Nakon šest sati u autobusu i pola sata izgubljenog lutanja u potrazi za zgradom u kojoj su joj na dvije noći iznajmili stan, Irena je bila nervozni grč. U uputama je pisalo “Broj 59, posljednja prije kružnog toka”, a kružni tok je zabunom obišla dvaput jer je izgledao kao trg. Tri zbijena kafića bila su prepuna glasnih, mladih ljudi. Iz kioska s hamburgerima zaudaralo je zagorjelo ulje. Taksisti su pušili pored otvorenih automobila, svjetleće reklame su žmirkale, odasvuda je istovremeno sviralo nekoliko pjesama. Iako je već odavno pao mrak, život ovdje nije usporavao. Irena je bila iscrpljena i ljuta na sve oko sebe. Nadala se da njezina soba gleda na unutarnje dvorište.

Ramenom je gurnula teška drvena vrata. Kameno dvorište obasjano blijedim svjetlom mirisalo je na mahovinu. Na vrhu stepenica, na trećem katu, dočekala ju je crnokosa, okruglasta žena, očito vlasnica stana. Prepriječila se na ulazu. Njezin je široki osmijeh djelovao ukočeno, govorio je da nešto nije u redu, i Irena je, umjesto srdačnog pozdrava, duboko uzdahnula.

“Entra, signora, entra!”

Nova tajnica nije joj poslala detalje o stanu, samo adresu i gotovo beskorisne upute. Irena je očekivala malenu, kompaktnu garsonijeru, ali našla se u građanskom stanu koji nitko nije stoljećima renovirao. Bacila je pogled niz dugačak, tamni hodnik. Kameni pod, niz drvenih vrata s lijeve i desne strane, nekoliko metara visoki stropovi. Entuzijastična ju je gazdarica gotovo ugurala u prvu sobu s lijeva: “Vaša spavaća soba. Tu su krevet i ormar i stol…”

“Grazie, vidim.” Irena je odmah podigla kovčeg na krevet. Nije trebala obilazak. Neka joj kaže da u stanu nema vode ili da se pokvario hladnjak, neka to odmah riješe da konačno može leći. “Možda da mi samo pokažete kupaonicu. Ostatak stana ću pogledati ujutro, kad se naspavam.”

“Da. Kupaonica je ovdje, pored, ali…”

Evo, tu smo. Gazdarica je zastala u pola rečenice i Irena joj se instinktivno poželjela nasmiješiti, ohrabriti je, ali uspjela se suzdržati. Šutnja i zainteresirano lice. Neka se žena sama iskoprca.

“Kupaonicu ćete dijeliti”, napokon je procijedila.

“Kako to mislite? Plaćeno je korištenje cijelog stana.”

“Pa da, možete koristiti cijeli stan! Kuhinja je tamo, slobodno sve koristite, raskomotite se, imamo i aparat za kavu…”

“S kim bih to trebala dijeliti kupaonicu?”

“S mojom nećakinjom. Ona je umjetnica, studira slikarstvo, ali znate kako je… U Bologni je mladim ljudima jako teško naći stan pa…”

“Ona, znači, živi u ovom stanu?”

“Da.”

Ireni težina obuzme već bolno tijelo. Ne sad i ovo. “Rezervirali su mi cijeli stan, ne jednu sobu.”

Nije ni trebala otići na put, ali kolega se razbolio. Šef je baš nju trebao jer “ti ćeš znati s tim Talijanima, Irenice, neće se s tobom izvući na šarm! A i lakše ti je organizirati se nego drugima…” Ona je uvijek mogla. S punih pedeset nije imala planova osim presaditi cvijeće na balkonu i možda posjetiti mamu. Svejedno. Nije željela, nije joj se dalo. Peglanje, pakiranje, moljakanje susjede da joj hrani mačku, nervoza oko toga hoće li se košulje zgužvati u kovčegu, hoće li stići na bus, hoće li mama biti u redu, pa sati i sati treskanja u autobusu jer ne podnosi uzlijetanja aviona, nepoznati ljudi koji žvaču pohanu piletinu i glasno razgovaraju telefonom, možda je ipak trebala uzeti auto, spavat će u još jednom nepoznatom krevetu. Bila je preumorna za sve to. Nije željela na put, a svejedno je ponovno pristala.

