01:00

Gledam ih. Sve njih. Svima njima

Bio bih bolji da sam mrtav. Možda

Bi me onda uzeli u obzir, možda bi

Me pustili na miru. Takav, bio bih

Im prigodan, prigodniji, podobniji.

Mogli bi sa mnom što god hoće.

Je li bolja zemlja u kojoj je bolje

Biti mrtav od one druge? Koje?

Upitnici, kao ni uskličnici, ne vrijede

Mnogo. A pitanja se sama množe.

Mrav mi u prolazu uzvraća pogled.

02:00

Sažetak u sredini ima žet, kao

U križaljkama – ako je sastavljaču

Potrebno iscijediti još dva-tri

Slova, što ih ne nalazi u riječima.

Tako je i meni potrebna sredina,

Ma ne bilo kakva, nego iz sažetka

Najboljih godina. Ali, one se ne mogu

Vratiti, osim da natraške uđem

Sastavljačima u križaljke. Tamo

Bi me ti ispunila. I obrisala suzu.

03:00

Izgubio sam se u kraljevini iz

Djetinjstva. Bio sam vojnik,

Bio sam vitez, ratnik i kralj,

Bio sam sve što se moglo biti

Pa čak i zapisivač događaja.

S godinama, sve su uloge

Otpale. Ostade samo ona

Jedna jedina nevesela:

Uloga zapisivača.

Ovdje uvijek kažu: – Moraš

Se zadovoljiti onim što imaš!

Hodam kroz život nudeći

Lijepu, izgubljenu kraljevinu,

Koju nitko neće. I to je sve.

04:00

Neka je greška u tebi, čovječe!

Kao da su dva plus dva u tebi pet,

Što ne može biti, osim u matematici

Promjenjivih brojeva. Glavobolja

Koju ne možeš utažiti, ljubav koju ne

Smiješ voljeti, zemlja koja ti je izmakla

Tlo pod nogama. Taj se račun ne može

Provjeriti unatrag, nego raste u tebi,

Raste, raste, sve dok se ne raspe ni u šta.

05:00

Tamni brodovi na plavom obzorju,

Većina je putnika u njima mrtva.

Gledam – tko je sljedeći? Gledam.

Gledam. Bolje mi je da prestanem

Govoriti o onome što ne vidim. To su

Vapori bez ložača, koji se, začudo,

Još uvijek dime. Šuti i gledaj!

06:00

Ako ti se ikad vratim, kako će

To biti? Nemoj me, nakon deset

Godina, zagrliti, jer bi ti ruke

Mogle otpasti! Nemoj me

Poljubiti! Usne će ti usahnuti.

Nego me mrzi, mrzi, mrzi,

Sve do neizdržljivosti! Tad

Će se vrijeme izgubljeno

Raspuknuti u plavi mir, u

Sreću nedosanjanu, u

Smiraj dana ispod modrih

Brda, gdje ona rijeka

Nalazi svoj put. Ona o

Kojoj smo zajedno sanjali.

07:00

Opet si jednom dijete koje se

Kamičcima igra. U pijesku je

Poredalo krupnije žale: jedan,

Ispod dva, zatim tri i naposljetku

Četiri. Oni u zbroju čine cijeli svijet.

Tvoj pokojni djed sjedi na klupi u

Parku i promatra te. Nailazi policajac,

Koji ga legitimira. – Stvarno –

Uzvikuje policajac, koji se zapiljio

U djedovu osobnu iskaznicu. – Vi

Ste, dakle, taj Pitagora!

08:00

Ložač po imenu Nepoznati

Zapali vatru u peći, nabaca silu

Ugljena u ložište pa zatim napusti

Lokomotivu.

Neka se vlak sam, bez njegove kontrole,

Kotrlja tračnicama! Presvučen u

Kontrolora karata, sa

Željezničarskom kapom na

Glavi, traži onu

Koja se zove Neznanka.

Pregledava karte i osobne

Iskaznice svim ženama u

Svakom kupeu, sve dok je

Ne pronađe u posljednjem.

Tad je odvede u poseban

Vagon s ležajem na kojem

Se oboje razodjenu.

U istom trenu kad se zagrliše,

Vlak pri najvećoj brzini

Skače s mosta.

