Par koji pleše tango na trgu Dorrego. Svečani i sljubljeni i neutaživi na pločniku od kamenih jaja, oni se spajaju i razdvajaju, ubrzavaju i usporavaju, glume bez glume, ozbiljnih lica, tek na njezinom načas tračak smiješka, osvajaju prostor među stolovima osvajajući jedno drugo. Sjeta i strast odu svaka za sebe toliko daleko da se negdje moraju sastati. Tuga se ushiti, ushit se rastuži, i ne, nije to nikakva tužna misao koja se pleše, to je tijelo, čisto tijelo, tijelo svijeta, paljenje i gašenje, gladovanje i žeđanje; bedro bljesne i odmah potom prekrije ga crna tkanina, oni se vinu pa se prizemlje, približe si lica na cmokomet pa opet postanu stranci, slasna himba, zanos u kojemu nijedan pokret nijednog prsta nije nasumičan, plamen čiji su jezici čvrsto usmjereni. Svjetlost se prelijeva u začuđeni crni bezdan, tijela se melankolično poigravaju s gravitacijom, kičmeni lukovi napinju se do pucanja, struk ne dijeli tijelo popola nego je granica dvaju odjelitih bića; to je granica, a ne zrak među njima, i ta granica onda nestaje, i u onom najuspjelijem času nestaje sve. To me zanosi, to hoću, u to se bacam, ali ne, ne bih da to bude ono zadnje. Nije u pitanju zadrška. Ne, nego ono što se nazire u pozadini, u pozadini pozadine, ono još, ono što kaže da ima još, tamo gdje se sve tiho razrješuje i gdje prestaje uzbuđenje, gdje biva budnije od uzbuđenja, gdje prestaje galop slijepih konja i uza smijeh se sklapa lepeza plamenova, ona misao bez misli koja, po Wordsworthu, počiva suviše duboko za suze, ono što dolazi nakon ovoga ovdje, ovoga pretposljednjeg, nakon crvene mijene, svegutajućih usijanih jezika, kolosalno raspamećenog zaborava koji seže dalje od gotovo svega što se izdaje za mudrost, od gotovo svega što su jedan drugome rekla dvojica velikih literata na uglu ovoga trga. Ali to misli netko koga ionako više nema, dakle to ne misli nitko, dakle gotovo. To su misli nekoga tko oponaša nekog davnog sebe, jer za sadašnjeg nema primjerene misli, ili se možda, ili se sigurno, sadašnjost i ne može mišlju obuhvatiti; za ovoga sadašnjeg nema ni pripadajućeg tijela, a pogotovo ovaj sadašnji nema svoje mjesto i svoje vrijeme. Kako god bilo, muzika u malom zvučniku se utišava, a njih dvoje, koji su bili jedno, pa su sada opet dvoje, zamrzavaju se u nagnutoj, bestežinskoj pozi pa se vraćaju u svijet i odlaze po šešir u koji im publika na trgu stavlja novac, jer taj ples nije ni plaćen ni besplatan, nego a la gorra, u šešir dakle, koliko tko hoće, ako hoće.

U skučenoj hotelskoj sobi množe se pepeljasti glasovi tjeskobe. Treba izaći po novu dozu tanga, ovaj put u drukčijem izdanju, iako opet na ulici: proljetni dan pucne prstima i pretvori se u noć, groznica je buenosajreške subotnje večeri, na montiranoj bini sastav svira 4/4, četveročetvrtinska neizmjernost, uz jedan prokrijumčareni valcer, s pjevačem koji, kao i gotovo svi, nasljeduje Carlosa Gardela. Jedan instrumental, jedna pjesma, u pravilnom smjenjivanju. A pred binom se stvaraju parovi raznih naraštaja i raznih spojeva spolova (oni stariji naročito su dirljivi, katkad i začudno žustri), u odjevnom rasponu od otmjenih odijela do traperica i tenisica, i svi plešu, plešu u toj oblačnoj i prohladnoj proljetnoj noći, i ja ih gledam i gledam iz tamnog kuta trga, i lijepo mi je i pitam se kako to da nemam ni najmanju želju sudjelovati, činiti to isto, praviti te korake, vrtjeti se i mijenjati smjer, zabacivati noge i glavu, nego bih samo gledao, dovijeka bih samo gledao, gledao, satima i danima. A tada na scenu stupa djevojka Smrt, koja je do maločas na rubovima trga vrtjela golemi kromirani obruč, i pita, sva u crvenom i crnom, tko će plesati tango sa smrću, i jedna nasmiješena starica pruža ruku, a djevojka Smrt je dohvaća i vodi u središte kruga, spaja se s njom, sigurno je i odlučno vodi, razmahuju se, šire krug, starica gubi godine, Smrt je pomlađuje i udovi su joj gipki kao onda kad je u zemlji vladala crna i sivomaslinasta diktatura i kad je plesati tango značilo nešto drugo, a opet isto, sve se ove večeri vraća, samo ove večeri, i razmiču se noćni oblaci nad gradom dobrih uzduha.