“Ne, to nikako nije u redu!” Glasno je odbrusila gazdarici i iznenadila samu sebe. Inače si ne bi dopustila izgubiti kontrolu, zarežati na drugu osobu, ali bila je u stranom gradu, govorila je stranim jezikom, zbog toga se osjećala drukčije, oslobođena pravila komunikacije.

Na njezin očajnički trzaj, u gazdarici se probudio prkos. “Razumijem. Ne morate ostati u stanu ako vam to ne odgovara. Vratit ću vam novac.”

Sama ideja ponovnog izlaska na ulicu i traženja novog smještaja u deset navečer bila joj je previše, bijesu usprkos. “Večeras ne idem nikamo. A sutra ujutro će vas kontaktirati moja tajnica u vezi s punim povratom.”

“Va bene, signora”, rekla je gazdarica. Ireni je njezin glas zazvučao posprdno. Okrenula joj je leđa i otvorila kovčeg iz kojeg nije izvadila ništa. Da umiri otkucaje srca, koncentrirala se na glasno kuckanje zidnog sata sa zlatnim kazaljkama. Kazaljke su se skoro preklopile. Devet i četrdeset četiri. Trebala bi sjediti na svojem kauču, namakati stopala u slanoj vodi i gledati detektive koji se opet iznova čude kao da prvi put vide mrtvo tijelo. Umjesto toga, suzdržavala se od plača pred nepoznatom ženom.

Odbrojila je do pet. “Kako se ta nećakinja zove, ta s kojom prisilno dijelim stan?” Kad se okrenula, vrata su bila zatvorena, signore više nije bilo u sobi. Irena je skvrčila šake, a onda je glasno zbacila cipele, popela se na krevet, sa zida skinula sat i izvadila iz njega baterije. Platila je ovaj stan. Tu može što god želi.

Sako je prebacila preko stolice u kutu, a zatim je podigla suknju i bijesno sa sebe oljuštila najlonke. Dosta poslovne žene. Sako, suknja, svilena bluza, prozirne najlonke, niske salonke, stroga frizura, francuska manikura, lažni osmijeh, provokativna pitanja, britki odgovori. Irena u odijelu, poslovna Irena, bila je odlučna, izravna i samouvjerena. Irena u pidžami, kućna Irena, bila je nesigurna i usamljena.

Otkako joj je prošle godine umro tata, a mama naglo još više ostarjela, Irena je počela sumnjati. Dok je sama gledala televiziju, sama večerala, sama pila vino, uvjeravala se kako voli biti sama, kako uživa u slobodi i nezavisnosti, kako je svjesno izabrala karijeru, kako se voli dokazivati, ali glas koji ju je u tom smjeru gurao niz život postajao je sve tiši. Birala je sigurnost. “Tvoj život je bezvrijedan”, šaptali su joj glasovi iz dubine trbuha. “Umrijet ćeš, a nisi ni živjela.”

Šalica čaja od pasiflore pomoći će da se smiri. Uvijek je sa sobom nosila vrećice čaja, trebala je samo tople vode. Staklena vrata na kraju hodnika bila su širom otvorena, iz prostorije je dopiralo toplo svjetlo i šum vode. Tamo je sigurno kuhinja.

Irena je uzdahnula i mentalno se pripremila na ponovno sukobljavanje s gazdaricom, ili bar na neprijateljsko odmjeravanje. Na trenutak je osvijestila da je bosa, a da još uvijek nosi suknju i bluzu. Iz stoljetnog kamena pod njezinim je stopalima izbijala hladnoća i ona ju je učvrstila uz tlo, napunila je snagom.

