Postoji mnogo pisaca koji osjećaju želju, da ne kažemo strast, da se angažiraju. Ustanovljujemo međutim da su oni donedavno bili pobornici apsolutne neovisnosti i suverenosti umjetnosti. Borili su se protiv ograničenja koja je sputavaju. Osobito su je nastojali osloboditi od različitih prepreka koje moral može nametnuti njezinoj fantaziji. U pravilu, trudili su se otrgnuti je od općih problematika, onih koje uglavnom imaju najveću važnost za većinu ljudi. Smatrali su da se umjetnost u doticaju s tim općenitostima unižava i izopačuje.

Kad su je tako odriješili i od najmanje obligacije, neminovno su primijetili da je ona ostala prazna i beznačajna, igra mandarina, djelatnost virtuoza, hir blaziranih. Ubrzo su požalili. Jer željeli su da njihove knjige budu besplatne i odsudne u isti mah, izuzete od dužnosti i bremenite posljedicama. To znači zahtijevati nemoguće. Iskreno cijenim talent pjesnika koji, kao što mi se čini, izrađuje takve fine drangulije, ali ne očekujem da ću u njegovu djelu naći savjete ili podršku koji će povećati moju lucidnost ili hrabrost u suočavanju sa svakodnevnim brigama.

Ta su postignuća potpuno i svrhovito zabavna. Ne koristim taj pridjev ni s najmanjom natruhom prezira. Tvrdim samo da me sadržaj takvih djela udaljava od stvarnosti u kojoj se rvam, od odluka koje moram donijeti, od emocija koje doživljavam, onoliko koliko – što je uvijek mnogo i za mene i za druge – dijelim sudbinu s drugim ljudima. Jasno, ta su djela hvalevrijedna u ulozi koju imaju, i zahvalan sam im što me razonođuju. Ali ona ostaju toliko odijeljena od ljudskog konteksta da shvaćamo pisca koji želi da njegovo djelo bude više angažirano.

On tada traži kojem će ga svecu, kojem načelu posvetiti. Kako je bolest od koje je patio bio manjak discipline, odabire najsirovije i najgrublje pravilo. Obznanjuje da će mu se slijepo podvrgnuti. Dugo pogođen beskorisnošću svojih spisa, on ih odlučuje staviti u službu određene grupe, čije je djelovanje vrlo jasno i energično. Ubrzo mu valja ublažiti svoju gorljivost. Prigovara si što je lebdio u oblacima, uznosito zanemarujući obične realitete i okolnosti te stvarajući za uživanje dokonih birane poslastice: stoga odlučuje stati čvrsto na zemlju i, prelazeći iz jedne krajnosti u drugu, počinje se strastveno zanimati za militantnu politiku. Govori o štrajkovima i plaćama, klasnoj svijesti i emancipaciji proletarijata. Svojim djelom želi poduprijeti društvenu revoluciju, raditi za nju kao slobodni strijelac i tako pridonijeti promjeni materijalne i moralne sudbine jednog dijela čovječanstva.

To su tri međusobno povezana razloga zbog kojih pisci obično odlučuju angažirati se. Ti razlozi rasvjetljuju i njihovo neobuzdano postupanje. Pridružujući se najzahtjevnijoj grupi, pisci pokušavaju opovrgnuti svoju odijeljenost, koju su doveli do vrhunca i od koje su se umorili. Podvrgavajući se najstriktnijem kodeksu, nastoje pokazati da nisu tako isprazni kao što se smatra, već su sposobni utjecati na svijet žrtvujući svoju slobodu i svoju dokolicu potrebama učinkovitog djelovanja. Konačno, da dokažu sebi da se ne bave samo vjetrom, besmislicama ili tricama, podupiru reformatore u njihovim planovima i zaklinju se da im je glavna briga osigurati pobjedu grupe koju su izabrali.

Kako bi pokazali da su sposobni za opredjeljenje, ulaze u stranku i nekritički prihvaćaju njezin program i njezina naređenja te joj nude bezuvjetnu odanost. Pomalo me uznemiruje takva pretjerana revnost, jer nikad nisam primijetio da se od njih toliko zahtijeva. Nitko ih ne primorava da se angažiraju baš toliko. Oni sami od sebe hitaju da se pridruže nekoj liniji, i njihova indiskretna pokornost katkad je uzrok nelagode upravo među onima kojima oni iskazuju tu počast.