Prolaziš već deseti put istim ulicama San Telma, i svaki put se dogodi neko sitno i manje sitno novo otkriće: evo ga tu, stoji na tabli na zidu, tu, na uglu ulica Humberto Primo i Defensa, u baru Dorrego, zbog neriješenog vlasništva nažalost već tri godine zatvorenom, u ljeto 1975. godine, dok je jedan njihov budući prevodilac na jedan mali evropski jezik s druge strane Atlantika prljao pelene, nakon dvadeset godina međusobne šutnje zbog političkih razmimoilaženja, na inicijativu jednog novinara sastali su se Jorge Luis Borges i Ernesto Sabato. I ubrzo potom je, zahvaljujući snimaču što ga je netko stavio između njih, nastala čuvena knjiga razgovora. U jednom od njih, tih razgovora, Borges odjednom predloži: „Mogli bismo nešto popiti.“ Sabato će: „Dobro. Preko puta ima jedan lokal.“ „Na kojem uglu?“ pita slijepi Jorge Luis. I bio je taj ugao.

Put u unutrašnjost. Monotone, neprekidno ravne stotine kilometara pampe. Velika rijeka Paraná, koja u južnom toku teče usporedo s cestom, nije na vidiku. Prozor autobusa uokviruje stalno manje-više istu sliku. Deset sati gotovo ničega. Ovo „gotovo“ znači da je bus prošao kroz nekoliko mjesta u okolici Buenos Airesa, da je stao u Rosariju i Villa Maríji na putu do Córdobe, one argentinske. Stajem u njoj tek nakratko jer rodbina dolazi po mene, vodi me kroz bučne ulice da nešto večeramo i kroz noć idemo dalje, nakon velegrada i drugog manjeg, ali opet milijunskog grada, duboko u provinciju, u mjesto zvano Villa Rumipal. Na jeziku starosjedilaca koje su kolonijalisti nazvali Comechingones (od kamichingan, „pećinari“) i onda ih izvoljeli istrijebiti, Rumipal znači „kamena zvijezda“. Rodbina me smješta u svoj mali hotel, a Lucas me sutradan vodi na najviši vrh u pokrajini: Champaquí. Na putu sljedeća kompozicija: gaučo na konju, okružen pisma koji čuvaju konja (među inim od puma, koje nisam vidio, ali su tu), a ispred njih tri crne krave, koje čuva gaučo. Proljetna suša kakve davno nije bilo, kaže Lucas (un tal Lucas), pa žuto preteže nad zelenim, što bi se već za par tjedana trebalo obrnuti. Sve je puno suhih, trnovitih grmova, pa onih velikih okruglih koji kao da se kotrljaju po travi, pa onih koji se zovu cortaderas jer su im dugački, uski listovi oštri poput mačeta, pa stabala po imenu tabaquillo, koja rastu na ovim visinama i otporna su na vatru; manje je nego prije, kaže Lucas, onih po imenu quebracho, čije je drvo tako tvrdo i teško da tone u vodi. Sive granitne stijene prošarane mineralima, bijela i ružičasta stakalca koja svjetlucaju pod prevrtljivim suncem, malo prije vrha tri konja, bijeli, šarac i smeđi, u pratnji jedne lijepe mule dobroćudnih očiju prilaze nam jer Lucas šuška vrećicom leda koju je ponio da nam se na vrhu hladi boca bijelog torrontesa, pa misle da im, kao njihov gaučo, dolazimo s hranom, dopunom oskudnoj ispaši na gotovo tri tisuće metara visine. I ptice: dugorepa livadska ševa jarkocrvenih prsa, carancho, lijepa ali opaka ptica koja kopa oči janjcima, ali onda, ali onda, odjednom: kondor. Kralj koji ne mora mahati krilima, crni suveren koji opisuje goleme, elegantne, iz daljine naoko beskrajno spore krugove iznad stijena. I onda još četiri kondora, svaki sa svojim tamnim krugovima. Nakon nekog vremena nestaju na obzoru, iza obronka, još se na koji čas ukažu i konačno iščeznu. Ukopani smo od divljenja. Lucas veli da ih nikad nije vidio ovdje, on koji je odavde. Dva metra u krilima? Puno, da, ali u Patagoniji možda vidiš trometraše. Čitam poslije, u ovim krajevima ih se doista ne viđa. Kakav dar. Nazdravljamo tome na vrhu, na kome nema nikog drugog, rashlađenim torrontesom, dok sjedimo pored jezerca na maloj visoravni, jezerca u kojem se zrcale mrke stijene i po kojem je planina dobila ime (Champaquí na „pećinarskom“ znači „voda na glavi“, tj. na vrhu), a ispred i ispod nas bezmalo kondorska panorama.