U kuhinji je, umjesto gazdarice, pred otvorenim hladnjakom stajala, nepomična poput slike, mlada žena vitkog tijela i kratke, crne kose. Na sebi je imala samo gaćice i usku potkošulju. Irena je instinktivno ustuknula, svjesna da nepozvana ulazi u nečiji privatni prostor, ali odmah se zatim u nju vratio prkos. Stan bi trebao biti njezin, neće zbog ove balavice izbjegavati kuhinju, napravit će si čaj kako je planirala. I zamolit će tu djevojku da ubuduće odjevena hoda stanom. Irena nije platila da joj bude neugodno zbog nečije golotinje.

Kuhinja je bila dugačka i uska i smrdjela je na ustajali dim cigareta. Ništa u ovom stanu nije bilo ni slično onome što bi Irena očekivala na poslovnom putu. Obično je spavala u replikama Ikeinih kataloga, stanovi su u svakom gradu bili isti, zaboravila bi ih u trenu kad bi za sobom zatvorila vrata. Ovdje kao da je zalutala u tuđi život, kao da je ovaj stan biće za sebe. Na lijevom kuhinjskom zidu nalazila su se dva uska i dugačka prozora. Drvene su prozorske daske bile zatrpane šalicama, praznim pivskim bocama, biljkama u različitim stadijima umiranja, papirićima, upaljačima, sve je te predmete netko tamo odložio jer za njih nije našao pametnije mjesto, a onda su postali dio prostora. Uz zid na kraju kuhinje stajao je drveni stol, nevješto obojan u bijelo, i dvije crne stolice, svaka s jedne strane. Sudoper je bio pretrpan prljavim posuđem po kojem je glasno tekla voda. Iz plastičnog bijelog kuhala je isparavalo.

Irena se nakašljala. “Buona sera”, izgovorila je i zakoračila u kuhinju mašući vrećicom čaja poput bijele zastave.

“Ciao!” Djevojka se široko osmjehnula, kao da ju je očekivala, i raširila je ruke u znak dobrodošlice. Irena je na trenutak pomislila kako će je zagrliti.

“Italiana?”

“No, Croata.”

“Ah”, promrmljala je djevojka neodređeno i Irena nije bila sigurna zna li ona uopće gdje se nalazi Hrvatska. “Sigurno si umorna nakon dugog puta”, zacvrkutala je na lokalnom talijanskom i napokon zatvorila slavinu. “Sjedi, baš je zakuhala voda za čaj.” Pokazala je na stolicu za stolom u kutu kuhinje, kao da se dobro znaju, kao da joj Irena svake večeri u isto vrijeme dolazi u goste.

“Popit ću ga u sobi, ne želim ti smetati…”

“Ma ne smetaš, što bi smetala? Ionako sam mislila sjesti i zapaliti, dobro bi mi došlo društvo.”

Irena je odjednom osjetila umor u tijelu, težinu u prsima, tugu što joj ova gotovo djevojčica, koju niti ne poznaje, prvi put u dugo vremena pruža nešto najbliže nježnosti, a samo joj je ponudila stolicu i čaj.
“Pa u redu onda”, slegla je ramenima, djelomično i zato što nije znala što bi drugo. Osjećala se nesigurno i izloženo u nepoznatoj kuhinji pred polugolom djevojkom, lakše joj je bilo napraviti što joj je rekla nego donositi vlastite odluke. Djevojka je ispružila ruku i Irena je pomislila da će je uhvatiti za njenu, da će je kao dijete povesti do stola. Htjela je reći: “Mogu i sama, hvala”, ali ona je samo dohvatila vrećicu čaja koju je Irena prije odložila na radnu površinu.

“No, sjedi”, djevojka je otvorila ormarić iznad glave i istegnula se dohvatiti šalice na najvišoj polici. Irena je brzo spustila pogled. Da bi došla do stola, morala se provući između djevojke i prozora. Kroz poluotvoreni prozor iza leđa čula je pulsiranje grada, a ispred sebe je osjetila toplinu mirisnog, mladog tijela. Sjela je na stolac u kutu, odjednom svjesna svojih godina.

“Gdje ti je teta?” pitala je. Nije znala što drugo reći.

