Zato je značenjski jezik u pravom smislu riječi »život duha« koji »podnosi« smrt i »održava« se u njoj; i zato – naime, utoliko što boravi (verweilt) u negativitetu – ima na raspolaganju »čarobnu snagu« (Zauberkraft) koja ono negativno »preokreće u bitak«. No tu snagu ima na raspolaganju, uistinu boravi u doticaju sa smrću, samo zato što je artikulacija onog »iščezavajućega traga«, kojim se ispostavio životinjski glas, odnosno samo zato što se već u samom glasu životinja, u nasilnoj smrti, izrazila kao ukinuta. Na temelju njegova upisivanja u mjesto glasa, jezik je na dvostruki način glas smrti i spomen na nju, smrt koja se prisjeća smrti i čuva je, artikulacija i gramatika traga smrti. ...

Muza pjeva i daje pjevanje čovjeku, zato što simbolizira nemogućnost govorećeg bića da u potpunosti prisvoji jezik u kojem je načinilo svoje životno boravište. Ta tuđost označava distancu koja razdvaja pjevanje čovjeka od onoga drugih živih bića. Postoji muzika, čovjek se ne ograničava na govorenje i osjeća potrebu za pjesmom zato što jezik nije njegov glas, zato što prebiva u jeziku a da ga ne može učiniti svojim glasom. ...

Ono što govore mediji nije istina zato što odgovara stvarnosti, nego zato što je njihov diskurs zamijenio stvarnost. Poklapanje između jezika i svijeta, na kojem se neko vrijeme temeljila istina, više jednostavno nije moguće jer je to dvoje postalo jedno – jezik i svijet, vijesti i stvarnost. ...

Već neko vrijeme živimo u osiromašenom i opustošenom jeziku: svi narodi, kao što je Scholem rekao za Izrael, danas hode slijepi i gluhi nad ponorom svojeg jezika i moguće je da se taj izdani jezik na neki način osvećuje, i da je njegova osveta to nemilosrdnija što su ga ljudi više izopačili i zanemarili. ...

Što ostaje visjeti u zraku? Što je »suspendirano« u misli? Misliti, u jeziku, možemo samo zbog toga što jezik je i nije naš glas.

U tradiciji zapadne filozofije čovjek se pojavljuje kao smrtnik i, istodobno, kao onaj koji govori. On je životinja koja ima »sposobnost« govora (ζῷον λόγον ἔχων) i životinja koja ima »sposobnost« smrti (Fähigkeit des Todes, riječima Hegela). ...

Ono s čime smo suočeni nedvojbeno je propast jednog svijeta. Ali ne onako kako bi to htjeli oni koji žele upravljati stvarima u skladu sa svojim interesima, u smislu prelaska u jedan drugi svijet koji će bolje odgovarati zahtjevima novog društva. ...

Možda bi bilo suvislije pretpostaviti da je čovječanstvo koje je proizvelo bombu već duhovno mrtvo, i da je ono što se ima promišljati svijest o zbiljnosti, a ne mogućnosti te smrti ...

Ekskurs 7 (nakon posljednjeg dana)Misao vremena. Ono biti-bio u Hegela i Heideggera. Apsolut i Ereignis. Apsolutni Glas. Neizreciva predaja. Kraj povi ...

Mitologem Glasa u kasnoantičkoj mistici. Figura Sigḗ u valentijanskoj gnozi. Šutnja kao prebivanje Logosa u Bogu.Mitologem glasa šutnje kao ontologijs ...