Prepuštam iskustvu da u pravo vrijeme otkrije posljedice takvog stava. Čak se uzdržavam upitati ne prikriva li on izazov koji je nemoguće ostvariti. Ograničujući se na istraživanje pobuda za ponašanje čija me pretjeranost začuđuje, otkivam ih u lošoj savjesti onih koji ga zagovaraju ili koji ga podupiru. Njihov mi je pristup posve jasan: lišivši književnika svake odgovornosti, tuže se što je neodgovoran. Svjesni da bez preuzimanja odgovornosti nisu ništa, žurno odabiru najočitiju odgovornost koja im stoji na raspolaganju i to neprestano daju do znanja. U toj novoj službi doimaju se kao nametljivci, i često nailaze na otpor kod onih kojima se upinju služiti. Ne mogu se suzdržati od pomisli da se oni ne bi toliko trsili oko preuzimanja dužnosti koje su tuđe njihovoj djelatnosti, a da se prije toga nisu svojski potrudili odbaciti dužnosti koje ta djelatnost uključuje.

Nema samo priroda strah pred prazninom. Čovjek još snažnije osjeća tu odbojnost. Zbog toga se među svim piscima koji se angažiraju, kao što kažu, ili koji tvrde da se treba angažirati – ne može naći nijedan koji nije bio ili ostao u neku ruku nihilist, i očajan i strahovito raspoloživ. Ali oni čiji su životi već bili svojevrsna borba ili neprestana angažiranost, znaju što im je braniti u djelima koja objavljuju. Oni nastoje ne ogriješiti se svojim načinom izumijevanja o način na koji su uobičajili djelovati. Nastavljaju boriti se za istu stvar na novom terenu. Nikad nisam čuo ni jednog od njih da govori o angažiranosti. Sasvim mi je jasno zašto. Kod njih, angažiranost prethodi spisateljskoj vokaciji i najčešće je potiče, tako da ona samo upotpunjuje njihovu posvećenost. Drugi se angažiraju samo zato što su pisci i zbog bojazni da to možda nisu uzalud, stida ili obeshrabrenosti.

*

Angažira se samo onaj tko, sâm po sebi, nema ništa za obraniti; i može dati smisao svojoj angažiranosti samo tako što će nastaviti s njome nasuprot svemu i protiv svega, bilo to i njegovo najintimnije uvjerenje. Odriče se svoga nezavisnog suda i s njime gotovo neznatna, ali unatoč tome beskrajno dragocjena udjela duhovne moći koji posjeduje u svome svojstvu pisca. Od njega se očekivalo da vrši autoritet koji je on, umjesto toga, odlučio predati neznancima moleći ih da ga upotrijebe na način koji najbolje služi ograničenim i promjenjivim interesima. Takvim postupanjem gubi poštovanje u očima svih, a osobito u očima svojih učitelja, koji dobro znaju da je postao samo podatno sredstvo. Jedino poštovanje koje ima jest ono što ga uživa sekta kojoj se zakleo na vjernost.

Kad bi on stvarno pripadao toj grupi, kad bi bez zadnje misli izražavao njene potrebe i očekivanja, imao bih povjerenja u vrijednost njegova djela. Jer ono bi tada moglo izraziti njegovu velikodušnost. Sadržavalo bi u sebi nešto isijavajuće i ekspanzivno, što bi ga vezalo za univerzalno. Ali upravo tada ga nitko ne bi smatrao angažiranim. Svatko zna da angažiranost ne počiva u činjenici da netko nesvjesno i bez pažnje podupire neku stvar, jednostavno zato što je ono što jest. Svatko zna da se ona temelji na pomnji kojom netko brani stvar koju podupire, skopčanoj sa sviješću o tome da bi je, kad bi želio, mogao i ne braniti.

Zazirem od takve pomnje. Kako se ona ne bi pokazala jetkom i okrutnom? Posrijedi je neuviđavna i zadrta revnost, kojom svijest namjerno sužava svoj horizont i iskrivljuje svoju perspektivu. Odričući se svoje temeljne povlaštenosti, odvraća se od univerzalnog. Opredjeljuje se za stranu određenih ljudi povezanih činjeničnim stanjem, koje ih okuplja bez obzira na njihovu dobru ili lošu volju. Istovremeno se diže protiv mnoštva drugih ljudi koje ujedinjuje slučajnost, ljudi čije razloge odbija ispitati i čiju je ispravnost uvijek spreman unaprijed zanijekati. Ponosi se time što odobrava prve u svakoj okolnosti i osuđuje potonje iz principa.