“Otišla je kući. Sve ti je objasnila?”

“Je”, Irena je umorno slegla ramenima. Neće se žaliti. Večeras ionako više ništa nije mogla promijeniti.

“Usput, ja sam Elena”, rekla je djevojka i na stol odložila dvije šalice čaja. Iz ladice je izvadila paketić duhana, iz njega marihuanu u plastičnoj vrećici, i rizle. “A ti?” pitala je, gledajući u džoint koji je spretno motala. Kad je rekla da će zapaliti, Irena nije očekivala travu, a sada nije mogla reći da se predomislila, da će ipak u sobu. Elena je osjetila Irenino oklijevanje, ali nije razumjela razlog, pa je podigla pogled i brzo dodala: “Sorry, nisam ni pitala, OK je da ti govorim ti? Oprosti, ja tako sa svima.”

Irena je kimnula. “Ja sam Irena”, rekla je, a Elena je polu-šaptom ponovila: “Irena.” Iz njezinih usta zazvučalo je egzotično. “Hoćeš i ti?”

Dim je već ispunjavao kuhinju. Cijelog je života radila sve ispravno, poštovala je i zakone i nepisana pravila ponašanja. Nije vozila poslije čaše vina, nije prelazila cestu na crvenom, razvrstavala je smeće, redovito je nazivala mamu, vilicu je držala u lijevoj, nož u desnoj ruci, slala je poruke sućuti, čestitala je rođendane. Prihvaćala je poslovna putovanja i onda kad joj se nije putovalo. Ali ovdje… Ovdje je nitko ne gleda. Ovdje je nitko ne poznaje.

Elenini vitki prsti držali su džoint u zraku dok je pričala o zagađenju u Bologni ili o arhitekturi, možda o nečem trećem, a Ireni se činilo da je prošla cijela vječnost prije nego što joj je mozak nagovorio ruku da se pomakne. “Dirljivo je što ona misli da ja znam što radim”, pomislila je. “Što me vidi kao nekoga tko je proživio život.”

Prsti su im se na trenutak dotakli. Ovdje su si bile bliske, one svake večeri tako sjednu u kuhinju nakon dugog dana. Irena je povukla dim. Znala je da ga mora zadržati u plućima, ali i prije nego što je izdahnula, osjetila je olakšanje, otpustila je dio sebe.

“Vidi me”, rekla si je, “u Italiji s nepoznatom ženom pušim travu u kuhinji.” Kad je pogledala oko sebe, sve joj se učinilo puno života. Nije trava, znala je, tek je povukla jedan dim, to su je osjećaj bliskosti i Elenina neposrednost napunili ljepotom. Ali nije ni samo to, ispravila se, punila ju je mogućnost da bude neka druga. Da bude ona mlađa. Da bude svoja ideja sebe. Već je predugo nesretna.

“Uh, jaka je”, Elena se nakašljala i Irena je osjetila dječji ponos jer se to njoj nije dogodilo. Sa svakim joj se dimom tijelo više opuštalo. Tonula je u stolicu, predmeti su omekšali, rubovi izgubili oštrinu. “To mi je frend jutros donio. Daniele”, rekao je Elenin glas negdje pored Irene.

“Daniele”, ponovila je Irena, kao da joj to nešto znači.

“Da, možda će svratiti opet kasnije, treba mi donijeti još neke stvari.”

Naravno da Daniele ima još stvari koje treba donijeti, Daniele uvijek nešto nosi. Nasmijala se sama sebi. “Eh, taj Daniele”, rekla je naglas, a smijeh se u njoj dizao, “je li bilo dana kad on nešto nije nosio?”

Elenine su se oči stisnule, na trenutak se zbunila, a onda se i ona počela smijati, i neko su se vrijeme smijale zajedno, sve dok se Irena više nije mogla sjetiti zašto se smiju. Elena je izgledala kao dijete i Irena je pomislila kako je voli. U posljednjih pola sata osjetila je više veselja nego u zadnje tri godine. Inače bi je ta misao rastužila, ali sad je bila duboko zahvalna na smijehu.

