Susjedno dvorište ne postoji u onom što bi više ljudi nazvalo stvarnim svijetom, zato ondje vječni godišnji odmor, zato ondje unajmljena kuća na moru. O ponoći čuje ih se, njuši ih se, te radišne ljude koji odbrojavaju do penzije i sad su na godišnjem odmoru, godišnji odmor, godišnjem odmoru, godišnji odmor, sintesajzer i pržene papaline, za te radišne ljude koji odbrojavaju do penzije ne postoji dan, zapeli u čistilištu između večeri i jutra, s pronađenim prirodnim izvorom bevande, s kosom koja ne raste, s djecom koja ne rastu. (Ovo je Panonija, a znamo kako je prošlo njezino more.) Kad tko od gostiju tih radišnih ljudi koji odbrojavaju do penzije odluči kako je vrijeme za povratak u vlastitu unajmljenu bazu vlastitog godišnjeg odmora – rastvori ga noć, korak preko praga susjednog dvorišta i zdravo, tog se više ne čuje niti ga se njuši, za njega više nema sintesajzera ni prženih papalina. Jer u onom što bi više ljudi nazvalo stvarnim svijetom za njih nema mjesta, jer ondje ni susjedno dvorište ne postoji.