U nizini je jezero neobuhvativo pogledom. Ali u vidno polje kad-tad upadne nuklearna elektrana na njegovoj daljoj obali. Oko plavozelene vode cupkaju simpatične ptice s kukmom, crvenih nogu i crnih prsa, vivci koje zovu tero; ne boje se čovjeka i služe mu kao alarm u dvorištima, priča Mery, jer počnu gakati (kikati?) čim se ljudi približe. Dalje uz jezero, gdje se elektrana više ni iz kojeg ugla ne vidi, ptičji rezervat. Od prevodive faune: crnoglavi češljugar, riđotrbi drozd, čileanska/patagonska lasta, crvenovrati kardinal, uhata grlica, već spomenuti vivak, crvenogrudi vodomar, crni drozd, gnjurci i, naravno, uvijek i svugdje, konji razni s kojima se mimoilazim na stazama što vode kroz visoko grmlje. Od prevodive flore: rogač (velika, stara, stogodišnja stabla), žuta bazga, aloja jarkocrvenih cvjetova, glog, murva, vrba. Raj za promatrače ptica, pogotovo ovako izvan turističke sezone. Raj za promatrače.

A onda mala Bavarska posred pampe: Villa General Belgrano. Gradić koji se gnijezdi osamdesetak kilometara južno od Córdobe, sav izgrađen u južnonjemačkom stilu, s odgovarajućim kavanama i restoranima gdje se jedu kiseli kupus i kobasice i toči pivo u teškim kriglama, a konobar u lederhoznama poslužuje ti štrudl posut štaubcukerom. Nijemci su tu bili i prije Druge klaonice, ali presudna je bila 1940.: krstarica Admiral Graf von Spee zaplovila je godinu dana prije prema južnom Atlantiku sa zadatkom da tamo potapa britanske trgovačke brodove. Krajem te godine krenula je potjera za brodom, koji je našao utočište u neutralnom Montevideu. No Urugvaj je zatim odlučio uskratiti gostoprimstvo Nijemcima koji su bili pod blokadom, na što je pak kapetan odlučio uništiti brod usidren u Río de la Plata i potom ubiti sebe. Preživjeli mornari, njih dvadeset tisuća, dokopali su se Argentine, neutralne i onda i u Prvom svjetskom ratu i sada, i naselili se tu, u provinciji Calamuchita. I potomci im sada, evo upravo sada, priređuju svoj Oktoberfest. Nisam provjerio imaju li dovoljno jedrih plavokosih djevojaka s pletenicama za nošenje litarskih krigli.

Uvečer jedemo meso s roštilja – uvijek to meso s roštilja, bez njega je druženje ovdje nezamislivo – pijemo odlična lokalna crna vina i na mobitelu slušamo, moga obrazovanja radi, „La Mona“ Jiméneza. Žanr: cuartetos. Ta živahna glazba, nastala također 1940-ih u potlačenim slojevima talijanskih i španjolskih radnika-doseljenika u Córdobi, dobila je ime po izvornom sastavu instrumenata: klavira, harmonike, kontrabasa i violine, nadahnuta je s talijanske strane tarantelom i sa španjolske pasodobleom, i ključna je, objašnjavaju mi, za ovdašnji urbani identitet. Sedamdesetogodišnji La Mona ima fanatično privrženu publiku, snimio je blizu stotinu albuma, ima spomenik usred grada i glas je mladih, starih, radnika, seljaka, svih. Plesovi na kojima pjeva i komunicira s publikom angažiranim stihovima i šifriranim gestama društveni su događaji prvog reda, gdje se vrte bokovi i pije jeftino vino, ništa ni blizu onome što je nama u Villa Rumipalu ovih večeri na stolu.

