Čovjeku se svijet 'zrcali' u jeziku; može se reći: čovjek svijet 'vidi' u jeziku. Gotovo sve što je u svijetu (što jest svijet) jest u jeziku; čak i ako u svijetu ima nešto što ne može imenovati, što je samo fantazma u njegovu duhu/umu, čovjek traži načina da to na neki način imenuje. (Za primjer se može uzeti ono biti, koje se ne može definirati, ali ga čovjek 'raspoznaje' umom, u umu ga odvajajući, ...

Razlika između filozofije i religije je u tomu što filozofija smjera konačnoj spoznaji, to jest mudrosti, nikad ju ne dosižući, dok religija nudi konačnu spoznaju, znanje o konačnoj svrsi. Filozof nikad nije 'zadovoljan' (jer ne može utažiti svoju žudnju, ono philein), a vjernik (ako je obdaren istinskom vjerom) uvjeren je da zna; filozof dvoji, vjernik ne dvoji. U tomu je – s gledišta teme kojoj je ovaj ogled posvećen – razlika između filozofije i religije: u onome što svaka od njih 'nudi'. Ta razlika potječe odatle što filozofija nije suočena s objavom koja bi bila istina, već istini teži, dok je religija utemeljena na objavi, koja nije drugo do li objava istine. ...

Možebitni čitatelj mogao bi za naslov ovoga ogleda pretpostaviti da je (možda i neumjesna) parafraza naslova Danteova veledjela; stoga treba odmah na početku reći da taj naslov u stanovitome smislu jest nadahnut Danteovim naslovom, no da u sadržajnome pogledu s ”Božanstvenom komedijom“ nema nikakve veze. Tema ogleda zapravo je razmatranje razlike između onoga što se ponekad naziva Bogom filozofâ i Boga kakvog objavljuju tri velika ...

Glasoviti delfski naputak (što je bio svojevrsno Sokratovo geslo) γνώθι σαυθτόν (gnṓthi sautón = spoznaj sebe sâma) može se uzeti kao temelj čovjekove samoizgradnje. Filozofiju se – osobito u njezino grčko 'zlatno doba' – uzimalo upravo kao vid samoizgradnje čovjeka, kao najvaljaniji vid življenja (dakle ne tek kao vid mišljenja). Pierre Hadot, govoreći o antičkoj filozofiji, kaže: ”Filozofija je bila metoda duhovnog napretka koji zahtijeva radikalno obraćenje, radikalnu ...

”Nietzsche je sagledao u čemu je tajna života filozofa, zato što ju je sâm živio. Filozof prihvaća asketske vrline – poniznost, siromaštvo, čednost – da bi ih stavio u službu posve osobitih, neobičnih ciljeva, zapravo nimalo asketskih. Postavlja ih kao izraz svoje jedinstvenosti. Kod filozofa to nisu moralni ciljevi, niti religijska sredstva za drugi život, već prije 'učinci' sâme filozofije. Jer za filozofa nema drugog života. Poniznost, siromaštvo, tada postaju učinci bogata i obilna života, koji je dostatno moćan da ovlada mišljenjem i sebi podloži svaki drugi nagon – ono što Spinoza naziva Prirodom: život koji se ne živi na osnovi potrebe, ovisno o sredstvima i ...