09:00

Jedan je leteći mrav, nakon

Stotina onih koji su prekrili

Zid moje sobe, izlazeći iz

Rubova parketa, objahujući

Mrave-radilice, sletio na kraju

Na moj papir. Bacio sam na nj

Upaljač, zdrobio ga. Onda sam ga

Obrisao papirnatom maramicom,

Koju sam bacio u koš pod stolom,

Zajedno s odbačenim pjesmama.

Jadan Božji stvor, prepun požude

Kao i njegov ubojica, napokon je

Neslavno zaglavio. Eto kako te

Poezija može dovesti

Do ubojstva.

10:00

Rečenice su se poredale kao

Tračnice. Ne smijem reći:

Stihovi. Ne! Rečenice.

Rečenice. Rečenice. Ili

Čak samo riječi. Riječi,

Riječi, riječi. Točke i zarezi.

I jedan promašeni uskličnik.

11:00

Pitam se: kamo bi kauboj

Izvan prerije ili filozof izbačen

Iz filozofije? Pjesnik bez

Nadahnuća i majka kojoj je

Umrlo dijete? Bubnjevi kad zašute,

Kamo odlaze? Pitanja se množe,

Jedno iz drugog, jedno za drugim.

A odgovora nema. Nigdje. Ni na

Vidiku. Tko je uopće izmislio

Odgovore? Jesu li oni nužni?

Moraš preći preriju, da bi do

Njih došao, projahati kroz

Filozofiju, poroditi dijete. Ah,

Mučan je to put, bez kraja i konca.

Ali, kad ga već jednom pređeš,

Zašto počinješ sumanuto udarati

U bubnjeve, podizati toliku

Buku i galamu, kao da si pronašao

Tko zna što, uhvatio Boga za bradu?

Skromnije bi bilo, a zacijelo uljudnije,

Da se nisi ništa ni pitao.

12:00

Stvar s istinom daleko je odmakla,

Dalje i od Foucaulta. Zabrinut si.

Na vrhu planine razgovaraš s Bogom.

Stvar se čini jednostavna. To je to.

Ali, kad se vratiš natrag, u ravnicu,

Počinješ sumnjati. Ono tamo gore

Možda nije bio Bog. Možda si

Razgovarao sam sa sobom. Gore

Ili dolje, On ti se u svakom slučaju

Obraća tvojim vlastitim glasom.

Čak i priprosti ljudi, koji nikad

Nisu čuli ni za Humea ni za Foucaulta,

Kažu za čovjeka koji u glavi čuje

Glasove, da „nije sam“. To je njihov

Uljudan naziv za luđaka. Pa to, kažu,

Svatko zna. U knjiškom prijevodu:

Common sense. Ono što čuješ u glavi

Nije zdrava misao. Prema tome,

Istinita je samo misao bez glave,

Ona koja se čuje izvan nje. Ali,

Pobogu ljudi, tamo se ništa ne čuje!

Tamo je paradoks u koji vi vjerujete

Ili ne vjerujete. I to je to. Jest. Ali,

Ipak, nije. Predaleko je to i

Previsoko. Čak i za filozofe.

Onda dođe dijete koje ti se nasmiješi

I razuvjeri te.

– Tata, podne je.

13:00

I poslije smrti mogao bih pisati

Pjesme. Samo što ih onda nitko

Ne bi čuo. A koja mi je tu razlika?

Seoski bubanj koji raznosi pjesme

Unaokolo – zar se u njemu krije

Bit poezije? Na to ne mogu

Pristati pa makar umro! Bit je

U nepristajanju, samo što ljudi

Ne pristaju uz nepristajanje, zato

Što ne mogu shvatiti da se ono

Ne mjeri riječima, nego životom.

14:00

Ispod svakog kamena nalazi se

Malo zemlje, a zatim naiđeš na

Drugi kamen pa ispod opet malo

Zemlje. I treći kamen. I tako, sve

Dublje i dalje. A ti bi htio da je

Prvo stih pa onda kamen. I malo

Zemlje i stih. I opet stih. E, ne

Ide to tako! Osim ako imaš svu

Silu vještine, i ako je neki Bog

Okrenuo nebo i zemlju naopako,

Samo zbog tebe.

