Zapisane riječi Gorana Bogunovića rade ono što dobra proza i dobra poezija i trebaju raditi, naime upozoravaju, ali prije svega – griju, griju onako kako grije, npr., Bill Callahan, kojeg se ovdje ne spominje slučajno, jer Bogunović već desetljećima stvara i autorsku muziku – nije to nikakva logorska vatra niti, ne daj Bože, lomača, radi se o toplini oslobođenoj u alkemijskom procesu stapanja iskustva, blage ćudi (čije je očuvanje, u ovom svijetu, već samo po sebi naročita alkemija) i – nipošto najmanje bitno – umnosti, umne bistrine, a u to je lako uvjeriti se i čitanjem njegove nove pjesničke zbirke; tuposti tupanâ teške kategorije ni bolest ne može ništa, nešto lakšim tupanima bolest će eventualno omogućiti pokoju novu spoznaju, omogućiti izvjesno od-tupljivanje, dok će se ljudi poput Bogunovića u bolesti naprosto prepustiti još davno utvrđenim istinama, pa tako u »Lažnim sjećanjima« (Durieux, Zagreb, 2025.) – u kojima nema ama baš ničeg lažnog, u kojima je i redak »jednooki đavo gleda ga u oči« istinitiji od svakog bankovnog kredita i svake kamatne stope – svojim stihovima djelovati, i onda kad ti stihovi nisu lišeni sjete, upravo ljekovito: Bogunović je onaj učenik koji zna odgovore na sva učiteljska pitanja, ali koji će podići ruku tek kad postane bjelodano da to neće učiniti nitko drugi od kolega, i podići će on tu ruku pomalo nevoljko, gotovo sramežljivo, kako iz razrednog odjeljenja, eto, ne bi isparila baš i posljednja kap dostojanstva.