 'proizvoljna' kao i većina onoga najvažnijega u filozofiji, koja gleda onkraj onoga dâtoga, onkraj imanencije, koja ne vidi samo biće koje nam je pred očima, već vidi i biće kao biće, kojeg pred našim očima nema. A baš to nepostojeće biće kao biće najviše nam kazuje o biću, otkriva nam njegovu istinsku bît, bît koja biće čini bićem. Može se, dakle, reći: ništa (koje je nepostojeće 'biće kao biće') pokazuje nam 'ljepotu' bića, svakoga bića, koje jest ono što jest.