Itekako sam svjestan toga da je potrebno, da bi se pobijedilo, djelovati u skladu s tim zastrašujućim načelima, koja su mnogim borcima uskratila užitak pobjede, a ponekad i oduzela želju za njom. Jasno mi je da ih fanatik usvaja u vlastite svrhe. Štoviše, razabirem u tome njegovu veličinu i određeni površinski sjaj koji može zavesti umjetnika. Ali nisam mislio da se nezavisna duša može dičiti obavljanjem posla plaćenog pamfletista kojeg preziru čak i njegovi nalogodavci, jer oni moraju donositi odluke na manje pristran i slobodniji način. Čovjek mora biti prilično bespomoćan da teži takvoj pokornosti koja pobuđuje odbojnost u prostodušna pobornika, iskreno uvjerenog u izvrsnost onog za što se zalaže. Taj se po svoj prilici bori protiv protivnika koje podupire ista sigurnost. Upravo je to učinak vitalnih osjećanja, osnovnih uvjerenja, jednostavnih ideja, nepatvorenih emocija za koje se autor kojeg sam uzeo za svjedoka smatrao odgovornim.

Tko je svjestan odgovornosti koju ima kao čovjek, oslanja se na taj čvrsti i nepromjenjivi temelj koji omogućuje ljudskoj vrsti da na ovoj zemaljskoj kugli ustanovi tu golemu nasljednu monarhiju na koju ona može s pravom biti ponosna. Samo njoj priseže svoju lojalnost, odbijajući prignuti koljeno pred bilo kojim vremenitim interesom, ma koliko mu se on nadavao visokim i vrijednim, i još više odbijajući vidjeti u sudu izbornog tijela koje se u određenom trenutku uspostavilo kao zakoniti pobjednik, najvišu instanciju. Vjernost na koju se on smatra pozvanim ujedno je zamašnija i bliskija, neodređenija a ipak nije ništa manje obvezujuća. Dužnosti koje iz nje proizlaze ne ovise o odlukama neke skupštine nepogrešivih naučitelja, koji ih jednog dana proglašavaju da bi ih sutradan opozvali. Odanost koja je predmetom njegova dubokog poštovanja veća je i trajnija. I najskromnija osoba ostaje, u svakom času, njezinim graditeljem i može postati njezinim užitnikom. Jer ona ne dijeli. Ostaje otvorena svakom tko želi u njoj imati udjela. Zapravo nema ni potrebe isticati njene blagodati: ona štiti čak i bijednike koji je iznevjeravaju.

Umjetnik mora poštovati tu odanost barem u svojoj umjetnosti, ako je već zanemaruje drugdje. Naravno, slobodan je ići okolo hvaleći svoj talent i koristiti se njime kako mu se prohtije. Naći će kupca. Svaki lažni bog, svaki despot voli lijepe hramove, lijepe kipove, lijepe hvalospjeve. Ništa ga ne sprečava da se ponaša kao nekadašnji kapetani koji su hvalili svoju vještinu i smionost knezu koji je nudio najviše novca. To što su se prodavali nije umanjilo njihov talent. Željeli su samo čestito se boriti, bilo im je malo važno za što. Unatoč tome ostvarili su upečatljive podvige. Još i danas divimo se nekim od njihovih uzornih kampanja i njihovoj čudesnoj strategiji.

I oni su se angažirali, i utoliko ukoliko su doveli do napretka vojnog umijeća, odnosno utoliko ukoliko su se u tim krvavim poslovima pokazali kao čestiti i savjesni radnici uopće nisu bili, prema mom mišljenju, nedostojni čovjeka. Ali nikom ne pada na pamet usporediti te plaćenike s lutajućim vitezovima ili uvjerenim ratnicima koji su posvetili svoj život obrani neke časti. Ta čast možda nije zavređivala takvu počast i takvu nepokolebljivost. Ali oni koji su je prakticirali pokazali su na taj način da nisu smatrali sebe pukim specijalistima, zadovoljnim time što su njihove usluge prihvaćene i upotrijebljene u koju god svrhu. Oni su bili svjesni drugih obveza i osjećali su veću odgovornost koja ih je ponekad činila silno zahtjevnima. Tako se i onaj tko, u svom djelu, želi ispuniti i dužnosti koje ima kao čovjek i dužnosti koje ima kao umjetnik, često pokazuje nepopustljivim i nepokornim. U svakom slučaju, smatra sebe dovoljno angažiranim tom dvostrukom zadaćom da bi znao da može prihvatiti svaku drugu angažiranost samo kao odmetnik.