Kao slikar koji u radnom mantilu prstima jede ćevape nasred trotoara glavne ulice grada dovoljno usamljenog da ima glavnu ulicu – istinski gospodin može si to dozvoliti, da demonstrira snagu udarcima ispod pojasa čednosti, i od takvoga riječ ili je ucjena ili utaja, a kako bi i bilo drugačije kad je isti istinski gospodin nadskup kotlovnice i umjetnog mramora. On je zaboravio opruge madraca trulih kaučeva, zaboravio deke izrađene od imitacije vune, i dobro je da je tako, jer da nije zaboravio, naprosto bi bio šenuo, a koju terapiju odrediti jednom gospodskom podrumu.