A ovdje, ovdje i plijesan sumnjivo miriši, nema ovdje muškarca, kamoli žene – sanduk u koji su se donedavno odlagali posniježeni slojevi krumpira govorit će o gnjilenju, ne onom knjiškom, poetskom, nego krajnje biološkom, a govorit će to i sâm gnjio; dakle, da bismo imali naturalistički nastrojen duh sanduka, potreban nam je naturalistički nastrojen pisac, ili makar donekle maštovit postmodernist (nisu li svi takvi?), u svakom slučaju čovo sumnjiviji od vonja plijesni. No ako je gnjilenje amputacija, tzv. prazan prostor mora biti štaka; pa osloni se, za put do nusprostorijice u kojoj tron, zahodska školjka, postoji u obliku fantomskog bola, osloni se da uzmogneš pasti, i neka slijetanje ne bude čeonim dijelom, da barem ta marljiva krv ostane sigurna u dužnosti.