15:00

Nikad ne znaš na prstenu Ananke

Gdje je tvoje mjesto. Možeš se

Naglo uzdići ili potonuti. Ali, s

Obzirom na vrijeme koje ti je preostalo,

To je sad svejedno. Mjesto ti je

Nisko, prilično nisko, nisko u

Sredini, bliže dnu, pa neka tako i ostane!

Bilo kako bilo, svakako ćeš potonuti.

16:00

Nježno si prišla, stopama cvijeća,

Mirisna, i opalila mi pljusku. Poslije

Si me deset godina uzalud dozivala

Tuđim imenima. Više ne dolazim

U teretane u kojima ti vježbaš. Ne

Ulazim u crkvu u kojoj se ti moliš.

Ne pijem kavu u tvojoj kavani, niti

Gledam filmove koje ti gledaš.

To sve, ipak, ne znači da nisam

Stalno s tobom. U snu tebi prilazim,

Ti meni prilaziš u snu. Ostali smo

Tamo nerazdvojni, oprostili jedno

Drugom

17:00

Sedamnaest, sedamnaest, sedamnaest

Sati. U Londonu, tea-party, a kod mene

Se kava pije i ja pušim dok svijet se

Ruši. U Kremlju Vladimir Putin. Rakete,

Bombe, u Europi kaos, ali i međutim.

Ne možeš više na miru popiti ni

Five o' clock tea. Kako ti se sad čine lijepi

Oni davni prazni razgovori o vremenu.

18:00

Zbunjujući događaj pojavljuje se na

Suprotnom kraju štapa, u odnosu na

Onaj što ga je prorekao David Hume.

Događaj se zbio prije dvije tisuće

Tristo sedamdeset četiri godine:

Stari Sokrat, u Platonovu dijalogu

„Državnik“, susreće se s mladim

Sokratom, prepuštajući njemu i

Neimenovanu Strancu filozofsku

Pozornicu, na kojoj je dotad, cijeloga

Života, vodio glavnu riječ. Taj štap

Što navedeni događaj povezuje s

Humeovim proročanstvom nisam

Izmislio. Pogodio me u pravi čas,

U kasno poslijepodne, leteći k meni

Kao koplje hitnuto kroz udaljena

Stoljeća. Udarac je moju krv izlio

Na papir u obliku stihova; oni su

Toliko teški, toliko poetični, koliko

Su dva kraja štapa udaljena jedan od

Drugog. Zagonetni Stranac povezuje

Ono što misao ne može: skrivenim

Hoda tamnim predjelima, stazom

Mudraca, korakom pjesnika. Ustao je

Preda mnom iz silne daljine vremena,

S putničkim štapom u ruci. Gusta mu

Bijela kosa u slapovima pada niz ramena.

Zove me prema onom drugom kraju,

Da pođemo zajedno. Njegov poziv se

Ne odbija pa počašćen ustajem...

19:00

Barbari dolaze. Ne samo iz Kavafisovih

Stihova, nego odasvud. Preplavili su

Kopno i more, zauzeli već sve otoke.

Banuli su u ovaj plavi dan, provalili

Vrata plavoga duha, navalili i na mene.

Ne znam je li itko sličan ostao pošteđen.

Gledam ih sve od noćas. Sve njih. Svima

Njima bio bih bolji da sam mrtav, manje

Opasan. Možda bi me onda uzeli u obzir,

Možda bi me pustili na miru. Možda. Možda.

Ovako, predugo im odolijevam. Kakav sam

Da sam, barbarima sam opasan. Jedan od njih,

Špicl u duši, prijavljuje me za zločine koje

Nikad nisam počinio, a kurva što na čelu

Horde glumi sveticu, zajedno s drugim

Kurvama u Vijeću, proglašava sramnu

Presudu. Dječje su oči plave i nebo je plavo

I more, dok bježimo pred razularenom

Gomilom. Osvrćem se u bijegu. Ima li

Negdje još nešto plavo, neka plava država,

Plavo pravo, neka zaštita plavetnila pred

Nahrupljujućim crnilom? Ali, ne, nema.