El amor sabe a miel y a jazmín

Es tristeza en la lluvia de abril

Es un sueño, maduro en la piel

Un verano que no ha de volver

(Ljubav ima okus meda i jasmina

Ona je tuga u travanjskoj kiši

Ona je san sazreo na koži

Ljeto što se neće vratiti)

Na sunčan dan, un día de peronista, kako kažu u ovim krajevima (što hoće reći, ovisno o tome koga se pita, da je dan takav zato što je i nebo sretno zbog Peróna i njegovog oslobađanja 1945. godine, ili pak zato što su peronisti pokrali sve živo što se moglo pokrasti, pa i oblake), krećemo, autocestom broj 34, po Camino de las Altas Cumbres iliti Putem visokih vrhova, koji slijedi trasu nekadašnjeg Kraljevskog puta od Buenos Airesa do Bolivije. S visoravni se prostire pogled u zelenosivi beskraj, i čovjeku postane jasno zašto su bjegunci iz Evrope – raznih fela, u različita vremena i s posve različitim razlozima – bili sigurni da ih ovdje nitko neće naći. Zalazimo u gradić Alta Gracia, čije mi ime zazvuči poznato, i prije nego što se dosjetim zašto mi je poznato, pita me Mery, ubacujući u nižu brzinu: „Tu je Cheova kuća, zanima te to?“ Pa da, Cheova kuća. Nije bilo u planu, ali kad smo već tu... Uza sve rezerve prema Ernestu Guevari, bilo je nekog uzbuđenja u savijanju dlana oko ručice gasa na guvernalu motocikla kojim je budući revolucionar ranih 1950-ih s kolegom medicinarom krstario Južnom Amerikom.

Nastavlja se put po kamenoj pustinji ispresijecanoj planinskim potocima, rijetkim selima koja me uporno podsjećaju na Andaluziju i crvenim mrljama uz cestu koja se iz blizine razotkrivaju kao mala svetišta. Svetac je pučki, iz 19. stoljeća, gauchito Gil, punim imenom Antonio Plutarco Cruz Mamerto Gil Núñez, svojevrstan lokalni Robin Hood. Ima više verzija njegovog života i rada, a po većini su ga smaknuli zato što je bio dezerter u nekom od ondašnjih lokalnih ratova, pa je tako zadobio i moje poštovanje. Štovatelji svetoga gauča u tim sanktuarijima ostave nešto crveno, kakvu god krpu, crno vino i cigaretu, i zapale crvenu svijeću. Na jednom mjestu vidio sam i vešmašinu nespretno ofarbanu u crveno, na kojoj je bila crvena vaza s crvenim cvijećem.

Na kraju puta je gradić Mina Clavero, okružen stjenovitim brdima, u čijoj se stolnoj crkvi časti još jedan svetac, ovaj put službeni, kanoniziran od aktualnog argentinskog pape, ali isto tako gaučo: Cura Brochero. Taj pak nije umro oderane kože kao gore spomenuti, nego od gube kojom se zarazio pijući mate s bolesnicima.

Kroz ljubičaste cvjetove jakarande napadale po ulicama Córdobe, grada koji za razliku od njegovog andaluzijskog imenjaka-izvornika neću upoznati, barem ne ovaj put, odlazim do aerodroma i ukrcavam se na letjelicu za Calafate. Kad se ona počne spuštati iznad patagonske ravnice, otvori se prostranstvo kakvo iz visine nisam vidio ni leteći nad pustinjom Gobi. Gospođa s Filipina koja sjedi lijevo od mene pita me, valjda tako pitajući sebe: je li ovo dolje doista Patagonija? Morala bi biti, kažem, ali ništa nije sigurno. Dolje veliki uzastopni krugovi jezerā, a nazire se i čuvena ruta (iliti državna cesta broj) 40. Spuštamo se pored golemog tirkiznog Lago Argentino. Uokolo smeđa ravnica posuta milijunima loptastih, sivih i žućkastozelenih grmova; jedini trag ljudske rabote su kolci koji neupadljivo ograđuju zemljišta i blještavi dalekovodi. Usporedo s cestom brda odrezanih obronaka, u drugom planu snježni vrhovi. Rezak zrak i osjećaj (bes)kraja. Čak i Pet Shop Boys, taj valjda najgori bend u povijesti popa, i glazbe uopće, nadaju se kao milozvučna pozadina s radija u kombiju koji vozi s aerodroma u mjesto.