“Kako tako dobro govoriš talijanski?” Elena je ustala, a Irena je pogledala u zid. Činilo joj se nepristojnim buljiti u polugolo tijelo koje se lagano kretalo kuhinjom, kao da pleše. Elena je na stol stavila već otvorenu bocu bijelog vina, natočila im svakoj po čašu, a zatim je pogledala u Irenu dignutih obrva.

“Ah, da, sorry”, Irena se trgnula. “Kako to da znam talijanski?”

Elena joj se nasmiješila. Izgledala je kao da se dobro zabavlja. I Irena se nasmiješila. Kakvo je olakšanje bilo samo biti, samo postojati. Kroz glavu joj je proletio sutrašnji sastanak i na sekundu se osjetila kao Irena od davno prije, od prije jednog sata, zabrinuta i ljuta, a onda je s dimom ispuhnula i svoj stari život, bio je besmislen i dalek, ona može biti tko god hoće. “Studirala sam talijanski jezik i književnost.”

Elena ju je pogledala s divljenjem: “Književnost? Pa i ti si umjetnica, ne? Spisateljica?”

“Nisam”, nasmijala se. Ova djevojka ne zna ništa o njoj, ne zna da je prije često pisala, da su njezine priče bile dio nje sve dok ih si nije prestala pričati, dok se nije svela na ugovore i pravilnike. “Pisala sam kao mlada”, dodala je. “Možda sam i mogla postati spisateljica, nisam bila loša.”
“Mogu te zamisliti kao spisateljicu”, Elena je nagnula glavu i Irena se vidjela u njezinim očima. “Izgledaš kao kreativni tip.”

Otpila je gutljaj. Vino je bilo baš onakvo kakvim ga je zamišljala, kiselkasto i osvježavajuće. Zavalila se dublje u stolicu, potpuno opuštena. Izgleda kao kreativni tip. Puši travu, pije vino, govori o sebi nepoznatim ljudima. Danas može biti ona koja još uvijek piše, koja nije nikada prestala. Elena ju je promatrala s osmijehom, a onda se iznenada nagnula prema njoj. Bila joj je jako blizu.

“Lijepa ti je ova ogrlica”, dotaknula je privjesak slona na lančiću oko Ireninog vrata. “Prekrasan je ovaj slon. Šteta da je tako skriven.” Ireni je Elenin glas sad zazvučao dublje, kao da progovara iz dubine sebe. Vrućina joj je oblila tijelo. Osjećala je njezin pogled na sebi dok je otkopčavala još jedno dugme na košulji.

“Evo”, rekla je i ona promuklo. Slona je kupila u New Yorku prošle godine. Za taj zlatni privjesak, optočen plavim i crvenim dragim kamenjem, dala je cijelu svoju plaću, ali nije joj bilo žao. Ionako nije imala na što drugo trošiti novac.

“Divno. To su safiri?”

“Da. I rubini. Razumiješ se u nakit?”
“Razumijem se u ljepotu”, prošaptala je djevojka, gledajući je u oči.

Odjednom je negdje iza njih zasvirala tiha muzika i obje su se trgnule. Elena je ustala, a Irena je udahnula kao da već satima nije disala. “Ciao, Dani!” To je mobitel svirao, shvatila je. Sad će taj Daniele sigurno svratiti, uništit će im ovaj trenutak bliskosti.
“Daniele će sad doći”, rekla je Elena. “Idem se ja obući. Dođi, sjest ćemo u dnevnu sobu, ima više mjesta.” Pokazala joj je na dvokrilna staklena vrata: “Evo, ovdje”, a onda je nestala kroz vrata pored.

I dnevna je soba mirisala na dim i, iako bi joj to inače smetalo, Irena se osjećala kao da je uronila u drevno poznato, kao da je soba grli. Obrise tamne prostorije osvjetljavala je samo malena svjetiljka u najdaljem kutu. Tri dvosjeda, postavljena u obliku slova U, stisnula su se po sredini, okrenula su se jedan prema drugomu, šaputali si tajne. Između njih stakleni je stolić bio krcat punih pepeljara, čaša, papirića, boca; ta je soba živjela od druženja. “Sjednite, opustite se”, pozivala je soba, ali Irena se sama u nepoznatom prostoru ponovno počela stiskati, ponovno nije znala kamo bi sa sobom.