Nigdje ništa. Zato, potežući dječju ruku

Za sobom, sklanjamo se, ja i svi moji,

Na Nepostojeći otok. Tamo barbari

Sigurno neće doći, upravo zato što

Takav otok ne postoji. Ipak, ja sam

Tamo i gledam ih kako me unezvijereno

I mahnito traže, posvuda unaokolo.

I roje se i množe i srljaju poput mrava,

Neizbrojivi, nasrtljivi, okrutni barbari.

20:00

U smiraj dana, u trnacu prije

Sumraka, sreća je plava. Sreća

Te nikad u životu nije iznevjerila.

Ona dolazi i prolazi, nestalna

Ljepotica, ali je uvijek tu kad je

Najpotrebnija. Njezina plava

Boja Odiseju je u veslu, a

Takva je i svim njegovim

Potomcima. Boja mora. I ako

Pola stoljeća drhtiš na kontinentu,

More ti ne izlazi iz očiju. S

Vremenom se preobrati u

Zelenu, boju sljemenskih šuma

Iznad Zagreba. Ona nekome

Bude i nesretna, ta zelena, ali

Za to nije kriva šuma, nego

Ljudi, njihov jal i ljutnja, kad

Pozelene od jarosti. I zlosti.

Bila ti zelena ili plava, osjećam

Te kao pruženu prijateljsku ruku,

Ljubavni dodir i mir mudraca

U zanosnu razgovoru. Često si

Sa mnom, dok brišeš granice

Ograničenog trajanja, dok mi

Poklanjaš svoj smisao u bilo

Koji dan naših života, koji bi

Bez tebe bili besmisleni.

Sjaji plavo. I zeleno sja. Ptice

U šumi pjevaju. A more šumi.

21:00

Dok crna noć prekriva svijet i kad se

Mudra sova prvi put oglasi, gutajući

Posljednje zalogaje dana, pribijam se

Uz Davida Humea. On kaže kako u

Cijeloj toj halabuci mudraca pobjedu

Ne odnosi razum, nego rječitost. Čak

I onaj koji iznosi najpretjeraniju tvrdnju,

Ako je vješto ukrasi povoljnim bojama,

Ne mora strahovati da neće steći pristalice.

Pobjedu ne odnose oružnici, ljudi

Koji se bore kopljem i mačem, nego

Trubači, bubnjari i vojni muzikanti.

22:00

Došao sam do mjesta gdje je mudrost

Izgubila bitku. Camposanto. Jedan

Sam među tisućama palih vojnika.

Mjesec juriša kroz duše oblaka

Odakle se spaljena zemlja jedva nazire.

Ni smrad tjelesa ni vapaj poraženih

Ne zastire polja na kojima rastu pobjednici.

Sve je isto kao i prije bitke, krajolik je

Ponešto zgužvan i prožvakan, ali s vremenom

Ispravit će se. Prvi put otkako tu dolazim,

Otkad je bilo tko tuda prošao, slika je

Lišena elementarne logike. Pobjednik je

Ukinuo zaključak, poderao premise. Umjesto

Njih, uveden je Slavoluk pobjede. Tiho

Ispod prolazim, na prstima, dok kaplje tišina,

Tiho, najtiše, da umaknem, da se zvijeri

Ne probude.

23:00

Sam. Odložio sam prvo jednu nogu,

Onda drugu. Uredno složio stopala,

Preko njih koljena. Karlične kosti i

Kukove stavio sam na jednu stranu,

A prsni koš i čašice ramena na drugu.

Zatim sam otkinuo ruke i bacio ih u

Provaliju. Putujte, ruke moje, zajedno

S drugim dijelovima pjesama, kamo

Vam se hoće, ionako nema jamstva da će

Sunce sutra izaći! La commedia è finita.

24:00

Mars je uzeo svoje, Venera svoje.

Bogovi su nas napustili. Gotovo je.

Ali, nije gotovo kad je gotovo, nego

Je gotovo kad je tvrdom uredbom

Odozgo propisano da je gotovo.

Brodac su u tu svrhu poslale vile

U Držićevoj „Hekubi“. Gledaj u

Sutonu ili u cik zore, kako duše

Odlaze u brocu.