U vrtu i šumi žive moji pernati prijatelji.
Upoznaj ih sve!
Crvendać rusogrli, strijež palčić, zelendarka zelena, bijela pastirica, siva muharica, zlatovrana modrulja, strnadica žutovoljka, batokljun trešnjar, čižak zelenčica, krstokljun omorikaš, zeba planinska, svračak rusi, popić sivi, sjenica plavetna, puzavac kratkoprsti, muharica bjelovrata, vijoglavka mravar, kobac ptičar, škanjac mišar, kraljić vatroglavi, kugara svilorepa, zlatna vuga, cipica prugasta, golub grivnjaš, grlica kumrija, drozd bravenjak, kukuvija drijemavica, vjetruša klikavka, vrana gačac, šojka kreštalica, svraka maruša, čavka ćolica, drozd cikelj, grmuša čevrljinka, eja močvarica, vlastelica crvenonoga, vivak ostrugaš, tupik sjeverni, kokošica mlakara, potrk veliki, prepelica pučpura, prdavac prepeličar, grličar pršljivi, čavka zlogodnjača, slavuj mali, pupavac božijak, vrabac pokućarac.
Kukavica obična.
Zovem se Strijež Palčić
i svakoga dana
ustajem u šest i četrdesetpet,
perem zube, brijem se, umivam,
oblačim i odlazim na posao.
Na poslu drijemež
i lavež pasa.
Ne žalim se,
treba raditi i zaraditi,
donijeti mrvicu kruha,
saviti toplo gnijezdo.
Djeca gladna,
žena gadna.
Sve je dobro,
dok si zdrav
i dok si živ.
Živ, živ.
Zovem se Pupavac Božijak
i imam kratke noge.
To je sve što imam,
iako izgledam kao kralj.
U laži su me uhvatili nekoliko puta
i odlučili me uskratiti
za buduća putovanja.
Ionako nisam imao nekih planova.
Smrdljivo gnijezdo u duplji drveta,
pokoji crv,
borba s vjevericama oko lješnjaka.
Ne ići daleko od kuće
— moj je moto.
Motati se oko drveta,
ne izlaziti iz sjene.
Božja volja propupa u proljeće.
Zovem se Čižak Zelenčica
i život mi je kao pjesma,
površan i lak.
Zato u zelene cipelice
stavljam kamenčić
kako bi me podsjetio
na nedaće moje braće.
Premjestim ga poslije u gnijezdo,
pod jezik moga ptića,
pa ga nitko ne može pronaći.
Lako pamtim
i brzo zaboravljam
kad se smrači.
Sutra je novi dan.
On će brzo proći
kao što je prošao
i onaj prije njega
i onaj prije
i onaj prije.
Od sreće ne znam što ću
pa crtam sunce i smješka
i lijepim ih Bogu ispod nogu.
Pod oblake,
pod zvjezdice
što noću pršte od svjetlosti.
Zovem se Vijoglavka Mravar
i u glavi mi hodaju mravi.
Izdubili su svoj mravinjak
pa u njemu roje misli
i vijore ih poput zastava
na vjetru.
Zato mi je glava velika i teška,
a jezik dug i oštar
kao mač u kamenu.
Na nogama mi prsti okrenuti
i naprijed
i unazad
da mogu pobjeći
kako vjetar puše.
Izokrenuti glavu,
stati i siktati,
snažno mahati krilima
u hlad.
Srce moje gromko žubori,
da nam živi,
živi rad!
Zovem se Grlica Kumrija
i ne volim hladnoću.
Moji su preci grijali sunce
i pili snijeg.
Ne moram na jug
u vruću Afriku,
jer ona je skrivena
u mome srcu.
Zamotana kao gaza
oko mumije,
kao pustinja omotana
oko Nubije.
U oku mi je zrnce pijeska,
oaza u suzi.
Oko grla crna ogrlica.
Žulja me jako kruta kragna
i stišće oko vrata
kao odijelo
za sprovode i svadbe.
Guguče gugutka,
bijela ptica grlica.
Gugutka, gugutka.
Zovem se Prepelica Pućpura
i obična sam kokoš.
Čvrsto stojim na zemlji
s obje noge visoko u zraku.
Zbog preplanuloga lica i svoje ljepote
često sam na meti lovaca.
Muž mi je životinja i ima tešku ruku
kojom zna pokazati gdje mi je mjesto.
Sama sam izabrala,
bio je tako lijep i uredan,
plah poput usnule ptice.
Jedno od deset jaja
nije ličilo na njega.
Nije ništa govorio,
samo je gledao u to jedno jaje
pa u mene
pa u svoj odraz u kišnoj kapi.
Bez riječi je izdržao do kraja.
I poslije ga je stalno imao na oku
sve dok nije odlepršao iz gnijezda,
iako je mali bio isti kao on nekada,
lijep i uredan,
plah poput usnule ptice.
Zovem se Kokošica Mlakara
i više ne brijem noge.
Prvo sam prestala brijati noge,
onda sam prestala brijati pazuha,
onda sam ostavila muža.
Ionako smo stalno gacali
u blatu do koljena.
Sitna riba, crvići,
pokoja žaba,
samo kljucaš i gutaš.
Kakav je to život bio?
Mlak kao mlaka voda u mlaci.
Krhak i lomljiv kao trska na vjetru,
klizi brzo kao povjetarac
kroz prste na šaci.
Djeca su rano istrčala iz gnijezda
i otišla na jug.
Nitko ne želi ostati u ovoj močvari.
Na kraju sam našla curu,
volimo se i lijepo nam je.
Ona bez muža, ja bez muža,
uzmi sve što ti život pruža!
Danas si trofej,
a sutra sluzavi trag od puža.
Zovem se Vjetruša Kliktavka
i s visine vrebam vas sitne miševe.
Mome oštrom oku ništa ne može promaći,
ni ako se u najmračniji zakutak zavučete,
ja ću vas pronaći i izvući na svjetlo dana.
U mojim oštrim kandžama
ispuštate vaše sive mišje duše
i molite za milost,
a ja vas ne puštam
jer milosti nema.
Zovem se Čavka Zlogodnjača
i moja je čarka sveprisutna.
Zovu me i Zdravka Ćolica.
Zlo je oko mene omotano
kao rolica oko povrća.
Izvire iz riječi koje glasno rigam
na sve oko sebe.
Zabijaju se u bližnje moje kao noževi,
kao kuke razvlače im meso
na sve strane.
Derivacije i značenja riječi
naučila sam još u vrtiću,
ali ih nikada nisam zaista shvatila.
Baš poput gutača mačeva
koji nikada nije shvatio oštrinu sječiva.
Olakšana tako za dvadeset i jedan gram,
mogu biti sve što poželim.
Zovem se Batokljun Trešnjar
i poznati sam pjevač.
Moje pjesme nisu s ovoga svijeta
jer ih ne pjevam iz srca.
To publika osjeti
i zato me beskrajno moli
da nikada ne prestanem.
Oni su voljeli uz te zvukove,
rađali se i umirali.
Tako i ja, svaki puta umrem
na početku pjesme
i rodim se na kraju.
Snažnim kljunom kao batom
razbijam trešnjine koštice.
Iz njihove srži iznova
učim sricati riječi.
Ptice se rađaju pjevajući.