“Sjedni, daj”, Elena joj je rekla u vrat, a zatim ju je primila za ruku i povukla do kauča. “Evo, tu”, pokazala je, a onda se i sama se zavalila na dvosjed preko puta. Nosila je široke traperice s rupama na koljenima, ali ostala je u bijeloj potkošulji. “Kakva sloboda”, pomislila je Irena i osjetila zavist. Ona se ni s dvadeset, dok je još bila sva čvrsta i mlada, ne bi usudila izaći iz kuće tako razotkrivena i dostupna. Ali zašto nije? I zašto sad ne bi mogla? Iako je imala trideset više, znala je da izgleda dobro za svoje godine, štogod to značilo. Triput tjedno je trčala, dvaput tjedno je odlazila u teretanu u podrumu svoje firme, pazila je što jede. Rijetko je bila gladna.

“Daniele dolazi?” Sad je osjećala glad. Zamislila je tamnoputog mladića koji nosi nekoliko pizza. Pojela bi sad margheritu s puno masnog sira, a mogla bi i onu s mortadelom i pistacijom, kakvu je probala poslije jednog sastanka u Milanu.

“Da”, Elena je odsutno tipkala po mobitelu i Irena je poželjela da se mogu vratiti u trenutak u kuhinji. Osjećala je kako joj privjesak grije kožu tamo gdje ju je Elena dotakla.

“Ima još vina?”

“Da, u kuhinji”, djevojka nije podizala pogled s telefona. “Pogledaj u ormariću pored hladnjaka. Nije hladno, ali to nije ni toliko važno, crno je.” Irena je pomislila kako možda ne bi trebala miješati bijelo i crno vino, ali onda se sjetila da tako razmišlja stara Irena, ona koja je ostala kod kuće. Irena u Bologni bila je neka druga. “Donesi i onu vrećicu s duhanom. Smotat ću nam još.”

Dok je otvarala ormariće u kuhinji tražeći vino, čula je glasove u hodniku. Daniele nije bio sam, još je netko došao s njim. Dva muška i jedan ženski glas zvučali su prigušeno, kao pod morem, nije mogla razaznati riječi. Onda je govorila Elena, tihim glasom. “Si, si”, jedan je od muškaraca nešto potvrđivao. Glasovi su bili sve bliži kuhinji, a onda je Elena provirila. “Sve u redu?” pitala je i odmah nastavila: “Došli su Daniele, Marco i Allegra”, a Irena je kimnula, s bocom vina u ruci, kao da ih sve poznaje i kao da joj je drago da ih opet vidi. Znala je dobro glumiti da joj je stalo.

“Uzet ću ja travu, ti uzmi čaše”, rekla je Elena i progurala se prema stolu. U prolazu joj je stisnula nadlakticu, kratko, i Irena je ponovno osjetila da pripada.

U dnevnoj su se sobi mlada tijela već razbacala po dvosjedima, a na staklenom je stolu netko raščistio dio površine i složio bijeli prah u linije. Elena je koljenom gurnula najbližeg mladića: “Spostati”, i on se prebacio na kauč do nje, pored djevojke s dugim dreadovima. “Ovo je Irena”, rekla je dok je sjedala. Irena je sjela pored nje.

“Ciao, Irena”, nasmiješili su se Elenini prijatelji, kao da im nije čudno što neka nepoznata gospođa iz neke nepoznate Hrvatske provodi večer s njima. Elena je rekla: “Irena je spisateljica”, a Irena je poželjela reći: “Nisam”, ali nije. Večeras može biti sve što želi, podsjetila se i otpila još vina.