Sam gradić na prvu ne mami na ostanak; sve je uglavnom usmjereno turizmu ili usnulo; hipsterski lokali, suvenirnice, prodavaonice planinarske odjeće i obuće, i hosteli, često u drvu, u nekakvom alpskom stilu; jablanovi i breze, breze i jablanovi; čim se malo odlijepiš od magneta centra – blatnjave ulice, makadamske cestice, psi lutalice i zahrđala pretpotopna vozila. Jezero se skriva iza uglova kuća, dobrim dijelom isušeno. Nakon jutrošnjih kratkih rukava, debela jakna koju škropi kišica. Noćim ovdje prije odlaska u El Chaltén, parsto kilometara na sjever.

Guanako je katkad sam u tom beskraju, katkad pak u grupi od njih pet ili šest. Pasu ili trčkaraju. Počesto se vide i njihovi kosturi kako se bjelasaju na suncu među grmljem ili polegnuti uz kolje. Vidio sam jednog koji je stajao okomito, s glavom u zemlji, kao da je naglavce pao s neba ili iz guanačkog svemirskog broda. Neobično je kako ih strvinari ne raznesu.

Nakon rute 40 nema se više kuda putovati, to je kraj, nema dalje, nema neviđenije.

I naravno: „Il n'y a plus que la Patagonie, la Patagonie, qui convienne a mon immense tristesse.“

Negdje na pola puta stajemo u konačištu La Leona. Ovo „leona“ ne znači u ovom kraju lavica, nego puma. Godine 1905. troje gringa odsjelo je ovdje nekoliko dana prije nego što su nastavili putovanje u nepoznatom pravcu. Poslije nekog vremena u konačištu se pojavila policija s fotografijama, i gazda je prepoznao svoje goste: bili su to Butch Cassidy, Sundance Kid i njegova supruga Etta Place, koji su, netom opljačkavši banku u Río Gallegosu (gradu kroz koji ću proći za nekoliko dana, na putu za Ognjenu Zemlju), u bijegu zastali u La Leoni. Ekipa će na kraju zaglaviti daleko odavde, ali na istom kontinentu – u Boliviji. Prije svega toga trojac se bio nastanio u Cholili, u sjevernoj Patagoniji, nekih tisuću dvjesto kilometara odavde, gdje su od novca opljačkanog u Sjevernoj Americi kupili golem ranč, tisuće grla stoke i živjeli kao bubrezi u loju. Mještani su sve troje upamtili kao vrijednu čeljad pokornu zakonu, a Cassidyja napose kao veseljaka koji je rado čitao knjige o engleskoj srednjovjekovnoj povijesti i škotskim klanovima. U pismu prijatelju Cassidy je opisao Cholilu kao idealan dom: „Obišao sam najbolje gradove i najljepše krajeve Južne Amerike prije nego što sam dospio ovamo. A ovaj dio zemlje izgledao je tako dobro da sam se tu nastanio, i to, mislim, zauvijek.“ Eh, zauvijek. Navodno su se vratili odmetništvu jer je Etti bilo dosadno.

Kod jezera Viedma autobus skreće s rute 40 prema El Chalténu, selu opkoljenom vrhovima čija bjelina bljesne kad se oslobode oblaka: Cerro Torre, Fitz Roy. Još reskiji zrak, više tamnosivog makadama nego asfalta na ulicama, vrlo raznorodne kuće, poneke kojekako sklepane, većina, čini se, podređena putnicima-planinarima zbog kojih je mjesto i osnovano. Danju je pusto jer oni hodaju prema ledenjacima. Selo je zapravo, čitam, mlađe od mene, što znači da u vrijeme kad je Chatwin tumarao ovim krajevima još uopće nije postojalo, ali u tom kratkom vijeku kao da je brzo starjelo pa je zadobilo neku začudnu patinu. Ne izdržavši, nazuvam odmah gojzerice i krećem stazom između tamnih stijena i stabalaca lenga i ñire prema uzvisini iznad rijeke Fitz Roy i ispresijecanih ledenjaka. A s njega se napokon, u punom sjaju, nakon niza djelomičnih vizura, pokaže on: Cerro Torre, bijela piramida koja me neodoljivo podsjeća baš na Everest. I frcnu mi suze od te silne pojave, i još ih frcne kad ugledam kondora koji polako kruži oko tog tritisućnjaka koji imponira kao osamtisućnjak, i teško mi je vjerovati da su te suze kulturno i povijesno i ne znam kako uvjetovane. Na povratku gledam dva krupna zeca kako se natjeravaju među grmovima i bivam skoro pa sretan.

