Primora čovjeka da se ugleda bez odraza, da se zavoli kao što samu sebe voli ruža koja se proteže usred zime koja nije zima, jer da mu se, tom presušenom bunaru, premda je životima daleko od nekakvog bezdana, ipak ne nazire dno, bar ne bez jake svjetiljke, i drvena vratanca otpala uslijed labavosti preostalih čavala sad odmaraju naslonjena po okomici na svojeg negdašnjeg domaćina, čekajući da... U svakom slučaju, čekajući. Na krov (bunari imaju krov?) povremeno s krova obližnje garaže (garaže imaju krov) doskoči koja od mačaka, lutalicâ ili kućnih puštenih u šetnju, pa sjedne i otpočne jedno od naizgled nijemih predavanja, upućenih raspoloženim nutarnjim ušesima, predavanja koja neće završiti u biblioteci pokojnog Dimitrija Savića, a, po svoj prilici, ni u bilo kojoj drugoj, s razlogom, naravno.