“Hoćeš?” Daniele je pokazao glavom prema stolu, a ona je odmahnula, pokazujući na čašu. Vino joj je gorjelo pod kožom, a trava ju je uvukla u kauč. Elena se spustila na koljena i povukla. Zatim joj je sjela još bliže i nježno ju je gurnula laktom. “Daj”, nasmiješila se, kao što joj se nasmiješila stotinu puta prije. Irena je poznavala njezino lice, držala ga je već u rukama.

“Prepijana sam”, promrmljala je. “I jako sam gladna.”

“Pa zato baš!” uzviknula je Elena, Ireni se činilo malo preglasno. “Uzmi pa nećeš više biti ni pijana ni gladna!” U pozadini je čula kako Daniele i njegovi prijatelji animirano raspravljaju, sad su sve troje sjedili na podu, leđa naslonjenih na dvosjed. “Ajde”, Elenine su oči bile more, obećanje sretnijeg života, a Irena je večeras bila spisateljica, dvadeset godina mlađa, pije vino, puši travu, šmrče kokain sa staklenog stola u stanu u Bologni.

“Imam ja još”, Daniele je pokazao na satensku ružičastu torbicu. Irena se nasmijala. On valjda misli da je jedino što je koči njezina majčinska briga da oni neće imati dovoljno. Slatki, smiješni Daniele.

“Ajde, može”, rekla je i spustila se do njega, odjednom svjesna svojih golih nogu i tijela u uskoj suknji. Vidjela se kako je ovi mladi ljudi vide i svidjela se sama sebi tako putena, tako zrela. Irena u Bologni bila je otvorena, neopterećena žena.

Plesali su u uskom krugu, svi su se gibali u zajedničkom ritmu, Irena je zatvorila oči. Pjesme joj nisu bile poznate, ali njezinom tijelu to nije bilo važno. U mraku sobe osjećala se slobodno. Elena je bila u pravu, nije se više osjećala pijano. Sve se izoštrilo, rubovi predmeta su se vratili, zvukovi su postali zvonkiji. Osjećala je Elenu pokraj sebe, mirisala je na naranče i vino, plesale su kao jedno tijelo i onda je stala pred nju, šakama joj je obuhvatila zglobove obiju ruka, podigla joj ruke iznad glave i Irena ih je jasno vidjela: sjede u kuhinji u rano jutro, piju kavu, Elena je snena i raščupana. Gole je noge podigla u Irenino krilo, zaneseno joj priča o freskama obitelji Carracci, oči su joj iste boje kao Irenin slon koji joj visi oko vrata.

“Idem na WC”, rekao je Daniele u njihovom smjeru i Irena je kimnula, kao da je to zanima. Ponovno je prekinuo magiju. Elena je spustila ruke, dahom joj je poškakljala uho: “Daniele kaže da ima neke super bombone. Kao, i najsitniji dodir osjetiš po cijelom tijelu. Hoćeš?” Irena ju je već osjećala cijelim tijelom, ništa drugo joj nije bilo potrebno, ali svejedno je pristala. Večeras je željela sve.

“Imaš novca? Nije jeftino. Ni to, a ni sve drugo što smo večeras uzele.”

“Nemam gotovine”, Irena se počela trijezniti. “Imam možda dvadesetak eura.”

Elena joj je stavila glavu na rame i prstima nježno kliznula golom kožom pored privjeska. “Onda mi možda možeš dati ovog slonića. Mogu se s Danieleom nešto dogovoriti.”

“Čekaj”, Ireni se zavrtjelo u glavi. “Moram prvo javiti šefu da ne dolazim sutra.”

“OK. Hoćeš još vina? Idem u kuhinju.”

“Može”, Irena je izvadila mobitel. Ponovno se sjetila sastanaka, dogovora, zalizanih Talijana u odijelima po mjeri, namiguju joj dok potpisuju ugovore, a ona im mora reći da ih nisu još imali prilike ni raspraviti, kamo žure? Kako besmislen posao. Kroćenje dječaka koji se igraju moći. Podizanje cijene proizvodima koje nitko ne treba, a svi ih kupuju. Intelektualno nadmetanje uz sarkastične osmijehe.

