Nikako da završim svoja dva poglavlja za Matičinu sintezu Povijest Hrvata u sedam knjiga, jedan sam od najgorih dužnika za tu raskošnu ediciju što se priprema već godinama, a dosad su joj izašle tri knjige (prva, peta i šesta – rani srednji vijek, 18. i 19. stoljeće). Sintetsko pisanje nije mi blisko, puno više leži mi iscrpna razrada pojedinačnih problema i sitnih tema, bez ispuštanja ikojeg detalja. Elem, u poglavlju koje pišem došao sam do godinâ nakon Mohačke bitke i sloma zajedničkog kraljevstva Mađara i Hrvata. U tom razdoblju “građanskog rata” između pristaša dvaju novih kraljeva, Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburgovca, pojavljuje se diplomat-izaslanik francuskog kralja Franje I po imenu Antonio Rincón. Uvečer istog dana kad sam čitao o njemu, u kavani, na velikom televizijskom zaslonu na zidu odvija se nogometna utakmica, na koju tu i tamo bacim pogled; jednom nogometašu kluba “Torino” koji igra utakmicu na majici je napisano prezime: Rincón.
Prošle subote, pak, razgovarao sam u kavani s Pavlom Pavličićem, kojeg poznajem odavna (s “radionice kreativnog pisanja” koju je on vodio u zagrebačkom SKUC-u i koju sam pohađao 1990). On se iz Zagreba doselio u Osijek zajedno sa svojom novom suprugom, Julijanom Matanović, i njezinom kćeri. Nastanili su se u kući nedaleko od naše. Njihova preseoba u Osijek, grad u kojem je Julijana već živjela, a Pavličić još nije, događaj je neobičan po sebi, barem za naše ustajale i predvidive društvene prilike. Za mene se u njemu krije neki tračak optimizma, ugodnog iznenađenja kakvo izgleda da više ne očekujemo od svijeta oko nas; ali o tome drugom prilikom. Za kavanskim stolićem pitam profesora Pavličića ne bi li možda uz kavu popio i čašicu nečeg žestokog, a on uzvraća da uopće ne pije alkohol i pripovijeda kako su ljudi nekad, u njegovoj mladosti, po kavanama preko dana uglavnom pili konjake, bez toga nije moglo biti muškog druženja po birtijama, a “sada je to humanije, jer se piju uglavnom kave”. I on je s tom negdašnjom navadom u ono doba probao uhvatiti korak, ali je brzo zaključio da kada se vrati kući nakon takvih razgovora uz nekoliko konjaka – nema ništa od kreativna književnog posla...
Možda još iste večeri, u knjizi pisama Miljenka Jergovića i Svetislava Basare, naslovljenoj Tušta i tma (četvrto izdanje, Beograd 2014), naišao sam na Basarino pismo u kojem on priča kako se jednom, “tamo negde sredinom osamdesetih”, našao u Zagrebu i kako je odmah sa željezničkog kolodvora išao potražiti neku birtiju. “Beše rano jutro, lokalni pijanci su (noseva crvenih kao u Deda Mraza) stajali za šankom i u mrtvoj tišini ispijali žestoka pića (konjake Badel), ne bi li se, kako to narkomani kažu, sredili za odlazak na posao” (str. 198).
I na kraju: naš drug Dario Grgić objavio je u tjedniku Globus pohvalu pjesničkom geniju Danijela Dragojevića u povodu njegove nove knjige Kasno ljeto. Tu je uz ostalo napisao (štiteći se unaprijed od mogućeg prigovora u našem kružoku da se sav prepustio divljenju): “Dragojević u jednom svom tekstu podsjeća na Thomasa Manna i njegov odgovor na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom. Njemački pisac rekao je – divljenje. Divljenje je najvrednije, sve ostalo je manje vrijedno. Na to je dobro podsjetiti danas kada se kao relevantno mišljenje uzima samo negativan iskaz, kao da je bljuvanje siguran znak da se nešto shvatilo i da se ne kalkulira.”[1]
Dan-dva nakon što sam to pročitao, među knjigama koje su mi stigle iz antikvarijata Ex libris čitam 10 dijaloga o povijesti Frane Petrića. U dijalogu naslovljenom “Contile ili o istini povijesti” nailazim na sljedeće mjesto: “I okrenuvši se k meni, reče: ‘Nije li divljenje nešto veliko, o Petriću, i ne preobražava li čudesno naš duh?’ ‘Zacijelo jest’, odgovorih ja, ‘i to nad svim drugim stvarima.’ ...”
Te podudarnosti ne znače ništa, a opet mi je iz nekog razloga žao ne zabilježiti ih.
(18. i 25. 3. 2018)
Globus, 16. 3. 2018, str. 77. ↑