A sve je to tek zagrijavanje. Još jedan blistavi peronistički dan – a takvi su ovdje, kažu, rijetki – zove me na rani izlazak iz konačišta čiji je naziv latinski; nazvano je naime po biljnoj porodici pod koju spadaju one dvije vrste stabala. Pa se upućujem kroz selo, do kraja sela, po utabanoj crnici, po pijesku, po lišajem obraslim i ničim obraslim stijenama, po kamenju i šljunku (ali nijednom po siparu, i to je veliki plus, nijednom po siparu), preko izvaljenog i do bjeline sasušenog i popadalog drveća, preko trupaca i balvana, kroz šume i grmlje, ono trnovito i ono nježno-mekano, preko potoka – od kojih su neki bili tamnocrveni kao rubin a drugi plavi kao safir, a u svima pitka voda; mimo jezera, manjih i većih, sivih i plavih i zelenih i u svim preljevima tih boja, a naročito mimo jezera Capri u kojem se odražava on, kao što se u svim vodama i u svemu glatkom odražava on, preko rijeka i rječica i brzaca nadsvođenih mostićima od trupaca i dasaka, vijugavim stazama, često bez ikoga na vidiku, i opet suze ljeposnice kad se iza ugla, nakon krošnje, nakon stijene, stvori on, sve veći i sve bliži, jarkobijel na jarkoplavoj pozadini, s plavkastim, živim, mojim prvim pravim ledenjakom dolje desno od sebe, tom nagužvanom gomilom koja kao da je zaustavljena u kotrljanju, i još vijugavih staza i lica koja već prepoznaješ jer si ih u već nekoliko navrata prestigao na putu i onda su ona već nekoliko puta prestigla tebe i tako redom, i staza je u posljednjih sat vremena strma i gruba, i pojavljuju se prve plohe snijega, mokrog, zrnatog, mekog, pljackavo svijetlosmeđe blato i onda još snijega, sve bjeljeg, i onda sve sami snijeg, osim na sivim okomicama na koje se snijeg ne može nahvatati, i onda onaj najstrmiji, zadnji dio, na kojemu ljudi sopću uvis ustremljenih pogleda dok ih nosi sretno iščekivanje, evo sad će, tu je, on kojeg su cijelo vrijeme gledali i veličinu mu i lijepost slutili sada će se sav pokazati, i pokazuje se, svlači se obasjan u tom rijetkom, sretnom danu, sur u svojoj stjenovitosti i bijel u svojoj baš ničim okaljanoj snjegovitosti, tornjevit i vrletan, sa svojom nazupčanom pratnjom i dakako kondorom, glasnikom bogova koji je napravio počasni krug oko njega, da se na ovakav dan i to veličanstvo ukaže u zraku, da baš ništa ne pofali osim nje koja ne hoda ovdje uz mene i s kojom sada ne dijelim uzdisaje, u blagoslovljeno obasjanom zraku oko njega, Fitz Roya.

I ne mari što na povratku s te male visoravni, s toga nečega što se zove Laguna de los Tres, što bih volio da svi ljudi na svijetu barem jednom vide, i to ako je ikako moguće baš na ovakav dan, a s čega je moguće motriti to veličanstvo, skupina djevojaka zapriječi put jer su na njemu stale jerbo im tenisice i stopalice nisu bile najbolja zamisao za ovakav uspon a pogotovo za ovakav silazak, prema gore se naime u tome još moglo nekako, ali prema dolje jedva ikako, i stoje li stoje i vrpolje se i od straha se smijuckaju i klibere, i tada ih odlučim zaobići, zagrabim u snijeg i nakon dva koraka klizim, klizim na leđima, sve brže, pred očima mi samo to jarkoplavo nebo i ništa što bi me moglo zaustaviti dok odjednom tim istim leđima silovito ne udarim u oblu stijenu koja se ispriječila pred provalijom.

Najljepših trideset kilometara hoda do sada. Najljepših trideset kilometara.