“Stigla sam u Bolognu, ali dobila sam neki želučani virus.” Pogledala je na sat. Dva ujutro. “Povraćam već četiri sata. Ne mogu na sastanak sutra, molim te, javi im, ja sad ne mogu.” Nije se potpisala jer ona je onemoćala osoba, iscrpljena virusom.

Kako je sve ustvari bilo jednostavno. Ništa više nije morala, sve je mogla. Eleni se sviđao lančić, neka, nabavit će si novi. Sutra će je Elena provesti po Bologni, njih će dvije obići sve suvenirnice, dućančiće, butike, kupit će joj što god joj se svidi. Onda će sjesti na kasni doručak, u jednu od malih trattorija, vani, na sunce, pit će sok od naranče. Ili možda neki koktel, jer zašto ne? Irena može biti i žena koja u podne pije koktele na suncu, a onda odlazi kući odspavati.

Marco i Allegra su se ljubili, naslonjeni na zid, i Irena se osjećala nelagodno stojeći sama pored njih. Hodnik pred njom bio je mračan, obasjavalo ga je samo blijedo svjetlo iz zatvorene kuhinje. Kroz mutno staklo na vratima nazirali su se obrisi dvaju tijela. Trebalo joj je par sekundi da shvati u što gleda. Elena je sigurno sjedila na kuhinjskom elementu jer je sad bila viša od Danielea. Obavila je noge oko njegovog struka, sljubljene su im glave izgledale kao jedna.

Tek nakon što je za sobom zatvorila vrata kupaonice, Irena je upalila svjetlo. I ovdje je sve bilo zatrpano stvarima. Polupune bočice šampona i gelova za tuširanje bile su naslagane po rubu požutjele kade. Umivaonik je bio išaran ispljunutom pa osušenom pastom za zube. WC daska bila je presvučena nečim što je sličilo na ružičastu dekicu.

“Kakva glupost”, promrmljala je. Mogla je večeras radije prošetati gradom, popiti čašu vino u baru sa živom glazbom. Poslušati neki jazz ili talijanske canzone, upoznati nove ljude, svojih godina. “A ja tu gubim vrijeme s djecom.” Mogla je i napustiti grad. Sjesti na vlak. Dočekati jutro u Veneciji, naslonjena na kamenu ogradu jednog od mostića iznad kanala, pa na trgu Svetog Marca popiti kavu, a zatim odlučiti kamo dalje. Ili kamo ne.

Irena u zrcalu bila je rumena, oči su joj bile velike i sjajne. Osjećaj strasti za životom, želje za svime na svijetu, nije popuštao. Dodirnula je privjesak oko vrata. Još uvijek sve to može. Može sutra sjajno odraditi sastanak, a može i dati otkaz. Može se preseliti k mami, može se odseliti u Latviju. Može prestati jesti meso, može jesti samo meso, može izrađivati svijeće, baviti se kaligrafijom, naučiti sama popraviti mašinu za suđe ili je prodati na buvljaku. Zamijeniti je za kožne čizme s visokom petom. Može prodati stan, može kupiti trgovinu gramofonskim pločama u Beču. Može otvoriti ambulantu za male životinje. Može upisati građevinski fakultet ili cementom zaliti travnjak pred zgradom. Mogućnosti su bile neiscrpne.

Odjednom ju je ugledala. Na polici pored umivaonika, pored zgužvanog ručnika, ležala je satenska, ružičasta torbica. Može biti kakva želi, Irena se podsjetila. Danas je bila impulzivna i nepredvidiva. Bez razmišljanja uzela je torbicu, ugasila svjetlo u kupaonici i s hodnika kliznula u svoju sobu. Tamo je navukla salonke, na vrh kofera polegla je sat sa zlatnim kazaljkama, a zatim je zatvoreni kofer spustila s kreveta. Do stajališta taksija trebat će joj manje od dviju minuta. Osjetila je kako joj se prostor u prsima otvara. Jeo joj se sladoled od slane karamele.